Nijesam više mogla da izdržim, molila sam ljekare da isključe aparate

Gorana Tabak, supruga hrvatskog košarkaškog trenera Žana Tabaka, preboljela je koronavirus, no njene riječi su potresne.

I dok je bila priključena na aparate kako bi je ljekari održali u životu, Gorana priznaje da ih je molila da ih isključe.

"Nijesam više mogla da izdržim, molila sam ljekare i medicinske sestre da isključe aparate na koje sam bila priključena kako bi me održavali u životu. Proživljavala sam nešto nestvarno, nešto što je teško shvatiti onome koji nešto takvo nikada nije doživio", kazala je Gorana u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nakon što su je primili u bolnicu u Madridu, završila je u indukovanoj komi.

" Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimku uopšte se nisu vidjela, i zbog toga ljekari nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo jako teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu injekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kiseonik i takvu su pokušali da me bude. To je grozno, vjerujte mi".

Tvrdi da je prijateljima slala SMS-ove u kojima se opraštala.

"Ja sam svima njima, a da to nisam ni znala, onako nesvjesno napisala SMS: "Ja ne vijerujem da ću se iz ovoga izvući živa." To je bilo zadnje što sam napisala, a da sam to napisala, saznala sam tek kad sam izišla iz bolnice, oni su mi to rekli i pokazali su mi poruku. Uopšte nisam znala da sam im to napisala".

Nakon 26 dana skinuli su je sa aparata.

"Kad su me probudili, bila sam potpuno nepokretna. Mogla sam pomjerati samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla govoriti, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo. U tom sam trenutku poželjela da me isključe s aparata i da umrem, jer nisam mogla prihvatiti mogućnost da ću cijeli život ostati u tom vegetativnom stanju", prisjeća se Gorana.

Za kraj je još jednom upozorila na ozbiljnost koronavirusa.

"Govoriti mogu, evo razgovaram s vama već 20 minuta, ali dok govorim, moram držati prst na rupi u grlu. Ta će se rupa sama zatvoriti za 15-ak dana. Moram nastaviti da živim, pobijedila sam opakog neprijatelja i ovoga ću se sjećati cijeli svoj život. Nadam se da nakon ove moje priče više niko nikada neće reći kako je koronavirus samo malo jača prehlada. Koronavirus je nešto od čega ljudi umiru, i to ne oni starije životne dobi i oni koji pate od hroničnih bolesti. Umiru i oni između 30 i 40 godina života, i to puno njih ovdje u Španiji. Ja sam, na moju sreću i sreću moje porodice, ostala živa, prevarila sam smrt".