27 °

max 27 ° / min 17 °

Četvrtak

08.06.

27° / 17°

Petak

09.06.

25° / 16°

Subota

10.06.

24° / 16°

Nedjelja

11.06.

25° / 17°

Ponedjeljak

12.06.

25° / 16°

Utorak

13.06.

25° / 16°

Srijeda

14.06.

23° / 16°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Maja Savić: London 2012. mi je obilježio karijeru, uzalud novac ako nemate želju za učenjem

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag VideoTag Gallery
Comments 1

Velikani crnogorskog sporta - Maja Savić: London 2012. mi je obilježio karijeru, uzalud novac ako nemate želju za učenjem

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnja sagovornica je Maja Savić, trostruka osvajačica rukometne Lige šampiona, bronzana s Jugoslavijom na Svjetskom prvenstvu 2001. kada je proglašena za najbolje lijevo krilo, olimpijska vicešampionka s Crnom Gorom 2012, trenutno članica stručnog štaba Budućnosti i naše reprezentacije.
Najsvježiji iz zbirke uspjeha legendarne Beranke je pohod ,,lavica“ ka evropskoj bronzi, u kojem je Savić učestvovala kao prva saradnica selektorke Bojane Popović i osoba koja je ,,izvela na put“ generaciju koju čine Jauković, Malović, Grbić, Pavićević, Ramusović...

Magija je počela u Podgorici, da bi se iz Skoplja prenijela na završnicu u Ljubljani.

,,Mnogo nam je značilo što smo igrale na domaćem terenu. Uvijek sam se pitala kako je to kad igraš veliko takmičenje pred svojim navijačima. Nas nekoliko je imalo priliku da igra pred punom dvoranom u Ligi šampiona i to zaista daje vjetar u leđa, ali sada je sve drugačije i manje je ljudi na tribinama. Igrale smo Evropsko prvenstvo na krilima navijača, u Podgorici je sve krenulo kako treba i to nas je nosilo do bronze“, priča Savić za Antenu M.

,,Iz ove ekipe samo su Jovanka Radičević, Marina Rajčić i Milena Raičević imale iskustvo osvajanja medalje, uz Bojanu i mene koje smo u novoj ulozi i imamo novu želju za dokazivanjem i trofejima iz nekog drugačijeg ugla. Ekipa je stasala, nijesmo bile desetkovane povredama, osim Milenine na kraju, i sve kockice su se poklopile. Posebne su emocije kad se igra za reprezentaciju, idemo i do nemogućih 200 odsto davanja sebe za dres nacionalnog tima“.

Maja i Bojana - pobjednički tandem

Bojana Popović i Maja Savić - tandem za velike stvari. Nekada igrački, sada trenerski.

Ne radi su tu o uobičajenoj podjeli obaveza između šefice stručnog štaba i prve saradnice - ni u Budućnosti, ni u reprezentaciji. Maja je više od toga.
,,Bojana i ja se znamo dugo, igrale smo zajedno u Budućnosti, Slagelseu, reprezentaciji... I kad smo stavile tačke na blistave igračke karijere, uradile smo to zajedno, u dresu Budućnosti, jer nam je želja bila da se donese trofej Lige šampiona u Podgoricu, koja je to zasluživala. Svakako je najljepše kad se trofeji osvajaju kod kuće. Na naljepši način smo zatvorile igračko poglavlje, Ligom šampiona i olimpijskim srebrom 2012. Potom smo u trenerski posao krenule istraživački i vidjelo se da postoji dosta prostora da se napravi nešto više. Kao trener gledate rukomet iz drugačijeg ugla, mnogo je veće opterećenje, ali je i zanimljivo, pronalazi se novi motiv za neke nove stvari“.

Ništa ne može da se poredi s 2012.

Ta 2012. bila je posebna, nezaboravna, magična. Koliko za one koje su bile najmlađe u Budućnosti i reprezentaciji Crne Gore, toliko i za prekaljene Maju Savić i Bojanu Popović.

Naročito se to odnosi na Olimpijske igre i London. I skoro deset i po godina kasnije emocije su - da se naježiš.

,,San svakog sportiste je da učestvuje na Olimpijskim igrama, nešto najljepše što može da se doživi. Imale smo te godine cilj i uspjele da je završimo spektakularno, da krunišemo karijere na najbolji način. Osvajale smo Ligu šampiona prije toga, bile ispunjene na klupskoj sceni, a imala sam sreće što sam u karijeri igrala u osvajačkim timovima. Bilo je mnogo trofeja do 2012, ali najljepše je kad se osvajaju za svoju zemlju i u svojoj zemlji. Bojana se vratila u Budućnosti godinu prije mene, a u sezoni mog povratka igrale smo na tri fronta, računajući i klub i reprezentaciju“, podsjeća Savić.

,,Svjetsko prvenstvo je bilo prvo u nizu i kiksale smo. Bile smo dosta samokritične, neke stvari su se posložile kako treba, a da smo u Brazilu nešto postigle možda se ne bi osvojila Liga šampiona i olimpijsko srebro. Ulog je bio veliki, želja i energija ogromna, a medalje se ne mogu osvojiti bez timskog duha i ako ne dišete kao familija, što mi zaista jesmo bile. Ta 2012. je obilježila crnogorsku rukometnu istoriju i naše karijere. Ne mogu da je uporedim ni sa čim. I ova posljednja, bronzana medalja je posebna, došla je poslije 10 godina i smjene generacija, ponestalo je i novca u državi i klupskom rukometu, i samo mi koji smo u tome znamo koliko je bilo teško posložiti kockice. Ta bronza je mnogo jačeg sjaja nego što bi bila u nekoj drugoj zemlji. Ne vjerujem da bi iko drugi to mogao osim nas“.

Pet neuspješnih polufinala - daješ se, nadaš, ali ne ide...

Maja Savić je u Budućnost došla iz Berana sa 14 godina. U plavo-bijelom dresu je postala svjetska klasa, igrala u moćnom timu i jedinstvenom ambijentu ,,Morače“, ali doživljavala i teške trenutke - čak pet puta crnogorski velikan nije prošao polufinale Lige šampiona.

,,Nesporno je da je Budućnost uvijek imala vrlo dobre igračice, istinske legende. Bilo je teško, igrale smo pet polufinala i nikad nije mogao da se napravi taj iskorak. U dvije situacije smo to zaista mogle, ali nije se desilo. Sa 28 godina, poslije toliko čekanja, nadanja i davanja, poželjela sam da odem i da probam da negdje drugo osvojim Ligu šampiona i završim karijeru. Koliko god čovjek da zaradi novca ili napravi dobrih stvari, a bila sam i najbolje lijevo krilo Svjetskog prvenstva 2001, ostaje praznina bez uspjeha u Ligi šampiona“, govori Maja.

,,To me odvelo u Slagelse, iako sam imala želju da do kraja karijere ostanem u Budućnosti. Na moju sreću, već prve godine u inostranstvu sam stigla do tog trofeja, potom još jednog. Kasnije mi je želja bila da kruna karijere bude Liga šampiona u Podgorici. Imale smo fantastičnu podršku navijača. ,,Morača“ je uvijek bila puna, uživale smo, a ove sezone imamo problem jer navijača više nema. I korona virus je odveo ljude s tribina, a mi našom igrom i onim što je u našoj moći trudimo se da ih vratimo“, navodi Savić.

,,U timu su gotove sve djevojke iz Crne Gore, a teško je napraviti nešto veliko jer nemame ni jaku ligu ni novca, a igrate s klubovima koji imaju sve. Ali uradilo se mnogo, da se ne radi kako treba u Budućnosti ne bi bilo ni rezultata reprezentacije. Imamo, karakter, želju, ogromno znanje koje smo Bojana i ja stekle u Podgorici i inostranstvu, i voljela bih da evropska bronza bude početak divne karijere svih djevojaka. Ovo što radimo je ravno čudu, ne može to da shvati onaj koji ne dođe, vidi i osjeti što se dešava ovdje. Sportska smo nacija i želimo da budemo najbolji predstavnici Crne Gore u svijetu, što dugo i jesmo, i da vidimo što više djece na sportskim terenima. U ovom vremenu to je najveći dobitak za sve nas“.

Odlazak u Dansku fantastičan potez

Maja Savić je u Danskoj igrala za Slagelse, Kopenhagen i Viborg. Život u Skandinaviji, kaže, imao je snažan uticaj na nju.

,,U početku je bilo teško. Nijesam znala jezik, klima je drugačija, njihova i naša kultura su - nebo i zemlja. Ali dobila sam mnogo kao ličnost. Htjela sam da odem samo na godinu, da osvojim Ligu šampiona i završim karijeru, ali već u decembru 2004. sam potpisala na još dvije sezone. Mnogo dobrih stvari mi se desilo na svim poljima. Napravila sam fantastičan potez, iz više razloga“, govori naša sagovornica.

,,Upoznala sam novu kulturu, novi način rada i življenja. Otišla sam sa 28 godina, u zrelom dobu, a i rukometno sam se mnogo nadogradila. Bogatija sam za znanje dva strana jezika, za sve što sam prošla i vidjela. Uzalud je i sav zarađeni novac ako nemate znanje i želju za učenjem. Na kraju krajeva, kad sam se vratila u Budućnost znala sam da ćemo da osvojimo Ligu šampiona zbog stvari koje sam naučila u Danskoj. Shvatila sam što nam nedostaje, Bojana i ja smo imale veliko povjerenje od saigračica, pratile su nas u pohodu ka ostvarenju sportskih snova“.

Vanesi bi bilo lakše da nije moja kćerka

Maja Savić je postala majka s 20 godina, u isto vrijeme bila uspješna kao roditelj, vrhunska sportistkinja, supruga, domaćica...

Nasljednica je takođe krenula rukometnim putem - Vanesa Agović je igračica Budućnosti, nekadašnja članica mlađih selekcija Crne Gore, vjerovatno buduća standardna seniorska reprezentativka. To što joj je majka (bila) trener nije je favorizovalo u odnosu na saigračice.

,,Nije joj lako, ali Vanesa je navikla da se bori s takvim stvarima. Uvijek se prave poređenja, gleda se da je moja kćerka. Sve je išlo na njenu štetu, mnogo bi se drugačija odvijala njena karijera da joj nijesam majka“, tvrdi Savić.

,,Ali presrećna sam jer je skromno i normalno dijete. Ima mnogo djece uspješnih roditelja koja su krenula krivim putem i neskromna su. Ona nije takva. Kao svoj maternji jezik govori i engleski i danski, tako da sam i s te strane napravila pravi potez odlaskom u Dansku. Što se tiče roditeljstva, s jedne strane je bilo teško, a s druge bolje za mene. Mladi sportisti znaju da ,,lutaju“, dok ja nijesam imala vremena za sve stvari koje su pratile moju generaciju. Sa nepunih 20 godina postala sam majka, imala sam veliku podršku porodice i bila usredsređena na familiju, kuću i dvoranu. Živjela sam kao vojnik, znala što želim. Ne žalim ni za jednim momentom u karijeri i životu. Nikada vam Bog ne daje ono što ne možete da izdržite. Mnogo puta sam išla težim putem, ali kroz to sam naučila, sebe nesebično davala za cilj i ništa ne bih mijenjala“.

Stvari koje se ne mogu kupiti

Sport ju je, poručuje, obogatio neprocjenjivim iskustvima.

,,Profesor Vukotić je tokom jednog predavanja na UDG rekao da je jedno kad imate sjajne ocjene, a drugo kad po završetku studija treba da se bavite onim što ste učili, i da bi mijenjao možda i najbolje studente za neku od nas. Iskustvo u komunikaciji, rad u grupi, učenje nekoliko jezika, prilagođavanje kulturama... sve što prolazite kroz život čini vas jačim. Navikla sam da se brzo uklapam u sredinu, da mi neko kaže da moram da živim ,,na kraj svijeta“, bilo gdje, ne bi bilo problema“, govori Savić.

,,Proputujete mnogo, upoznate mnogo divnih ljudi širom svijeta i naučite mnogo stvari. Novac jeste bitan za život jer se bez njega ne može funkcionisati, ali najveće bogatstvo je to što ste prošli, vidjeli i naučili. Kad pogledam sve medalje, trofeje i priznanja koje imam - srce mi je puno, ali sve ove druge stvari ne mogu se kupiti“.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

mr

Bravo! Za uzor mladima, a i starijima! Hvala ti na svemu što si učinila za ovo prelijepo parče zemlje!