Velikani crnogorskog sporta - Srđan Mrvaljević: Uvijek sam ponosno isticao da sam Crnogorac, džudo mi omogućio fantastičan život

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Srđan Mrvaljević, vicešampion svijeta u džudou 2011. godine, osvajač brojnih medalja i trostruki učesnik Olimpijskih igara. U Londonu 2012. nosio je crnogorsku zastavu na otvaranju najveće planetarne smotre sportista.

Džudo mu je u krvi, na tatamiju je gotovo od rođenja.

,,S obzirom na to da je moj otac Srećko osam godina bio savezni trener Jugoslavije i možda najuspješniji trener te države, da je trener Džudo kluba Rakovica - najuspješnijeg u Jugoslaviji i sada u Srbiji, za mene nije bilo velikog izbora. Od malena sam posvećen tom sportu, sala Džudo kluba Rakovica je bukvalno napravljena u mom dvorištu i od početka smo moj stariji brat Dušan i ja okrenuti ka džudou“, govori Mrvaljević za Antenu M.

Strunjače - poligon za maštanje

Srđan je 2002. bio treći u Evropi u konkurenciji juniora, godinu kasnije u Sarajevu okitio se zlatom.

Ističe, ipak, da je i prije toga znao da će džudo biti njegov životni poziv.

,,Nije to vezano samo za uspjehe i medalje. Sve počinje dječjim simpatijama prema džudou. Sala je pokrivena strunjačama i za nekog ko sa četiri-pet godina uđe u nju to je poligon gdje može da bude sve poželi u mašti - Supermen, Betmen, Tarzan, da se prevrće, skače... Naravno, tu su i džudisti koji predstavljaju idole, veliki šampioni i ljudi, i tada se javlja želja da budete isti kao oni“, navodi Mrvaljević.

,,Nijesam bio pretjerano uspješan kao dijete, bio sam i bucmast i nijesam pokazivao strašan talenat. Ali volio sam da cijeli dan budem u sali, da odgledam sve grupe, a kasnije kad je simpatija u džudo prerasla u zaljubljenost počeo sam ozbiljnije da treniram i došli su i rezultati - počev od kadetske konkurencije, a nastavilo se u juniorima. Prvo je bila bronza u Roterdamu, da bih godinu kasnije postao juniorski prvak Evrope i ušao u ozbiljnije vode. Ali oduvijek sam znao da će džudo biti moj život.

Otac Srećko najsjajniji dio svakog rezultata

Otac i sin, trener i takmičar. Da li je Srećko Mrvaljević bio stroži prema Srđanu Mrvaljeviću u odnosu na ostale učenike na tatamiju?

,,To je specifična veza, ali nije u pitanju strogoća. Imao sam veliki problem da uđem u njegov spektar pažnje jer kada neko vodi reprezentaciju, kao i klub s toliko šampiona, nije lako da se izborite za njegovu pažnju, bez obzira što vam je trener otac. Nije na mene mnogo obraćao pažnju, sa mnom su radili treneri mlađih uzrasta i tek kad sam došao do juniora, kada je postalo evidentno da sam potpuno posvećen tome i supertalentovan, posvetio se meni. Imam fenomenalne uspomene na zajednički rad, odigrao je krucijalnu ulogu u svim mojim rezultatima, prije svega što se tiče psihološke pripreme, kao i svake druge. Najsjajniji je dio svakog mog rezultata i medalje“, navodi trideset osmogodišnji as.

Hvala Srbiji na svemu, Crna Gora bila prirodan izbor

Srđan je beogradsko dijete, u Srbiji se kalio kao džudista, ali je poslije referenduma o državnom statusu Crne Gore 2006. godine odlučio da nastupa pod zastavom zemlje odakle su mu korijeni.

,,Interesantna priča. Rođen sam i odrastao u Beogradu, gdje sam završio školu i proveo veliki dio života, ali sama činjenica da su mi prađed, đed i otac rođeni u Nikšiću, kao i da smo uvijek ponosno isticali da smo Crnogorci, na neki način me obavezala da ne bude nikakve dileme da se borim za Crnu Goru. Nijesam to uradio iz bilo kakve materijalne satisfakcije, naprotiv“, govori naš sagovornik.

,,U Beogradu sam imao izgrađen status koji je bio sjajan, sistem sporta u Srbiji je mnogo bolji, organizovaniji i s većom tradicijom nego u Crnoj Gori. Donio sam odluku iako je postojalo zebnje da nije baš najpametnija iz mnogo razloga. Imao sam određenih vrsta pritisaka i problema što sam tako odlučio, ali uradio sam to iz iskrenih uvjerenja i nijesam se pokajao. Mislim da je bilo prirodno da se tako opredijelim. Uvijek ću biti veoma vezan za Srbiju i zahvalan na svemu što mi je dala. U svakoj situaciji navijam za sve srpske sportiste osim kad su preko puta crnogorski. To je moje bogatstvo i plus - i u životu i u karijeri“, navodi sadašnji stanovnik Nikšića.

Pariz za sva vremena

Pet godina od obnove nezavisnosti, Srđan Mrvaljević je domovini podario jedan od većih uspjeha crnogorskog sporta - srebro na Svjetskom prvenstvu, u kategoriji do 81 kilogram.

https://www.youtube.com/watch?v=lQfN1dH_WNQ

,,Izuzetno veliki rezultat, a to koliko se rijetko uzimaju medalje na velikim takmičenjima dokazuje o koliko se teškom sportu radi i kolika je konkurencija. U septembru 2006. kao mlađi senior u Moskvi donio sam prvu evropsku medalju za nezavisnu Crnu Goru, bio sam drugi. Na prvenstvu svijeta 2009. bio sam peti - imao sam četiri pobjede i izgubio od tadašnjeg olimpijskog šampiona Olea Bišofa u borbi za medalju. Prethodno sam poražen i od Kima Jaebuma, od koga sam izgubio i finale dvije godine kasnije. Peto mjesto bio je ogroman rezultat, da bih 2010. bio eliminisan u prvom kolu od Ukrajinca, a onda 2011. s pet pobjeda ušao u finale. Bio je to sjajan dan, srećan sam što sam tim srebrom, mada sam imao još uspjeha, uspio da valorizujem sav rad i trud“.

Izvanredan rezultat iz Pariza donio mu je priznanje za najboljeg sportistu Crne Gore 2011.

,,Takmičenja u Parizu su posebna, to nema nigdje na svijetu, čak ni u Japanu gdje je džudo nastao. Nigdje nije toliko praćeno, nigdje nema 20 hiljada ljudi na tribinama, nešto nestvarno. Uvijek će mi Pariz ostati u lijepom sjećanju, mada rijetko kada pričam o tom takmičenju, rijetko kada se prisjećam i ne volim da se okrećem jer je to fina prošlost i treba tu da ostane. Fokusiran sam na sadašnjost i pomalo na budućnost, mada sam se uvjerio da ne možemo da je predviđamo“, objašnjava Mrvaljević.

U Pekingu najveća emocija, u Londonu prvi među jednakima

Tri puta je Srđan nastupao na Olimpijskim igrama, a najdalje je stigao na debiju 2008, kada je povrijeđen dogurao do četvrtfinala.

,,Nijesam neko ko žali, potpuno sam ispunjen i čvrsto stojim iza toga da bih uzeo olimpijsku medalju da sam mogao. Sport je egzaktan, napravio si ono si mogao, dobiješ što si zaslužio, ne postoje izgovori. Da sam imao bolje uslove možda ne bih napravio ništa i ne bih toliko trenirao. Ne osjećam nikakvu gorčinu. U Pekingu sam prvi put nastupio na Olimpijskim igrama, a otišao sam bez prednjih ukrštenih ligamenata koljena jer nijesam imao vremena da ih operišem. U prvom meču sam slomio metatarzalnu kost stopala, veoma bolna povreda. Ali vezao sam tri pobjede - protiv Tunišanina koji je bio prvak Afrike, takmičara iz Ekvatorijalne Gvineje i protiv sjajnog Kineza, što me dovelo do četvrtfinala“, podsjeća Mrvaljević.

,,Čekao me meč s nekadašnjim prvakom svijeta, Holanđaninom Elmontom, bilo je neriješeno i ušli smo u produžetke, gdje sam isto bio dominantan, ali sam napravio grešku jer sam pao, tako izgubio meč i na kraju bio sedmi, što je veoma dobro za olimpijski debi. U tom trenutku bilo mi je užasno krivo što nijesam stigao do polufinala i finala, mislim da sam bio vrijedan toga, da sam bio najbolji. Nikada mi se nije desilo da na Olimpijske igre odem potpuno zdrav. Četiri godine kasnije, u Londonu, imao sam zdravstvenih problema, kao i u Rio de Žaneiru 2016“.

Olimpijska medalja je ostala nedosanjani san, ali s ponosom nosi uspomenu na London 2012. kada je nosio crnogorsku zastavu na otvaranju Igara.

,,To je bilo veliko priznanje za sve što sam do tada uradio. U Londonu sam bio pojedinac s ubjedljivo najjačim rezultatom u crnogorskom sportu, mislim da sam zasluženo nosio zastavu, mada ne bi bila greška da ju je nosio bilo ko od sjajnih rukometašica i vaterpolista. Bio sam prvi među jednakima i s najljepšim sjećanjem uvijek ću pamtiti olimpijski krug koji smo zajedno obišli“, riječi su Mrvaljevića.

,,Dva mjeseca pred OI imao sam težak oblik hepatitisa, bio sam 21 dana na VMA i rezultati nijesu bili dobri. Nije ni trebalo da nastupim, ali uradio sam to na svoju ruku. Upisao sam jednu pobjedu, drugi meč izgubio od Kanađanina kojeg sam dva mjeseca ranije pobijedio u Venecueli u finalu, da bi on na kraju uzeo olimpijsku bronzu. Ali i tom jednom pobjedom doprinio sam ukupnom rezultatu crnogorskog olimpijskog tima i nijesam bio nezadovoljan, naročito jer su rukometašice bile druge“.

Još jednom o Igrama 2008.

,,Bez obzira što sam u Londonu nosio zastavu, najveću emociju doživio sam u Pekingu jer je to bio prvi nastup Crne Gore i energija je bila nevjerovatna. Bili smo strašno motivisani da pokažemo neke od osnovnih odlika našeg naroda - hrabrost, želju da ,,ostavimo srce“ na terenu, tatamiju, strelištu, bazenu... Mislim da smo to u potpunosti uspjeli“, tvrdi Mrvaljević.

Uvijek ima neko jači i bolji

Džudo mu, kaže, nije donio samo uspjehe i medalje na tatamiju. Kroz njega je naučio važne životne lekcije.

,,S ove tačke gledišta mogu da kažem da sam dugo živio u zabludi da treniram džudo. U stvari, ja sam učio život. Definitivno je džudo najbliži onome što te čeka u životu. Te bazične vrijednosti koje džudo nosi se često zapostavljaju, najviše kod djece koja počinju njime da se bave, a trebalo bi da su ispred rezultata, medalja... Džudo te nauči svemu - osjetiš gorčinu poraza i slast pobjede, i pritisak i težinu i olakšanje, shvatiš koliki je svijet i što je prava konkurencija. Da koliko god misliš da si jak uvijek ima neko malo jači i bolji“, navodi Mrvaljević.

,,Biću sasvim otvoren, vezano i za moje svjetsko srebro. Nas je bilo 83, vjerovatno da se sjutradan organizovalo takmičenje podjela karata ne bi bila ista, možda bi bili neki drugi osvajači medalja. Džudo te tjera da stalno radiš naporno i napreduješ, da ne padaš u depresiju zbog poraza i da stalno grizeš i ideš naprijed. Ojača te karakterno, izgubiš strah i nesigurnost, postaneš čvršći i kvalitetniji čovjek“.

I dalje takmičar, u džudou do kraja života

Planovi Srđana Mrvaljevića?

,,Još sam aktivan takmičar i nastupaću do Olimpijskih igara u Parizu. Kad osjetim da sam spreman da izađem na neko veliko takmičenje, to ću i uraditi. Želim da produžim karijeru još godinu i po, da još doprinesem promociji svog sporta, grada i države. Što se tiče planova na duže staze, vjerovatno nikad neću izaći potpuno iz džudoa, on će uvijek biti dio mog života - kao trenera, sudije ili funkcionera, nije toliko bitno. Želio bih da se bavim i nekim drugim stvarima u životu, ali da džudo ostane baza i da do kraja vraćam dug sportu koji mi je dao sve i omogućio mi da živim fantastičan život.