Velikani crnogorskog sporta - Mirko Vičević: Ponosim se onim što sam, vaterpolo je za našu porodicu stil života

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Mirko Vičević, jedinstveni vaterpolo as - evropski, svjetski i olimpijski šampion.

Kruna blistave karijere stigla je sredinom oktobra 2022. kada je zvanično postao dio Kuće slavnih vodenih sportova. Kotoranin, sada u ulozi trenera, popeo se na sportski Olimp.

,,Vijest o prijemu u Kuću slavnih stigla je 2019. i posebno me obradovala jer sam već počeo bio da mislim da se to neće desiti budući da je kandidatura za moj prijem podnesena 2010. godine. Bira se između mnogo asova, a članovi komisije su pretežno iz Južne Amerike i mislio sam da forsiraju plivanje, što je donekle ispravno, tako da sam svake godine, odnosno kako je vrijeme prolazilo, imao manje optimizma da ću se naći tu. Na kraju, ipak, ogromna čast i priznanje. U oktobru sam na Floridi primio nagradu i obavio ceremonijalni dio“, govori Mirko Vičević za Antenu M.

Sportski geni

Mirko je s vaterpolom rastao, sazrio i ostaće mu vjeran do kraja života. I nije jedini u svojoj porodici s takvom strašću - već četvrta generacija Vičevića bavi se tim sportom.

Za našeg sagovornika nije bilo drugog izbora u dječačkim danima. Đed mu je jedan od pionira vaterpola u Kotoru, a otac i stric bili su mu - treneri.

,,Vaterpolo nam predstavlja sve, u našoj kući je uvijek bio prisutan, a i dalje je. Kotor u mojim počecima nije nudio mnogo sportova i nijesam imao preveliki izbor, iako sam imao smisla za ostale sportove. Sve generacije Kotorana u tom periodu probale su da se bave vaterpolom. To je donekle bilo predodređeno za moj uzrast, za mene posebno jer je za nas Vičeviće vaterpolo 100 odsto stil života, što me posebno raduje. I moj i dva bratova sina su uključeni u vaterpolo, pokazuju dosta dobre rezultate, vole to i nadamo se da će nastaviti ozbiljno da se bave ovim sportom“, s posebnim ponosom kaže Mirko Vičević.

Sada je, primjećuje, mnogo drugačiji ambijent za sportsko usavršavanje nego 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka.

,,Ne može da se uporedi. Kompletno su drugačija socijalna dešavanja, interesi, mogućnosti, dostupnost informacija, obaveze... Život je kompletno drugačiji. Siguran sam da je mojoj generaciji bilo lakše da se žrtvuje i bavi sportom, a na to su uticali mnogi faktori - od vremena koje su imali roditelji, školskih obaveza, transporta... Danas je haotičan dnevni raspored, mogu to potvrditi kao roditelj. Vrlo je teško uskladiti školske i durge obaveze sa sportskim, posebno one koje bismo mi htjeli projektujući buduće reprezentativce ili sportiste na višem nivou od samog bavljenja istim“.

Nemoguće je zamisliti i ono što je uradila ekipa Primorca 1986. godine. Sa sve Kotoranima u ekipi, u drevni grad stigli su titula i Kup SFR Jugoslavije.

,,Lijepe su uspomene na te rezultate. Bio je to veliki i propraćen uspjeh kotorskog i crnogorskog sporta. Cijela ekipa i stručni štab bili su iz Kotora, a u onoj državi bilo je izuzetno teško tako nešto ostvariti. To je sportski podvig kakav danas teško mogu da zamislim ili da uporedim kako bi danas izgledalo“.

Sa 23 godine osvojio sve

Bio je to i početak lansiranja tada talentovanog Kotoranina u vaterpolo orbitu. Iste godine, kao 18-godišnjak, dočekao je debi na najvećoj sceni.
Među 13 odabranih za Svjetsko prvenstvo ušao je nakon povrede Milivoja Bebića, a onda u Madridu dokazao da ništa nije bila slučajnost - opravdao je mjesto u timu Ratka Rudića, čak u finalu postigao gol kojim je Jugoslavija izborila produžetke i kasnija savladala Italiju.

Tada (mu) je postalo jasno - vaterpolo će biti njegov život.

,,Ti uspjesi i taj pogodak jesu zvanično momenti koji su neke stvari dovele na svoje. Htio sam da vaterpolo bude moj život, ali nijesam imao jasniju sliku jer teško je donositi takve odluke sa 18 godina, a bio sam i odličan đak u cijenjenoj kotorskoj Gimnaziji pred upis na fakultet. Te godine sam i otišao na odsluženje vojnog roka, koje je u velikoj mjeri godinu usporavalo rad, koliko god su reprezentativci imali mogućnost da treniraju. Taj pogodak i medalja, nakon titule s Primorcem, definitivno su olakšali i potvrdili moj životni izbor. Igrao sam prije toga za mladu i juniorsku reprezentaciju, ali to je bilo projektovanje u, po obavezama, ozbiljniji i profesionalni nastavak karijere“.

Mirko Vičević nakon Madrida nikad više nije bio van odabranih 13 moćnog sastava Jugoslavije.

Toliko moćnog da je 1988. u Seulu osvojio olimpijsko zlato, pa 1991. u Pertu još jednu svjetsku titulu, a iste godine - iako u ,,okrnjenom“ sastavu zbog političkih turbulencija - evropsku krunu u Atinu.

Sve sa Mirkom Vičevićem kao značajnom karikom.

,,Sa 20 godina sam bio svjetski i olimpijski prvak, a imali smo i evropsko srebro, nakon toga je došla 1991, moja možda najtrofejnija godina - u januaru sam opet bio svjetski šampion, sa Jadranom iz Splita osvojio posljednje prvenstvo SFRJ, pa u Atini u septembru bio evropski prvak. Bila je izuzetno plodna i značajna za mene, otišao sam i u Italiju i napravio vrlo povoljan ugovor i odmah naredne godine postao prvak države“, prisjeća se Mirko.

Sa Mirkom u timu u pohodu na evropsko zlato bio je i njegov brat Željko. Dva šampiona iz jedne porodice, prava rijetkost i velika čast za Kotor, koji je znao da proslavi uspjehe svojih heroja.

,,Bilo je raznih emocija. Kotor je sportski grad, znao je da prepozna velike rezultate, da mu je u vaterpolu prava snaga. Uvijek može i bolje i svi mi sportisti željeli bismo da bude bolje i više. Kao mlad mnogo se žrtvuješ, pa su i očekivanja veća“.

Savona druga kuća

Sa 23 godine osvojio je sve, ali glad za uspjesima nije prestajala. Ipak...

,,Imao sam želju, htio sam još da igram za Jugoslaviju, ali došle su sankcije, a Crna Gora nije imala svoju reprezentaciju. Nijesmo igrali velika takmičenja i u najboljim godinama nijesam imao priliku da nastupam sa državnim timom“, navodi Vičević.

,,Ali bio sam dosta uspješan u klupskom vaterpolu. Igrao sam 16 godina u Italiji i nikad nijesam bio ispod petog mjesta, To je takođe značilo određeni kvalitet u najjačoj ligi svijeta. Bio sam šampion i sa Savonom i sa Brešom, bio i dvije godine u Pro Reku. Iako je teško nadomjestiti igranje za reprezentaciju, uradio sam to koliko je bilo moguće s klupskim uspjesima“.

Od svih sredina, a bio je kratko i u Barseloni, najviše mu je odgovarala Savona, njegova druga kuća.

,,Proveo sam tamo veliki dio života tamo. Bio sam i u Breši sedam godina, ali između ta dva grada Savona mi je bliskija, tamo sam počeo inostranu karijeru, a i na moru je, tako da je veća sličnost s Kotorom. Primorski ambijent mi je više odgovarao“, navodi Vičević.

,,Sa Brešom sam osvojio tri LEN kupa, bili smo prvaci Italije, što je bio ogroman uspjeh jer dolaskom nas nekoliko iskusnih igrača Breša se pozicionirala na karti evropskih klubova. Prije toga je bila u drugoj ligi i nije imala zapaženijih rezultata“.

Otac, stric, Rudić, Stamenić...

Mirko Vičević je tokom karijere sarađivao s vrhunskim stručnjacima. Neke od njih izdvaja:

,,Krenuo sam kod svog oca i strica, Slobodana i Pavla. Iz reprezentacije bih izdvojio Ratka Rudića i Nikolu Stamenića, a iz klubova u kojima sam bio Zorana Mustura, Klaudija Mistranđela, Enca Danđela... Velika imena vaterpolo sporta“, navodi Vičević.

I sam je rano krenuo u trenerske vode.

,,Počeo sam dosta rano i relativno brzo postao juniorski prvak Italije. Kasnije su igrači iz te ekipe bili šampioni svijeta s Italijom u seniorskoj konkurenciji i vrlo sam ponosan na taj rad. Odmah nakon završetka igračke karijere s Vaterpolo akademijom Katarom osvojio sam evropski LEN kup. To je bio izuzetan rezultat jer smo postojali tek godinu i po, i takav uspon je ostao zabilježen. Bio sam i selektor mlađih kategorija Crne Gore, osvojili smo Evropsko prvenstvo 2013. na Malti. I iz te generacije više njih su sad članovi seniorske reprezentacije“.

Zvezda? Sportski motiv prekinut nesportskim

Nije u Vičevićevoj karijeri, igračkoj i trenerskoj, sve bilo ,,med i mlijeko“.

Kao jedini igrač hrvatske nacionalnosti koji neposredno prije EP 1991. nije napustio reprezentaciju SFRJ imao je problema u splitskom Jadranu, da bi još jednu neprijatnost doživio početkom ove godine kao trener Crvene zvezde.

Nakon što su mu navijači beogradskog kluba uputili šovinistički transparent na nacionalnoj osnovi, Kotoranin je odlučio da napusti ,,crveno-bijele“.
U oba slučaja ispaštao je ,,ni kriv, ni dužan“, u oba slučaja nije želio da ,,diže galamu“.

,,Smatram da oko toga ne treba da se diže prašina i da te stvari treba izbacivati iz sporta. Rođen sam kako sam rođen, ponosim se svojom nacionalnom pripadnošću i to nikad nijesam krio. Isticao sam to kao plus i nešto što je lijepo, što bih i danas uradio. A to što u određenim okolnostima nekim strukturama nije odgovaralo ili su na to uzimali poene, to je potpuna druga priča koja je i sad imala sličnu razradu“, kaže nam Vičević.

,,Prihvatio sam da budem trener Crvene zvezde jer je to klub najveće evropske vrijednosti, koji je bio evropski šampion, a u više navrata sam bio kontaktiran. Vodili su me isključivo sportski motivi i siguran sam da bih napravio dobar rezultat, postojali su preduslovi za tako nešto. Uz to, Zvezda i Kataro su pobratimljeni klubovi. Ako uopšte o tome treba govoriti, sve što se dogodilo je promašena situacija i nešto što apsolutno nije smjelo da se desi. Ali desilo se i kad nema načina da se funkcioniše onda sam smatrao da ne treba da ostanem. Ne smatram da sam napravio grešku, kao i da oko toga treba neka posebna prašina da se diže. Bio sam sportskim motivom u Zvezdi, on se iz nesportskih nije mogao nastaviti i vratio sam se kući“.

Imam još energije za vaterpolo

I to je (na Balkanu) nažalost sport, ali takve epizode ne kvare ukupnu sliku o onome što je donio jedinom crnogorskom vaterpolisti članu Kuće slavnih.

,,Sport mi je donio mnogo. Prvo, da imam sreću da radim ono što volim. To je rijetkost. Drugo, karijera mi je nagrađena i priznata od najviše institucije, što je dokaz da sam bio veoma uspješan. To svakome imponuje. Mislim da imam još prostora i energije i dok god budem volio to što radim baviću se vaterpolom. U kojoj poziciji? To se vremenom mijenja. Smatram i dalje da Crna Gora treba da iskoristi sve svoje kapacitete i ono čime njeni sportisti mogu da doprinesu“, zaključio je Mirko Vičević, prvi kapiten crnogorske vaterpolo reprezentacije.