Na današnji dan Budućnost srušila Deportivo, Ćiro Raičević: Brano nam je rekao -ne lete, taj dan se ne zaboravlja

Na današnji dan prije 16 godina, Budućnost je odigrala jednu od najvećih utakmica u klupskoj istoriji.

Pred krcatim tribinama stadiona pod Goricom gostovao je Deportivo La Korunja. ,,Plavi“ su pobijedili 2:1, ali nijesu se plasirali u treće kolo Intertoto kupa jer su na čuvenom ,,Riasoru“ sedam dana ranije poraženi 3:0.

Deveti jul 2005. ostao je ipak kultni datum u istoriji našeg najvećeg kluba zato što je u Podgorici savladan tim koji je sezonu ranije bio blizu plasmana u finale Lige šampiona.

,,Imali smo dobru sezonu u tadašnjoj Prvoj ligi SCG. U pretposljednjem kolu pobijedili smo Crvenu zvezdu u gostima 2:1, a potom golom Milana Purovića protiv OFK Beograda na našem terenu obezbijedili izlazak u Evropu, gdje smo nastupili sa dosta samopouzdanja“, prisjeća se Mirko Ćiro Raičević u razgovoru za Antenu M.

,,Pobijedili smo u prvom kolu Valetu na Malti 5:0, što nam je dalo krila, ali hendikep iz revanša (2:2), kada je golman Vujadinović bespotrebno dobio crveni karton, umnogome je uticao na ishod dvomeča sa Deportivom. Ušli smo u te duele puni samopouzdanja i elana. Pripreme za meč nijesu bile poput današnjih, nije bilo toliko gledanja videa i analiza. Sa vjerom u sebe otišli smo u Španiju, gdje nijesmo ni igrački ni rezultatski bili toliko dobri, iako smo primili tri kiks gola“.

Nekadašnji neumorni vezista ,,plavih“ priznaje da su bili impresionirani ambijentom ,,Riasora“ i zvučnim imenima iz rivalskog tima.

,,Došli smo na veliki stadion, nijesmo imali priliku da svaki vikend igramo u takvom ambijentu, protiv takvih igrača, a i mi smo - tipično crnogorski - poletjeli kad smo izbacili ekipu sa Malte i odmah željeli da pobijedimo Deportivo u gostima. Da smo taktički zrelije odigrali, možda bismo bolje prošli. To je bila specifična generacija mladih momaka koja se nije plašila da izađe na megdan bilo kome. Pokušavali smo da se nadigravamo sa njima, ali se završilo nepovoljno za nas“.

Za Deportivo su igrale brojne zvijezde - golman Molina, Romero, Kapdevila, Akunja, Valeron, Ćisko, Munitis...

,,Uz Munitisa, njihova najveća zvijezda bio je Tristan, ali nije ulazio na teren. Donekle smo se nosili sa njima, odnosno nijesmo dobro igrali, ali smo se dobro branili. Međutim, ulazak Ivana Karila dosta je promijenio - dobro je gurao loputu i razigravao napadače, on je bio presudan, pored svih tih zvijezda, da nas tako ubjedljivo savladaju. Na sredini sam vodio mnogo duela sa De Gusmanom, kao i sa Munitisom. Sa njim imam jednu od mojih najdražih fotografija iz igračkih dana, bila je na naslovnicama domaćih medija poslije revanša. To je period koji ću pamtiti cijeli život“, priča Raičević.

Kad se Munitis ,,zabio“ u ćošak...

Ni podgorička vrelina, ni minus od tri gola iz Španije, nijesu spriječili da u revanšu bude spektakl za sva vremena.

Na golu Budućnosti bio je Miroslav Vujadinović, u odbrani Risto Lakić, Ivan Čarapić, Goran Perišić i Bracan Popović, u veznom redu Marko Mugoša, Mirko Raičević i Miloš Lakić, a uz kapitena Igora Burzanovića napadački trio činili su Nikola Vujović i Radislav Sekulić.

Sa klupe su šansu dobili Milan Đurišić, Petar Vukčević i Ivan Bošković.

,,Nijesmo imali što da izgubimo pred punim tribinama. Deportivo je došao sa Munitisom, Kapdevilom, Molinom, Morenom... Bili smo rasterećeni i odigrali meč koji je bio kruna naše generacije“, navodi Raičević.

Budućnost je povela u 65. minutu preko Vujovića, a povisio je Vujović u 87.

,,Imali smo 2:0, neizvjesnost, a ono što je najvažnije - igrali smo dobar fudbal. Munitis je u posljednjih desetak minuta preuzeo stvar u svoje ruke, zabio se u onaj ćošak kod nekadašnje benzinske pumpe, potom iskoristio jednu nesmotrenost u šesnaestercu da iznudi penal i time otklonio neizvjesnost“, podsjeća Ćiro na finiš u kojem je Akunja u 90. stavio tačku pogotkom za 2:1.

Jeste li kod 2:0 vjerovali da možete do trećeg gola?

,,Ne samo što smo mi vjerovali, nego je i publika bila nevjerovatna, nosila nas je. Igrali smo dobro, imali šanse, ostalo je bilo sedam-osam minuta sa nadoknadom i svi smo vjerovali da možemo do 3:0. To je u fudbalu mnogo vremena, ali srce nam ga je ugrabilo, neiskustvo učinilo da napravimo sedam-osam faulova u pet minuta nad Munitisom kod korner zastavice. Šteta je što nijesmo uspjeli, bili smo na pragu senzacije. Falilo je malo sreće. Teško je bilo stizati 3:0 protiv Deportiva, da smo u ranijem periodu meča imali taj rezultat možda bi ga oni dali u nadoknadi ili su igrali koliko im je odgovaralo, ali toliko smo se te noći potrošili fizički i emotivno da ostaje žal što nijesmo napravili dodatni iskorak“.

Savjeti Ser Brana

Generaciju koja je srušila super Depor vodio je Branislav Milačić, stručnjak poznat i po duhovitim komentarima i savjetima.

,,Rekao nam je: ,,Oni ne lete“. Brano ima prepoznatljivu harizmu, znao je sve dobro da posloži, da izbalansira. Bio je iskusni trenerski vuk, a mi svi mladi igrači. Sjećam se da je neko od domaćih komentatora ili trenera prokomentarisao kako je Deportivo došao u izmijenjenom sastavu, pa se Brano pomamio i rekao: ,,Ada neću im ja ekipu sastavljat“, prepričava Raičević.

Po(r)uka trijumfa Budućnosti nad Deportivom aktuelna je i sada za crnogorske timove - igrajte bez kompleksa, ko god da je na suprotnoj strani.

,,Previše respektujemo protivnike. Jeste Sutjeska izbacila Slovan na penale, tadašnja Mladost eliminisala Videoton, Budućnost od Genka ispala na penale, pamtimo i Zetine evropske nastupe prvih godina od obnove nezavisnosti... Ali posljednjih godina nema mnogo dobrih rezultata“, primjećuje Raičević.

Naš sagovornik bio je akter još jednog legendarnog meča ,,plavih“. U kvalifikacijama za tadašnji Kup UEFA, rival Budućnosti bio je splitski Hajduk.
Ponovo ambijent za pamćenje, do danas neponovljiv u klupskim mečevima pod Goricom.

,,Ne mogu da sudim o periodu kad nijesam igrao u Crnoj Gori, ali ono što sam ja doživio su momenti koje će se sigurno pamtiti. Takođe, i ono što smo doživjeli u Splitu, kad smo izgubili 1:0, je za pamćenje. Pun stadion, nijesmo se čuli na metar jedan od drugog, niti smo čuli savjete koje nam je trener davao. Kamenice su letjele pored nas, baš nevjerovatan naboj. Utakmice sa Deportivom i Hajdukom kod nas, kao i prva utakmica reprezentacije pod Goricom, momenti su koje će pamtiti cijeli život“, podvukao je Raičević.

Da je bilo sluha...

Ćiro je sedam godina igrao u Ukrajini prije nego se vratio u crnogorski fudbal, izgradio je respektabilnu karijeru u inostranstvu, koja se predviđala i ostalima iz te generacije Budućnosti.

Jesu li mogli više i bolje?

,,Iz te generacije golman Mladen Božović je branio kasnije u Partizanu, Risto Lakić takođe bio u Humskoj, Igor Burzanović je pošao u Zvezdu, gdje je poslije bio i Marko Mugoša preko Borca iz Čačka. Purović je završio u Zvezdi, Nikola Vujović u Partizanu, ja sam bio sedam godina u inostranstvu... Sve su to sasvim solidne karijere. Najlakše je pričati što bi bilo kad bi bilo, ali da je u to vrijeme bilo sluha, pa da su se igrači prodali dok su bili pod ugovorom, pa da se ekipa malo osvježi... Jedna generacija se osula, a u stvari je to možda bio momenat da se Budućnost izdigne na viši nivo i napravi iskorak, jer u to vrijeme nijesu bili ugovori kakvi su sad“, ističe Raičević.

Made in Podgorica

Tim koji je pobijedio Deportivo bio je poseban po tome što je bio sastavljen uglavnom od igrača poniklih u Budućnosti.

,,Devedeset odsto ekipe bila su podgorička đeca. Ja sam imao 23 godine i bio sam među starijima. Uvijek sam govorio da srž ekipe Budućnosti treba da bude iz Podgorice, a naravno da treba dovesti jednog Gustava Lopesa, Fatosa Bećiraja... Nijesam protiv toga. U to vrijeme stadion je bio popunjen i kad se izgubi utakmica nije ti - kao đetetu iz Podgorice koji živi blizu stadiona - bilo svejedno da izađeš u kafić, da sretneš navijače, da ti postavljaju nezgodna pitanja... Ako dolaziš sa strane, odeš kući i boli te briga. Mi smo živjeli, trenirali i igrali za Budućnost. To se pokazalo kroz rezultate“, govori Raičević.

Bez Budućnosti i ,,varvara“ ne bi bilo ni Ćira

Mirko Raičević nije imao problema sa navijačima. ,,Ćiro kapiten“ orilo se sa sjeverne tribine i kad pouzdani zadnji vezni nije bio u plavo-bijeloj opremi.

,,Mislim da su baš rijetki momenti kad ,,varvari“ skandiraju protivničkom igraču, kao što su meni. U meni su prepoznali vrijednog i poštenog momka koji je spreman da uloži 100 odsto mogućnosti na terenu. Vremenom sam postao miljenik navijača i trudio sam se da opravdam očekivanja. Bio sam pet godina u klubu, poslije dvije sam postao kapiten. Tri godine sam dostojno branio tu čast, bio sam prvi kapiten koji je osvojio titulu, prvi fudbaler iz Budućnosti i domaće lige koji je igrao za reprezentaciju Crne Gore. Da nije bilo Budućnosti i ,,varvara“, ne bi bilo ni Ćira. To je uzajamna ljubav“, naglašava Raičević.

Današnja đeca nemaju takmičarski duh

,,Drugačije je vrijeme i ne možemo ga promijeniti“ - poručuje Raičević na temu kolika je razlika u njegovom fudbalskom odrastanju u odnosu na sadašnje.

,,Možemo samo kao ljudi iz fudbala da ukazujemo na stvari koje se dešavaju, a dešava se da se đeca sve manje igraju na ulici, a sve više su za kompjuterom, na telefonu... To se teško može promijeniti. Sve je manje takmičarskog duha u njima. Moramo se prilagoditi vremenu i iz toga izvući maksimum. Možda bismo se i mi fotografisali za Instagram da ga je bilo u naše vrijeme“, realan je bivši fudbaler Budućnosti, Zarje, Černomoreca, Hoverle i Titograda.

Kako fudbaler postaje socijalan slučaj

Ćiro je zagazio u trenerske vode, proširio je fudbalske vidike, gleda i sa pedagoške strane.

,,Sve je stvar kućnog vaspitanja. Gledam mnogo igrača koji prođu pored trenera i ne jave mu se, ili kažu samo ,,zdravo“. Nemaju osnovnu kulturu, a ako ne poštuje trenera ili roditelje kako će sjutra ispoštovati neki zahtjev na treningu ili utakmici. Ono što mi takođe izuzetno smeta je što mladi igrači često mijenjaju klubove. Ako se ne izbori za status koji misli da zaslužuje, odmah se uključuju rodbina i prijatelji pitanjima: zašto ne igra, obećao si mu... Prvo, ne znam ko danas može da obeća nekom da će da igra. A i treneri nekad - da bi ga primamili jer smatraju da je dobar igrač - kažu: dođi kod mene, igraćeš. Pa se roditelji ili igrač uhvate za tu riječ i kad ne igra to je katastrofa“, objašnjava Raičević jedan od najvećih problema crnogorskog fudbala.

,Počeo sam da se bavim trenerskom poslom i dešavalo mi se da me igrač pita hoće li igrati. Igraćeš koliko zaslužiš, da je sjutra utakmica vjerovatno bi igrao, ali od tog meča zavisi hoćeš li sljedeći. Kod nas neko ne igra kod jednog trenera i odmah bježi iz tog kluba. Ostani, izbori se za svoj status. Dokaži treneru da griješi. A ne, ode u drugi klub, pa u treći, četvrti. I što se desi? Sa 25-26 godina ne završi školu jer je bio preambiciozan, završi na ulici kao socijalan slučaj i, što je najgore, ne zna ništa da radi. Ne zna zanat, nije predan poslu, izgubio radne navike i cijelog života priča kako je bio talenat. Poruka mladim igračima je da budu više posvećeni, da moraju da rade i budu uporni, a ne da na svaki pad i prepreku spušte glavu. Nepravdi će biti u sportu i životu, treba se izdići iznad problema i nastaviti dalje“, poentira Mirko Ćiro Raičević, simbol jedne ere Budućnosti.