Hej, što sam vam noćas pio
Talijansko “buono vino”
Zato, što bih drukče krio,
Otkrit ću vam sada fino.
Talijansko vino nije,
Već – tamo – iz Dalmacije
(To moramo isto kriti) –
O teško je četnik biti!
Govorimo četnicima:
– Vi ste borci otadžbine!
A svak od njih lirâ ima
I ponešto popudbine.
To nam daje silni Duce.
Iz Londona onda buče:
“Domovinu Draža štiti!”
O teško je četnik biti!
Treba malo dobre volje,
Zaboravit krv zarana –
Ustaša nek Srba kolje,
A mi ćemo muslimana.
Isti jad u istoj koži
S okupatorom nas složi.
To su naše tajne niti.
O teško je četnik biti!
Talijanska vojna snaga
Šalje naše čete sprijeda –
I dok stoji ona straga
Bježati nam više ne da.
Sprijeda biju partizani,
Straga tuku Talijani:
U vražju smo prešu zbiti…
O teško je četnik biti!
Proslavi nas naša vlada
Partizanskim pobjedama;
Kad nam s Nijemcem vojska pada,
Njih pripiše ona nama.
Viče: Strado okupator!
Četnici su njegov zator!
I tuđim nas perjem kiti!
O teško je četnik biti!
Nastala je ljuta trka,
A naš Draža svuda viče:
“Partizan će sve do Grkâ,
Pa se četnik pred njim miče.
Puštaju ih naše čete
Neka sve do Grčke lete!”
Al kud ćeš se jadan skriti?
O teško je četnik biti!
Nego, sada nam je teže:
Odveć naglo partizani
U Grčku preko nas bježe –
Tko će da im bijeg zabrani?
Makar su po volji Draže
Pustile ih naše straže –
Uzeli nas ljuto biti…
O teško je četnik biti!
Četnik vam je u svem gibak:
Pljačka on tek – za rezervu,
Jer je lagan onaj cvibak,
S limom skrko bi konzervu.
I često nam prazan stomak,
A partizan je na domak…
Već smo toga svega siti!
O teško je četnik biti!
Baš je naša vlada bistra,
Dobro naše konce krije:
Draži dala čast ministra,
Jer uz Nijemce on se bije.
Teritorij vlada nema,
Al se gora stvar još sprema –
Kad ni vlade neće biti…
O teško je četnik biti!
Ali ipak ja još snivam,
Kako pokraj ministarstva
Kao kakav Bog uživam
Usred četničkoga carstva.
Šuti, more, još ne slini,
Pomoći će Mussolini!
Ali Englez odveć hiti…
O teško je četnik biti!
Trebala bi naša vlada
Da afrički rat zavuče,
Jer Talijan ako strada –
I nama će biti vruće…
I Nijemac ako pane,
Zlo će jutro da nam svane.
Da! Sve snage treba zbiti!
O teško je četnik biti!
A zlo raste sa svih strana.
Bila bi nam slava draža,
Da pobjede partizanâ
Preoteti može Draža.
Jer se samo za njih čuje,
A već sav svijet na nas pljuje.
To se više ne da kriti.
O teško je četnik biti!
O teško je četnik biti!
Izgubim li zadnju nadu –
Znam što tad ću učiniti –
Obrijat ću gustu bradu,
Ošišati duge vlasi –
Možda to će da me spasi.
A sad idem dalje piti!
O teško je četnik biti…
Iz članka kapetana Svetozara Prijića, objavljenom u listu “IX udarna divizija” god. II, br. 4, marta 1945. o susretu sa pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem:
Sjećanje na Gorana Kovačića
(…) Bilo je to tačno 19. juna 1943. g.
Išli smo s četvoricom drugova, probijajući se po ogromnim i nepreglednim šumama Zelengore, gladni, bosi i iznemogli. Hodajući tako, ili bolje rečeno lutajući, u nepoznatom pravcu, očima stalno uprtim u zemlju, tražimo nećemo li negdje primijetiti nešto, što bi se moglo pojesti, kakvu konjsku kost ili kojeg puža. Naš izgled bio je očajan. (…)
U takvoj duševnoj depresiji, idući i spuštajući se niz jednu strmu stranu, oko četiri sata primijetili smo jednu grupicu drugova i drugarica, koji su bili u istome stanju kao i mi. Pošto su oni sjedili i odmarali se, prišli smo im, ali u kavom smo stanju bili i mi i oni, nismo mnogo pažnje polagali jedni na druge. Tada sam kraj sebe primijetio jednog visokog druga, bujne kose, u bijelom suknenom odijelu. Imao je sa sobom malu pušku i jednu torbicu, valjda sa njegovim stvarima, na kojoj je visio jedan par opanaka od goveđe kože, sav okoren i zgrčen, dok je inače bio potpuno bos. Crte lica uopće mu nisam mogao razlikovati.
“U kojoj si jedinici bio?” upitao sam ga, skoro i ne okrećući se, jer mi je pogled lutao negdje daleko u daljinu. On započne sa mnom razgovor, iako nije bio okrenut prema meni.
“Bio sam u štabu X hercegovačke, V crnogorske i I dalmatinske brigade.”
Tada sam se sjetio, da ga iz viđenja poznajem, jer sam dolazio u štab brigade i tamo ga viđao.
(…) Uvečer, kad smo se zaustavili kod jedne riječice, pozvao sam Gorana u moju grupu, da bude s nama, jer on nije imao ni porcije ni noža, te i nije mogao da nabavi što za večeru. Tako smo večerali kuhane trave i koprive, i legli onako iznemogli kraj vatre, da provedemo noć, nadajući se ipak da će nam sutra biti bolje. Sutradan smo nastavili put po velikoj kiši i, poslije čitavog dana hoda, stigli smo do nekih koliba, onako jadni i još više gladni i tu smo se zadržali. (…) Trećega dana oko podne stiže nam još jedna grupa drugova i drugarica, međutima kojima je Goran poznavao dr Simu Miloševića.
Više ga nikada nisam video…
Neću ga ni vidjeti, jer je on sa cijelom grupom, s kojom je bio, nastradao. Ubijeni su… Od koga? Od bandita, koji su ih pronašli u selu Vrbnici i pobili.”…
Preuzeto iz Djela Ivana Gorana Kovačića, Pesme, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1948.
Na fotografiji: Skulptura posvećena Ivanu Goranu Kovačiću, u Zagrebu, delo Vojina Bakića iz 1963.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR