Američki Foreign Affairs objavio je autorski tekst- strategiju njemačkog kancelara Olafa Šolca (Scholz), o tome kako izbjeći novi Hladni rat u multipolarmoj eri. U fokusu strategije zaokreta, su konkretni koraci na jačanju oružanih snaga Njemačke i drugih članica EU i NATO-a, nedvosmislena podrška Ukrajini i njenom teritorijalnom integritu, bijeg od energetske zavisnosti od Rusije, proces proširenja EU na zapadni Balkan preko Berlinskog procesa, za koji se, kako je rekao, lično založio i obnovio ga, sadanja sa Kinom i drugima na ravnopravnim ekomskim osnovama, ali ne po cijenu odustajana od vrijednosti demokratije i pravila zapisanih u Povelji UN-a.
Svijet se suočava sa Zeitenwende(prekretnicom): epohalnim tektonskim pomjeranjem. Ruski agresorski rat protiv Ukrajine okončao je jednu eru. Pojavile su se, ili obnovile, nove sile, uključujući ekonomski jaku i politički odlučnu Kinu. U ovom novom multipolarnom svijetu, različite zemlje i modeli vlasti se takmiče za moć i uticaj.
Njemačka, sa svoje strane, čini sve što može da odbrani i održava međunarodni poredak zasnovan na principima Povelje UN-a. Njena demokratija, sigurnost i prosperitet zavise od obavezujuće moći zajedničkih pravila. Zato Njemci imaju namjeru da postanu garant evropske bezbjednosti, kakav naši saveznici očekuju da budemo, graditelj mostova unutar EU i zagovornik multilateralnih rješenja globalnih problema. Ovo je jedini način da Njemačka uspješno navigava kroz geopolitičke rascjepe našeg vremena.
Zeitenwende ide dalje od rata u Ukrajini i dalje od pitanja evropske sigurnosti. Centralno pitanje je sljedeće: kako možemo, kao Evropljani i kao EU, ostati nezavisni akteri u sve više multipolarnom svijetu?
Njemačka i Evropa mogu pomoći u odbrani međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, a da ne podlegnu fatalističkom gledištu da je svijet osuđen na ponovno razdvajanje na konkurentske blokove. Istorija moje zemlje daje joj posebnu odgovornost da se bori protiv snaga fašizma, autoritarizma i imperijalizma. U isto vrijeme, naše iskustvo podjele na pola, tokom ideološkog i geopolitičkog nadmetanja daje nam posebnu uvid u rizike novog hladnog rata.
Kraj jedne ere
Za većinu svijeta, tri decenije od pada Željezne zavjese bile su period relativnog mira i prosperiteta. Tehnološki napredak stvorio je neviđen nivo povezanosti i saradnje. Rastuća međunarodna trgovina, vrijedni proizvodni lanci koji obuhvataju cijeli svijet, te neuporediva razmjena ljudi i znanja preko granica izveli su preko milijardu ljudi iz siromaštva. Najvažnije, hrabri građani širom svijeta pomeli su diktature i jednopartijske vlasti. Njihova čežnja za slobodom, dostojanstvom i demokratijom promijenila je tok istorije. Dva razorna svjetska rata i veliku patnju – koju je najvećim dijelom izazvala moja zemlja – pratilo je više od četiri decenije napetosti i konfrontacije u sjeni mogućeg nuklearnog uništenja. Ali od 1990-ih, činilo se da je otporniji svjetski poredak konačno zavladao.
Njemci su, posebno, mogli da računaju da su blagosloveni. U novembru 1989. Berlinski zid srušili su hrabri građani Istočne Njemačke. Samo 11 mjeseci kasnije, zemlja je ponovo ujedinjena, zahvaljujući političarima sa vizijom i podršci partnera sa Zapada i Istoka. Konačno, „ono što pripada zajedno moglo bi da raste zajedno“, kako je to rekao bivši kancelar Vili Brant ( Willy Brandt) ubrzo nakon rušenja zida.
Te riječi se nijesu odnosile samo na Njemačku, već i na Evropu u cjelini. Bivše članice Varšavskog pakta odlučile su da postanu saveznici u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) i članice EU. “Evropa cijela i slobodna”, prema formulaciji Džordža Buša starijeg (George H. W. Bush), tadašnjeg predsjednika SAD-a, više nije izgledala kao neutemeljena nada. U novoj eri, činilo se mogućim da će Rusija postati partner Zapadu, a ne protivnik kakav je bio Sovjetski Savez. Kao rezultat toga, većina evropskih zemalja smanjila je svoje vojske i smanjila budžet za odbranu. Za Njemačku, obrazloženje je bilo jednostavno: zašto održavati velike odbrambene snage od nekih 500.000 vojnika kada se činilo da su svi naši susjedi prijatelji ili partneri?
Fokus naše sigurnosne i odbrambene politike brzo se pomjerio ka drugim hitnim prijetnjama. Balkanski ratovi i posljedice napada 11. septembra 2001., uključujući ratove u Avganistanu i Iraku, povećali su važnost regionalnog i globalnog upravljanja krizom. Solidarnost unutar NATO-a je, međutim, ostala netaknuta: napadi 11.septembra. doveli su do prve odluke o pokretanju Člana 5, klauzule o međusobnoj odbrani Sjevernoatlantskog ugovora, i dvije decenije, NATO snage su se borile protiv terorizma, rame uz rame u Avganistanu.
Poslovne zajednice Njemačke izvukle su vlastite zaključke iz novog toka istorije. Pad Željezne zavese i sve integrisanija globalna ekonomija otvorili su nove mogućnosti i tržišta, posebno u zemljama bivšeg istočnog bloka, ali i u drugim zemljama sa privredama u usponu, posebno u Kini. Rusija se, sa svojim ogromnim resursima energije i drugih sirovina, pokazala kao pouzdan snabdjevač tokom Hladnog rata, i činilo se razumnim, barem u početku, proširiti to obećavajuće partnerstvo u mirnodopsko vrijeme.
Ruski lideri su, međutim, doživjeli raspad bivšeg Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta i izvukli zaključke koji su se oštro razlikovali od onih lidera u Berlinu i drugim evropskim prijestonicama. Umjesto da mirno rušenje komunističke vlasti vidi kao priliku za više slobode i demokratije, ruski predsjednik Vladimir Putin to je nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom dvadesetog vijeka“. Ekonomska i politička previranja u dijelovima postsovjetskog prostora 1990-ih samo su pogoršala osjećaj gubitka i tjeskobe koji mnogi građani Rusije do danas povezuju sa krajem Sovjetskog Saveza.
U tom okruženju autoritarizam i imperijalističke ambicije su ponovo počeli da se pojavljuju. Putin je 2007. održao agresivan govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, ismijavajući međunarodni poredak zasnovan na pravilima kao isključivo oruđe američke dominacije. Sljedeće godine, Rusija je započela rat protiv Gruzije. Rusija je 2014. okupirala i anektirala Krim i poslala svoje snage u dijelove regiona Donbas na istoku Ukrajine, direktno kršeći međunarodno pravo i obaveze Moskve iz sporazuma. U godinama koje su uslijedile, Kremlj je potkopao ugovore o kontroli naoružanja i proširio svoje vojne kapacitete, trovao i ubijao ruske disidente, razbijao civilno društvo i izveo brutalnu vojnu intervenciju kao podršku Asadovom (Bašar) režimu u Siriji. Korak po korak, Putinova Rusija je izabrala put koji ju je odveo dalje od Evrope i dalje od kooperativnog, mirnog poretka.
Imperija uzvraća udarac
Tokom osam godina koje su uslijedile nakon nelegalne aneksije Krima i izbijanja sukoba u istočnoj Ukrajini, Njemačka i njeni evropski i međunarodni partneri u G-7 fokusirali su se na očuvanje suvereniteta i političke nezavisnosti Ukrajine, sprječavanju dalje eskalacije od strane Rusije i obnavljanju i očuvanju mira u Evropi. Odabrani pristup bio je kombinacija političkog i ekonomskog pritiska koji je povezivao restriktivne mjere prema Rusiji s dijalogom. Zajedno sa Francuskom, Njemačka se uključila u takozvani Normandijski format pregovora koji je doveo do sporazuma iz Minska i odgovarajućeg procesa, koji je tražio od Rusije i Ukrajine da se obavežu na prekid vatre i preduzmu niz drugih koraka. Uprkos zastojima i nedostatku povjerenja između Moskve i Kijeva, Njemačka i Francuska nastavile su proces. Ali revizionistička Rusija onemogućila je uspjeh diplomatije.
Brutalni napad Rusije na Ukrajinu u februaru 2022. nas je uveo u fundamentalno novu realnost: imperijalizam se vratio u Evropu. Rusija koristi neke od najstrašnijih vojnih metoda dvadesetog vijeka i izaziva neopisivu patnju u Ukrajini. Desetine hiljada ukrajinskih vojnika i civila već su izgubili živote; još više ih je ranjeno ili traumatizovano. Milioni građana Ukrajine morali su da napuste svoje domove, tražeći utočište u Poljskoj i drugim evropskim zemljama; milion ih je došlo u Njemačku. Ruska artiljerija, projektili i bombe pretvorili su ukrajinske domove, škole i bolnice u ruševine. Mariupolj, Irpin, Herson, Izjum: ova mjesta zauvijek će služiti kao podsjetnik svijetu na ruske zločine – a počinioci moraju biti izvedeni pred lice pravde.
Ali uticaj ruskog rata ide i dalje od Ukrajine. Kada je Putin dao naređenje za napad, razbio je evropsku i međunarodnu mirovnu arhitekturu za koju su bile potrebne decenije da se izgradi. Pod Putinovim vođstvom, Rusija je prkosila čak i najosnovnijim principima međunarodnog prava koji su sadržani u Povelji UN: odricanje od upotrebe sile kao sredstva međunarodne politike i obećanje da će poštovati nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet svih zemlja. Djelujući kao imperijalna sila, Rusija sada nastoji da silom prekroji granice i da ponovo podijeli svijet na blokove i sfere uticaja.
Jača Evropa
Svijet ne smije dozvoliti Putinu da postigne što želi; ruski revanšistički imperijalizam mora biti zaustavljen. Ključna uloga za Njemačku u ovom je trenutku je da pojača napre kao jedan od glavnih temelja sigurnosti u Evropi ulaganjem u našu vojsku, jačanjem evropske odbrambene industrije, jačanjem našeg vojnog prisustva na istočnom krilu NATO-a i obukom i opremanjem ukrajinskih oružanih snaga.
Nova uloga Njemačke zahtijevat će novu stratešku kulturu, a strategija nacionalne sigurnosti koju će moja vlada usvojiti za nekoliko mjeseci odražavat će tu činjenicu. U posljednje tri decenije odluke koje se tiču bezbjednosti Njemačke i opreme za oružane snage zemlje donosile su se u svijetlu Evrope u miru. Sada će, pitanje vodilja biti, sa kojim prijetnjama se mi i naši saveznici moramo suočiti u Evropi, prije svega iz Rusije. To uključuje potencijalne napade na savezničku teritoriju, sajber-ratovanje, pa čak i maglovite šanse za nuklearni napad, kojim je Putin ne baš suptilno zaprijetio.
Transatlantsko partnerstvo je i ostaje od vitalnog značaja za suočavanje sa ovim izazovima. Američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) i njegova administracija zaslužuju pohvale za izgradnju i ulaganje u snažna partnerstva i saveze širom svijeta. Ali uravnoteženo i otporno transatlantsko partnerstvo takođe zahtijeva da Njemačka i Evropa igraju aktivnu ulogu. Jedna od prvih odluka koje je moja vlada donijela nakon ruskog napada na Ukrajinu bila je da odredi poseban fond od oko 100 milijardi dolara za bolje opremanje naših oružanih snaga, Bundeswehra. Čak smo promijenili i naš ustav da bismo osnovali ovaj fond. Ova odluka označava najveću promjenu u njemačkoj sigurnosnoj politici od osnivanja Bundeswehra 1955. Naši vojnici će dobiti političku podršku, materijal i sposobnosti koji su im potrebni za odbranu naše zemlje i naših saveznika. Cilj je Bundeswehr na koji se mi i naši saveznici možemo osloniti. Da bi to postigla, Njemačka će uložiti dva posto našeg bruto domaćeg proizvoda (BDP) u našu odbranu.
Ove promjene odražavaju novi način razmišljanja u njemačkom društvu. Danas je velika većina Njemaca saglasna da je njihovoj zemlji potrebna vojska sposobna i spremna da odvrati svoje protivnike i brani sebe i saveznike. Njemci stoje uz Ukrajince dok brane svoju zemlju od ruske agresije. Od 2014. do 2020-te, Njemačka je bila kombinovano najveći izvor privatnih investicija i državne pomoći za Ukrajinu. A otkako je počela ruska invazija, Njemačka je pojačala svoju finansijsku i humanitarnu podršku Ukrajini i pomogla je u koordinaciji međunarodnog odgovora dok je bila predsjedavajuća G-7.
Zeitenwende (Prekretnica) je takođe navela moju vladu da preispita decenijama star, dobro uspostavljen princip njemačke politike o izvozu oružja. Danas, prvi put u novijoj istoriji Njemačke, isporučujemo oružje u ratu koji se vodi između dvije zemlje. U mojim razgovorima s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, jednu stvar sam vrlo jasno rekao: Njemačka će nastaviti svoje napore da podrži Ukrajinu onoliko dugo koliko je potrebno. Ono što Ukrajini danas najviše treba su artiljerija i sistemi protivvazdušne odbrane, a to je upravo ono što Njemačka isporučuje, u bliskoj saradnji sa našim saveznicima i partnerima. Njemačka podrška Ukrajini takođe uključuje protivtenkovsko oružje, oklopne transportere, protivavionske topove i projektile, te protivbaterijske radarske sisteme. Nova misija EU ponudit će obuku za do 15.000 ukrajinskih vojnika, uključujući– cijele brigade (do 5000 vojnika) – u Njemačkoj. U međuvremenu, Češka Republika, Grčka, Slovačka i Slovenija isporučile su Ukrajini ili su se obavezale da će isporučiti oko 100 borbenih tenkova iz sovjetske ere; Njemačka će zauzvrat tim zemljama obezbijediti obnovljene njemačke tenkove. Na ovaj način Ukrajina prima tenkove koje ukrajinske snage dobro poznaju i imaju iskustva u korišćenju i koji se lako mogu integrisati u postojeće ukrajinske šeme logistike i održavanja.
Akcije NATO-a ne smiju dovesti do direktne konfrontacije sa Rusijom, ali alijansa mora vjerodostojno odvratiti dalju rusku agresiju. U tom cilju, Njemačka je značajno povećala svoje prisustvo na istočnom krilu NATO-a, pojačavajući borbenu grupu NATO-a pod vođstvom Njemačke u Litvaniji, odredivši brigadu koja će čuvati sigurnost te zemlje. Njemačka takođe doprinosi trupama NATO-ve borbene grupe u Slovačkoj, a njemačko vazduhoplovstvo pomaže u nadgledanju i osiguravanju vazdušnog prostora Estonije i Poljske. U međuvremenu, njemačka mornarica je učestvovala u NATO-ovim aktivnostima odvraćanja i odbrane u Baltičkom moru. Njemačka će takođe doprinijeti oklopnoj diviziji, kao i značajnim vazdušnim i pomorskim sredstvima (sve u stanju visoke pripravnosti) NATO-Modelu novih snaga (New Force Model), koji je dizajniran da poboljša sposobnost alijanse da brzo odgovori na bilo koju nepredviđenu situaciju. Njemačka će nastaviti da podržava svoju opredijeljenost NATO-ovim aranžmanima o dijeljenju nuklearne energije, uključujući kupovinu borbenih aviona F-35 s dvostrukom sposobnošću.
Naša poruka Moskvi je vrlo jasna: odlučni smo da branimo svaki pedalj teritorije NATO-a od svake moguće agresije. Ispoštovat ćemo sveto obećanje NATO-a da će se napad na bilo kojeg saveznika smatrati napadom na cijelu alijansu. Takođe, jasno smo stavili do znanja Rusiji da je njena nedavna retorika u vezi sa nuklearnim oružjem nepromišljena i neodgovorna. Kada sam posjetio Peking u novembru, kineski predsjednik Si Đinping i ja smo se saglasili da je prijetnja upotrebom nuklearnog oružja neprihvatljiva i da bi upotreba takvog užasnog oružja prešla crvenu liniju koju je čovječanstvo s pravom povuklo. Putin treba da zapamti ove riječi.
Među mnogim pogrešnim procjenama koje je Putin napravio je njegova opklada da će invazija na Ukrajinu zaoštriti odnose među njegovim protivnicima. U stvari, dogodilo se obrnuto: EU i transatlantski savez jači su nego ikada prije. Nigdje to nije očiglednije nego u ekonomskim sankcijama bez presedana sa kojima se Rusija suočava. Od samog početka rata bilo je jasno da će ove sankcije biti dugoročne, jer se njihova efikasnost povećava svake sedmice. Putin treba da shvati da niti jedna sankcija neće biti ukinuta ako Rusija pokuša da diktira uslove mirovnog sporazuma.
Svi lideri zemalja G-7 pohvalili su spremnost Zelenskog za pravedan mir koji poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine i štiti sposobnost Ukrajine da se brani i ubuduće. U koordinaciji sa našim partnerima, Njemačka je spremna postići dogovore za održavanje bezbjednosti Ukrajine kao dio potencijalnog poslijeratnog mirovnog rješenja. Nećemo, međutim, prihvatiti nezakonitu aneksiju ukrajinske teritorije, loše prikrivenu lažnim referendumima. Da bi okončala ovaj rat, Rusija mora povući svoje trupe.
Dobro za klimu, loše za Rusiju
Ruski rat nije samo ujedinio EU, NATO i G-7 u suprostavljanju njegovoj agresiji; takođe je bio katalizator promjena u ekonomskoj i energetskoj politici koje će dugoročno naštetiti Rusiji—i dati podsticaj vitalnoj tranziciji na čistu energiju koja je već bila u toku. Odmah nakon što sam preuzeo dužnost njemačkog kancelara u decembru 2021., pitao sam svoje savjetnike da li imamo plan u slučaju da Rusija odluči da zaustavi svoje isporuke gasa Evropi. Odgovor je bio ne, iako smo postali opasno zavisni od isporuka ruskog gasa.
Odmah smo počeli da se pripremamo za najgori scenario. U danima prije sveopšte ruske invazije na Ukrajinu, Njemačka je suspendovala sertifikaciju gasovoda Sjeverni tok 2, koji je trebao značajno da poveća isporuke ruskog gasa Evropi. U februaru 2022. već su bili na stolu planovi za uvoz ukapljenog prirodnog gasa (LNG) sa globalnog tržišta izvan Evrope—a u narednim mjesecima će prvi plutajući LNG terminali biti pušteni u rad na njemačkoj obali.
Najgori scenario se ubrzo materijalizovao, jer je Putin odlučio da upotrijebi energiju kao oružje tako što će prekinuti isporuke Njemačkoj i ostatku Evrope. Ali Njemačka je sada potpuno ukinula uvoz ruskog uglja, a uvoz ruske nafte u EU uskoro će prestati. Naučili smo svoju lekciju: sigurnost Evrope se oslanja na diversifikaciju dobavljača energije i ruta i na ulaganje u energetsku nezavisnost. U septembru je sabotaža gasovoda Sjeverni tok 2 to jasno poručila.
Kako bi premostila potencijalne nestašice energije u Njemačkoj i Evropi u cjelini, moja vlada privremeno vraća elektrane na ugalj u mrežu i omogućava njemačkim nuklearnim elektranama da rade duže nego što je prvobitno bilo planirano. Takođe smo naložili da privatna skladišta gasa ispunjavaju progresivno viši minimalni nivo punjenja. Danas su naši objekti potpuno popunjeni, dok su nivoi u ovo doba prošle godine bili neuobičajeno niski. Ovo je dobra osnova za Njemačku i Evropu da prežive zimu bez nestašice gasa.
Ruski rat nam je pokazao da je postizanje ovih ambicioznih ciljeva neophodno i za odbranu naše bezbednosti i nezavisnosti, kao i bezbednosti i nezavisnosti Evrope. Udaljavanje od fosilnih izvora energije povećat će potražnju za električnom energijom i zelenim vodonikom, a Njemačka se priprema za taj ishod masivno ubrzavajući prelazak na obnovljive izvore energije poput vjetra i solarne energije. Naši ciljevi su jasni: do 2030. najmanje 80 posto električne energije koju Njemci koriste proizvodit će se iz obnovljivih izvora, a do 2045. Njemačka će postići neto nultu emisiju zelenih staklenih gasova ili „klimatsku neutralnost“.
Putinova najgora noćna mora
Putin je želio da podijeli Evropu na zone uticaja i svijet na blokove velikih sila i vazalnih država. Umjesto toga, njegov rat je poslužio samo za napredak EU. Na Evropskom savjetu u junu 2022., EU je Ukrajini i Moldaviji dodijelila status “zemlja kandidata” i potvrdila da budućnost Gruzije leži u Evropi. Takođe smo se saglasili da pristupanje EU svih šest zemalja zapadnog Balkana mora konačno postati realnost, cilj kojem sam lično posvećen. Zato sam oživio takozvani Berlinski proces za zapadni Balkan, koji namjerava da produbi saradnju u regionu, zbliživši svoje zemlje i njihove građane i pripremi ih za integraciju u EU.
Važno je priznati da će širenje EU i integracija novih članica biti teški; ništa ne bi bilo gore od davanja lažne nade milionima ljudi. Ali put je otvoren, a cilj je jasan: EU koja će se sastojati od preko 500 miliona slobodnih građana, predstavljajući najveće unutrašnje tržište na svijetu, koja će postaviti globalne standarde u trgovini, rastu, klimatskim promjenama i zaštiti okoline i koji će ugostiti vodeće istraživačke institute i inovativna preduzeća—porodicu stabilnih demokratija koja uživaju s ničim uporedivo socijalno blagostanje i javnu infrastrukturu.
Kako se EU kreće ka tom cilju, njeni protivnici će nastaviti da pokušavaju da zabiju klinove među njenim članicama. Putin nikada nije prihvatio EU kao političkog aktera. Na kraju krajeva, EU – unija slobodnih, suverenih, demokratskih država zasnovanih na vladavini prava – je antiteza njegove imperijalističke i autokratske kleptokratije.
Putin i drugi će pokušati da okrenu naše otvorene, demokratske sisteme protiv nas, putem kampanja dezinformacija i trgovine uticajem. Evropski građani imaju širok spektar pogleda, a evropski politički lideri raspravljaju i ponekad se i spore o pravom putu naprijed, posebno tokom geopolitičkih i ekonomskih izazova. Ali ove karakteristike naših otvorenih društava su karakteristike, a ne greške; oni su suština demokratskog odlučivanja. Naš cilj danas je, međutim, da zbijemo redove u ključnim oblastima u kojima bi nejedinstvo učinilo Evropu ranjivijom na strano uplitanje. Za tu misiju ključna je sve bliža saradnja Njemačke i Francuske, koje dijele istu viziju snažne i suverene EU.
U širem smislu, EU mora prevladati stare sukobe i pronaći nova rješenja. Evropska migraciona i fiskalna politika su primjeri za to. Ljudi će i dalje dolaziti u Evropu, a Evropi su potrebni migranti, tako da EU mora osmisliti imigracionu strategiju koja je pragmatična i usklađena s njenim vrijednostima. To znači smanjenje neregularnih migracija i istovremeno jačanje legalnih puteva u Evropu, posebno za kvalifikovane radnike koji su potrebni našem tržištu rada. Što se tiče fiskalne politike, Unija je uspostavila fond za oporavak i otpornost koji će takođe pomoći u rješavanju trenutnih izazova koje predstavljaju visoke cijene energije. Unija takođe mora ukinuti sebičnu taktiku blokiranja u svojim procesima donošenja odluka tako što će eliminisati mogućnost individualnih zemalja da stave veto na određene mjere. Kako se EU širi i postaje geopolitički akter, brzo donošenje odluka bit će ključ uspjeha. Iz tog razloga, Njemačka je predložila postepeno proširenje prakse donošenja odluka većinom glasova na područja koja trenutno potpadaju pod pravilo jednoglasnosti, poput vanjske politike i oporezivanja EU.
Evropa takođe mora nastaviti da preuzima veću odgovornost za sopstvenu bezbjednost i potreban joj je koordiniran i integrisan pristup izgradnji sopstvenih odbrambenih sposobnosti. Na primjer, vojske zemalja članica EU koriste previše različitih sistema naoružanja, što stvara praktičnu i ekonomsku neefikasnost. Kako bi riješila ove probleme, EU mora promijeniti svoje unutrašnje birokratske procedure, što će zahtijevati hrabre političke odluke; Zemlje članice EU, uključujući Njemačku, morat će promijeniti svoje nacionalne politike i propise o izvozu zajednički proizvedenih vojnih sistema.
Jedna od oblasti u kojoj Evropa hitno treba da postigne napredak je odbrana u vazdušnom i svemirskom domenu. Zato će Njemačka u narednim godinama, u okviru NATO okvira, jačati svoju protivvazdušnu odbranu sticanjem dodatnih sposobnosti. Otvorio sam ovu inicijativu sa našim evropskim susjedima, a rezultat je Evropska inicijativa Sky Shield, kojoj se prošlog oktobra pridružilo još 14 evropskih država. Zajednička protivvazdušna odbrana u Evropi biće efikasnija i isplativija nego da svi idemo sami, a predstavlja izvanredan primjer šta znači jačanje evropskog stuba unutar NATO-a.
NATO je krajnji garant evroatlantske sigurnosti, a njegova snaga će samo rasti uz dodatak dvije prosperitetne demokratije, Finske i Švedske, kao članica. Ali NATO takođe postaje jači kada njegove evropske članice samostalno preduzimaju korake ka većoj kompatibilnosti između svojih odbrambenih struktura, u okviru EU.
Izazov Kine – i dalje
Agresorski rat Rusije je možda pokrenuo Zeitenwende (Preokret), ali tektonska pomjeranja su mnogo dublja. Istorija se nije završila, kao što su neki predviđali, sa Hladnim ratom.Niti se, međutim, ponavlja. Mnogi pretpostavljaju da smo na rubu ere bipolarnosti u međunarodnom poretku. Oni vide kako se približava zora novog hladnog rata, koji će suprotstaviti Sjedinjene Države Kini.
Ja nijesam saglasan sa ovim stavom. Umjesto toga, vjerujem da je ono čemu svjedočimo kraj izuzetne faze globalizacije, istorijsko pomjeranje u ubrzanju, ali ne u potpunosti rezultat vanjskih šokova kao što su pandemija COVID-19 i ruski rat u Ukrajini. Tokom te izuzetne faze, Sjeverna Amerika i Evropa doživjele su 30 godina stabilnog rasta, visoke stope zaposlenosti i niske inflacije, a SAD-e postale su odlučujuća svjetska sila – uloga koju će zadržati u dvadeset prvom stoljeću.
Ali tokom posthladnoratovske faze globalizacije, Kina je takođe postala globalni igrač, kao što je to bila i u ranijim dugim periodima svjetske istorije. Uspon Kine ne opravdava izolaciju Pekinga ili ograničavanje saradnje. Ali ni rastuća moć Kine ne opravdava zahtjeve za hegemonizacijom u Aziji i šire. Nijedna zemlja nije dvorište bilo koje druge — i to se odnosi na Evropu koliko i na Aziju i svaki drugi region. Tokom moje nedavne posjete Pekingu, izrazio sam čvrstu podršku međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima, kako je sadržano u Povelji UN-a, kao i otvorenoj i poštenoj trgovini. U dogovoru sa svojim evropskim partnerima, Njemačka će nastaviti da zahtijeva jednake uslove za evropske i kineske kompanije. Kina čini premalo u tom pogledu i napravila je primjetan zaokret prema izolaciji i udaljavanju od otvorenosti.
U Pekingu sam takođe izrazio zabrinutost zbog rastuće nesigurnosti u Južnom kineskom moru i Tajvanskom moreuzu i doveo u pitanje kineski pristup ljudskim pravima i individualnim slobodama. Poštovanje osnovnih prava i sloboda nikada ne može biti „unutrašnja stvar“ pojedinačnih država jer se svaka država članica UN-a obavezuje da će ih poštovati.
U međuvremenu, dok se Kina i zemlje Sjeverne Amerike i Evrope prilagođavaju promjenjivim realnostima nove faze globalizacije, mnoge zemlje u Africi, Aziji, Karibima i Latinskoj Americi kojima je bio omogućen izuzetan rast u prošlosti, proizvodnjom robe i sirovina po niskim cijenama, uloženi troškovi sada postepeno daju rezultate i oni imaju vlastitu potražnju za resursima, robom i uslugama. Ovi regioni imaju svako pravo da iskoriste mogućnosti koje nudi globalizacija i da zahtijevaju jaču ulogu u globalnim poslovima u skladu sa svojom rastućom ekonomskom i demografskom težinom. To ne predstavlja prijetnju građanima Evrope ili Sjeverne Amerike. Naprotiv, trebalo bi da podstičemo veće učešće i integraciju ovih regiona u međunarodni poredak. Ovo je najbolji način da se multilateralizam održi u životu u multipolarnom svijetu.
Zbog toga Njemačka i EU ulažu u nova partnerstva i proširuju postojeća sa mnogim zemljama Afrike, Azije, Kariba i Latinske Amerike. Mnogi od njih dijele s nama temeljnu karakteristiku: i oni su demokratije. Ovo zajedništvo igra ključnu ulogu – ne zato što želimo da suprotstavimo demokratije autoritarnim državama, što bi samo doprinijelo novoj globalnoj dihotomiji, već zato što će nam deljenje demokratskih vrijednosti i sistema pomoći da definišemo zajedničke prioritete i postignemo zajedničke ciljeve u novoj multipolarnoj stvarnosti dvadesetprvog vijeka. Možda smo svi postali kapitalisti (sa mogućim izuzetkom Sjeverne Koreje i malobrojnih drugih zemalja), da parafraziramo argument koji je ekonomista Branko Milanović iznio prije nekoliko godina. Ali velika je razlika da li je kapitalizam organizovan na liberalan, demokratski način ili po autoritarnoj liniji.
Uzmimo globalni odgovor na COVID-19. Na početku pandemije, neki su tvrdili da bi se autoritarne države pokazale vještijim u upravljanju krizama, budući da mogu bolje planirati dugoročno i brže donositi teške odluke. Ali rezultati pandemije autoritarnih zemalja teško da podržavaju to gledište. U međuvremenu, najefikasnije vakcine protiv COVID-19 i farmaceutski tretmani razvijeni su u slobodnim demokratijama. Štaviše, za razliku od autoritarnih država, demokratije imaju sposobnost da se samoispravljaju dok građani slobodno izražavaju svoje stavove i biraju svoje političke lidere. Stalne debate i preispitivanja u našim društvima, parlamentima i slobodnim medijima ponekad mogu biti iscrpljujuće. Ali to je ono što naše sisteme dugoročno čini otpornijim.
Sloboda, jednakost, vladavina zakona i dostojanstvo svakog ljudskog bića su vrijednosti koje nijesu isključive za ono što se tradicionalno shvata kao Zapad. Umjesto toga, dijele ih građani i vlade širom svijeta, a Povelja UN-a ih reafirmiše kao temeljna ljudska prava u svojoj preambuli. Ali autokratski i autoritarni režimi često osporavaju ili negiraju ova prava i principe. Da bi ih odbranile, zemlje EU, uključujući Njemačku, moraju bliže sarađivati s demokratijama izvan Zapada, kako je to tradicionalno definisano. U prošlosti smo tvrdili da zemlje Azije, Afrike, Kariba i Latinske Amerike tretiramo kao jednake. Ali previše često naše riječi nisu bile potkrijepljene djelima. Ovo se mora promijeniti. Tokom njemačkog predsjedavanja G-7, grupa je blisko koordinirala svoj dnevni red s Indonezijom, koja predsjedava G-20. Takođe smo se uključili u naša razmatranja Senegal, koji predsjedava Afričkom unijom; Argentina, koja predsjedava Zajednicom država Latinske Amerike i Kariba; naš G-20 partner Južna Afrika; i Indija, koja će sljedeće godine predsjedavati G-20.
Na kraju, u multipolarnom svijetu, dijalog i saradnja moraju se proširiti izvan zone demokratskog komfora. Nova strategija nacionalne sigurnosti SAD-a, s pravom priznaje potrebu za angažmanom sa "zemljama koje ne prihvataju demokratske institucije, ali ipak zavise i podržavaju međunarodni sistem zasnovan na pravilima". Svjetske demokratije će morati da rade s ovim zemljama da bi branile i održavale globalni poredak koji moć vezuje za pravila i koji se suprotstavlja revizionističkim djelima kao što je ruski agresorski rat. Ovaj napor će zahtijevati pragmatizam i određeni stepen smjernosti.
Put ka slobodi demokratije koju danas uživamo bio je pun neuspeha i grešaka. Ipak, određena prava i principi su uspostavljeni i prihvaćeni prije nekoliko stoljeća.
Prevela: Biljana Jovićević
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR