Veterani muzičke scene i dalje briljiraju, ali mladim talentima sve više otežavamo put ka uspjehu, piše u današnjoj kolumni za Guardian nezavisni autor Den Kejv.
Britanija je ovog ljeta, makar, potpuno poludjela za bendovima iz slavnih dana prošlosti. Oduševljenje povratkom Oasisa i Black Sabbatha je lako razumljivo – u pitanju su legende rođene iz radničke klase.
Najviše pažnje privuklo je ponovno okupljanje Noela i Liama Galagera. Još od kad su se braća iz Britpop ere pojavila sa debi albumom Definitely Maybe 1994. godine, njihova muzika postala je sastavni dio britanskog kulturnog nasljeđa. Wonderwall je, na neki način, postala nezvanična himna, pjesma koja se horski pjeva nakon par piva. Sa prvim koncertima mančesterskog benda nakon 16 godina, više od milion fanova će sa zadovoljstvom izdvojiti oko 766 funti u prosjeku (za karte, put i smještaj), što bi ukupno moglo premašiti milijardu funti.
Premijer se čak pridružio slavlju, obećavši da će se pozabaviti problemima sa cijenama ulaznica. Za one koji nijesu mogli da priušte karte ili ih nijesu uspjeli nabaviti, kulturna industrija se mudro transformisala u neku vrstu fabrike nostalgije. U Mančesteru se održava izložba fotografija Oasisa, dok Birmingemski muzej i galerija tokom čitavog ljeta slavi Ozzija Ozborna, uoči njegovog oproštajnog nastupa na Villa Parku. Pub u centru grada, gdje su pioniri hevi metala pravili prve korake, ukrašen je fotografijama Sabbatha. Jedna lokalna pivara je čak napravila pivo posvećeno bendu.
Ali ako pogledamo malo pažljivije, taj isti pub – The Crown – i dalje je praktično napušten i u vlasništvu investitora. Tokom 2023. zatvoreno je 125 malih koncertnih prostora. Gotovo polovina njih prošle godine bilježila je gubitke. Od 34 lokacije na kojima je Oasis svirao tokom svoje prve turneje, danas postoji samo njih 11. Koncerti na stadionima donose ozbiljan profit, ali šta je sa svim ostalim prostorima?
A Velika Britanija ima treće najveće domaće tržište muzike na svijetu. Kako smo onda dospjeli dovde? Investitori i vlasnici prostora igraju ključnu ulogu – kirije rastu, objekti se zatvaraju, a istorijski značajni prostori se sve češće ne koriste u kulturne svrhe. Pritužbe zbog buke rastu kako se oko klubova niču stambeni kompleksi. Nedostatak javnog novca je takođe značajan problem. The Crown je nekad bio u planu za pomoć od gradske uprave, ali gradska kasa je prazna, pa je i ta opcija otpala.
Prema podacima Night Time Industries Association, sve veći troškovi života znače da ljudi jednostavno rjeđe izlaze. Troši se sve više na velike, rijetke događaje – kao što su upravo ovi koncerti legendi. Kompanija Live Nation Entertainment, vlasnik Ticketmastera, koja prodaje karte za te događaje, ostvarila je prihod od 22,7 milijardi dolara tokom 2023.
Bez malih prostora i intimnih svirki, kako ćemo otkriti sljedeće velike muzičke zvijezde? I još važnije – od čega će oni živjeti? U eri striminga, koji muzičarima donosi manje od jednog penija po slušanju, raznovrstan izvor prihoda je neophodan. Turneje, koje su ključne i za promociju i za zaradu, postaju sve teže dostupne onima koji dolaze iz iste klase kao Ozzy ili braća Galager. Prema jednom istraživanju iz 2023, skoro polovina muzičara zarađuje manje od 14.000 funti godišnje. Zastupljenost radničke klase u umjetnosti prepolovljena je u odnosu na zlatne dane Sabbatha. Noel Gallagher se pita – odakle će doći sljedeće zvijezde iz naroda? Mladi, kaže on, više ne mogu da priušte ni gitaru.
Vlada, makar, priznaje da postoje ozbiljni problemi, naročito kada je riječ o pristupu umjetnosti iz različitih društvenih slojeva. Ipak, budžet za kulturu uglavnom stagnira, iako se vodi diskusija o tome da se uvede dodatna taksa na velike koncerte, kako bi se finansijski podržali mali prostori koji služe kao odskočna daska mladim muzičarima. Naopako, ali istinito – dok dio industrije u kojem su stasali veterani nikad nije bio jači, novi talenti teško opstaju.
Ljevičarski kritičar Mark Fišer bi rekao da nas je upravo kapitalizam doveo dovde – do tačke gdje se novo ne dozvoljava. Sistem ne mari za umjetnost, već samo za profit: karte čija cijena raste u hodu, privremene prodavnice sa starim simbolima, i prodaja sopstvene nostalgije. Ali to vodi pravo u kulturnu slijepu ulicu – nova imena ne mogu doći do izražaja. Barem ne ako dolaze iz radničke klase.
Ovog ljeta, bez obzira na sve, više od milion fanova Oasisa pjevaće iz sveg glasa stihove pjesama poput Live Forever. Biće to sjećanja za cijeli život. A možda – i nadamo se da hoće – baš ti koncerti inspirišu novu generaciju da stvara muziku. Možda ćemo je jednog dana i čuti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR