Zašto suverenisti ne haju za Mihaila Lalića

Piše: Jovan Nikolaidis

Vođen instinktom literate, po milosti pravde i silinom istine „preselio“ sam svoja istraživanja o davnoj prošlosti svoga naroda (što posjedovaše ahejski princip časti i odricanja), te stigao do Mihaila Lalića. Kako je to tužno, kako je to bijedno, kad se, još pri zdravoj pameti, ogledneš i vidiš crnogorsku stvarnost rascijepljenu, u tirinte razbacanu, kršom, doljem i obalom, pa se upitaš: Gospode, zar su to moji narodi: crnogorski, srpski, bošnjački, albanski, hrvatski, i ostali (među koje i pisac crnogorski spada) – zar je dotle došlo: ponos pod nogama, strah u srcu, marifetluk u pameti, ljenost u mišićima, laž na jeziku, halapljivost iz stomaka? Pozicija i opozicija!

Znam kako su Petrovići, sve do skončanja Nikole Prvog i Potonjeg, lukavo i sebično, hitajući da postanu kvazimperija (e da budu, na kraju epske balade, glumci tragikomedije o izgnanstvu Kralja i skončanju Otadžbine), dogurali moj narod do srbocrnogorskog, danas gotovo posve veljesrpskog udaranja u talambase nesojluka četničkog; najprije su, maltene svi Petrovići minimizirali, a potom i dokinuli svetačku veličinu opštecrnogorskog zbora, tog dragulja plemenskog svjetonazora (po mnogočemu nalik albanskim plemenima, našim susjedima u slavi i nevolji podjednako), pretvorivši ga na kraju u tragikomični s'ednik pod dubom i u odžakliji Kraljevoj, uz preferans i rujno vino. Potom su, ti i takvi petrovićevski restlovi, udarili na slabljenje Radonjića, o čemu se o mudroj velikašoj porodici sa Njeguša danas zna podosta, ma ne ono najbitnije: političko opredjeljenje Radonjića za Zapad a manje za Istok.

Zatim je Aleksandar Palikuća zveknuo tiganjom po tintari svog đeda Nikolu, a mi pali pod milost i nemilost italijanskog fašizma i njemačkog nacizma. Nakon završetka Drugog velikog rata, vaskrsnuo je pripovijedač, bez ikakve sumnje, najveći crnogorski prozaik. I danas se ja, po nuždi svog zanata, pitam: zašto suverenisti ne haju za Mihaila Lalića? Zašto se od tog majstora pera danas stidljivo pokriva (uz ponešto tema iz školske lektire o Njemu), a ne emancipuje ono bitnije što je pisao o Crnogorcima: kakvi su a kakvi nisu, a trebalo bi biti – nasljednici opštecrnogorskog zbora?  Lalić Mihailo je životom i perom podosta dao Našoj Naciji, trpeći silne udarce i od svojih i od tuđih, dižući spomenik najvećoj tekovini: svom i našem antifašizmu. Nije valjda odgovor u tome, da ga se libimo zato što se Lalić deklarisao kao Srbin. Pa i pisci, Kiš i Kovač recimo, nisu krili znatnu pripadnost i i drugim nacijama, a bili su Naši. Pa i ovaj crnogorski pisac koji tekst ispisuje, nije nacionalno posve crnogorski. Koji Lalića čita sve pažljivije, čekajući da ga i naša kultura više unese u svoj brevijar.

Vratimo se i kao narod i kao literate i kao crnogorski političari Mihailu Laliću! Da naučimo svoju mutnu svijest, da očistimo ošporkane duše kad smo umjesto Bošnjaka i Albanaca, njih nazivali, i još ih nazivamo poturice i šiptari. Dovršavajući svoj tekst, navodim jedan od mnogih mudrih pasusa Mihaila Lalića, (blagorodnog čovjeka i izvrsnog pisca), iz njegovog dnevnika-romana  PRUTOM PO VODI:

„Događaje iz narodno-oslobodilačkog rata, opkoljavanja, zasjede, juriše, bitke za uništenje partizanskih snaga koje su vodile sile Osovine uz saradnju ustaša, četnika, bjelogardejaca, bugaraša i balista – sva ta krvava preganjanja sabrao je istoričar ratnih dana pod jedno ime: Sedam ofanziva. S mirom se strasti nijesu smirile. I ako je Osovina poražena, zaštitnici pali s pozornice – ostale su rane, mržnje, interesi i navike, bojovnici po navici vazda spremni da kidišu na nebranjeno, pored ostalog i na literaturu.“

Današnjem pametnom i pristojnom građaninu dovoljno za orijentir.