Piše: Ana Nives Radović
Mjeseci pandemije i oni nakon nje ubrzali su ono što su mnogi dugo predviđali, ali rijetko ko zaista očekivao – seizmički, iako kratak, potres na tržištu inovativne umjetnosti. Zatvoreni u svoje domove, kolekcionari i galeristi brzo su se preusmjerili u digitalnu sferu, stvarajući novu scenu u kojoj su neprovjereni talenti, barem u teoriji, mogli da procvjetaju izvan tradicionalnih okvira. Ipak, kao i kod mnogih procvata izazvanih u vremenu zatvorenih vrata kulturnih institucija, ovaj nalet pokazao se i prolaznim i iluzornim. Ogromno interesovanje koje je umjetnike u usponu podiglo do vrtoglavih visina sada je nestalo, otkrivajući neumoljivu sklonost tržišta ka poznatom, tek umotanom u privid noviteta.
Vrijeme koje je sad već za nama manje je odražavalo umjetnički kvalitet, a više predstavljalo simptom strukturnih svojstava tržišta umjetnina. Savremeni umjetnički svijet odavno je paradoksalno mjesto koje slavi inovaciju, ali je potčinjava zahtjevima likvidnosti i sigurnosti ulaganja, zbog čega umjetnici nove generacije žive u nesigurnom limbu, previše novi da bi uživali institucionalni autoritet, a previše nestalni da bi garantovali finansijski povrat. Digitalna epizoda pandemije, umjesto da poravna hijerarhije, samo ih je preoblikovala, zamijenivši fizičke salone algoritamskim arbitrima čiji kriterijumi vidljivosti naginju ka spektaklu, a ne suštini.
Vrijedi primijetiti ironiju u kojoj je sektor zasnovan na estetskom riziku postao zarobljenik metrika digitalnog kapitalizma, budući da algoritamske platforme, osmišljene radi angažmana, privileguju umjetnost koja zaslijepi ili šokira, a ne onu čije se značenje otkriva vremenom. U takvom okruženju, umjetnost koja pretenduje da bude inovativna rizikuje da postane tek roba za odvraćanje pažnje, brzo potrošena i brzo odbačena.
Nedavno povlačenje tržišta nije samo korekcija, već koristan podsjetnik na urođenu napetost između vremenskih ritmova umjetnosti i nestrpljenja tržišta, pa nekada sjajna perspektiva digitalne utopije za nove talente sada djeluje kao obmana. Umjesto toga, opstaje brutalna računica u kojoj je vidljivost kratkotrajna, pažnja rasuta, a institucionalna podrška neophodna. Stare hijerarhije tržišta, daleko od nestanka, samo su se prilagodile.
Ipak, ovo ne treba čitati kao nihilističku presudu nad inovativnim stvaralaštvom, jer bi to naglasilo potrebu za ponovnim osmišljavanjem infrastruktura koje podržavaju umjetničku inovaciju. Pravi izazov se zapravo krije u stvaranju prostora, kako kritičkih, tako i komercijalnih, u kojima umjetnici u usponu mogu da nadžive postojeću tržišnu logiku i izgrade dugovječnost, što bi ujedno bio i poziv na strpljenje, na dubinu i na spremnost da se vrijednost odvoji od puke inovativnosti.
Pandemijski procvat umjetnosti bio je blistav, iako kratak, pogled u ono što je moglo da bude demokratizovan, likvidan ekosistem koji traži nove forme, ali je njegov brzi kraj otkrio trajnu i često nelagodnu istinu da je tržište umjetnosti manje meritokratija, a više odraz šire kulturne i ekonomske nužnosti. Uspon i pad inovativnih formi stvaralaštva upozoravajuća je priča o ograničenjima digitalne disrupcije i otpornosti ukorijenjenih hijerarhija prikrivenih retorikom inovacije.
Zbog toga će ubuduće sve ono u čemu se umjetnost bude predstavljala kao inovativna da zavisi manje od hirova tržišta, a više od zajedničke posvećenosti njegovanju, umjesto potrošnji posvećenosti jednako intelektualne koliko i finansijske. Tek tada bi hirurški reflektor tržišta mogao da ustupi mjesto postojanom sjaju istinskog umjetničkog uzleta.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR