26 °

max 26 ° / min 17 °

Nedjelja

19.05.

26° / 17°

Ponedjeljak

20.05.

26° / 18°

Utorak

21.05.

27° / 17°

Srijeda

22.05.

21° / 15°

Četvrtak

23.05.

22° / 14°

Petak

24.05.

23° / 15°

Subota

25.05.

21° / 14°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Ljiljana Vučević i Svetlana Antić: Voljela nas je cijela Jugoslavija, igrati u svom gradu je nešto najljepše

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag Gallery
Comments 0

Velikani crnogorskog sporta - Ljiljana Vučević i Svetlana Antić: Voljela nas je cijela Jugoslavija, igrati u svom gradu je nešto najljepše

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnje sagovornice su Ljiljana Vučević i Svetlana Antić, rođene Mugoša, sestre koje su obilježile osamdesete i početak devedesetih godina prošlog vijeka u podgoričkom, jugoslovenskom i svjetskom rukometu. Dame koje su na 70. godišnjicu osnivanja ŽRK Budućnost - zajedno s Olgom Sekulić, Majom Bulatović, Bojanom Popović i Milenom Raičević - dobile najveće klupsko priznanje, Zvijezda Budućnosti.

Ljiljana je imala 19, a Svetlana tek 16 godina, kada je Budućnost ljeta 1981. izborila istorijski ulazak u Prvu jugoslovensku ligu. U ekipi Dušana Đurišića, osim njih, bile su Milanka Šćepanović, Milodarka Grujić, Mirsada Ganić, Stojanka i Stanka Mugoša, Milica Bulatović, Zorica Majstorović, Dragoslava Pođanin, Branka Joksimović...

Bio je to početak stvaranja velike Budućnosti.

,,Ideja velike Budućnosti postojala je i ranije, i počela je da se ostvaruje spajanjem dva podgorička kluba - Budućnosti kao starijeg i Titeksa koji je bio fabrički klub i imao zavidan igrački kadar. Spajanjem te dvije ekipe, a što se poklopilo i sa izgradnjem hale, napravljena je generacija koja je dugo bila oslonac Budućnosti“, priča Ljiljana za Antenu M.

Vinko je bio fanatik, najbolji svih vremena

Svetlana podsjeća da je i prije njihove bilo dobrih generacija titogradskih (podgoričkih) rukometašica.

,,Ali rezultati su počeli od naše generacije i ulaska u prvu ligu, te dolaskom Vinka Kandije. Bio je vrhunski trener, po meni i ostao najbolji svih vremena. Tadašnja ekipa Budućnosti bila je skup mladih igračica, uglavnom iz Podgorice i okoline. Donio je nešto novo, kompletna generacija je dobila na kvalitetu, radile smo mnogo individualno.

Nizali su se uspjesi, stasavale smo, dobijale iskustvo u domaćem prvenstvu, potom i u evropskim kupovima. Svake godine bilo je sve bolje. Sjajan period Budućnosti“, podsjeća Svetlana Antić.

Vinko Kandija, legendarni Dalmatinac iz Trogira, došao je u tadašnji Titograd u proljeće 1983. godine.

Ubrzo su stigli trofeji. Već 1984. Budućnost je u finalu Kupa Jugoslavije pobijedila ljubljansku Olimpiju 24:21. Trofej su osvojile Katica Janković, Mirjana Mugoša, Dragana Pešić, Nataša Tomašević, Ljiljana Mugoša, Vesna Durković, Stanka Božović, Marta Bojanović, Olga Pejović, Mirsada Ganić, Svetlana Mugoša i Milodarka Kuzmanović.

I naredna sezona bila je izuzetna - ,,plave“ su na debiju na evropskoj sceni osvojile Kup pobjednika kupova, savladavši u finalnom dvomeču čehoslovački Društvenik Topolniki, da bi te 1985. u glavni grad Crne Gore stigla i prva titula državnog prvaka.

Dvije godine kasnije, kada je prvi trener bio Nikola Petrović, Ljiljana Vučević kao kapitenka podigla je i trofej IHF kupa.

,,I prije Kandije imale smo dobre trenere kao što su Dujo Đurišić, Mišo Radović... Radilo se s velikim entuzijazmom i voljom. Činjenica je da je Budućnost već tada davala omladinske reprezentativke Jugoslavije - Olgu i Radu Pejović, mene... Imale smo nekoliko igračica koje su pokazivale da se na njih može računati. Poslije je Vinko Kandija, kao rukometni fanatik i beskrajni zaljubljenik u taj sport, mukotrpnim radom sve to nadogradio. I to za kratko vrijeme, što je bio dio njegove magije, pa je ekipu koja se prve godine u Prvoj ligi borila za opstanak, za godinu i po doveo do vrha jugoslovenskog rukometa i evropskog takmičenja“, navodi Ljiljana.

Sport u krvi

Priča o sestrama Mugoša, ne samo Ljiljani i Svetlani, govori o zaljubljenosti Titograda u rukomet.

,,Povukle smo na rukomet dosta rođaka i drugarica iz naše škole ,,Vlado Milić“, bilo je dobrih rukometašica. Bili smo sportska familija, Svetlana je zbog visine mogla da igra i košarku. Naš nastavnik fizičkog vaspitanja Aco Marković je prepoznao da imam talenat. Na krosu me zapazio Dujo Đurišić, iako nijesam završila kao prva, pitao me iz koje sam škole i kasnije rekao da je to što lijepo trčim - a smatrao je da je osnova da bi se neko bavio sportom da ima lijepu koordinaciju - bio razlog što je došao u školu i doveo me kasnije u Budućnost. Sve je tako počelo. Iz te škole bile su i Stanka i Stojanka Mugoša, Mirjana Mugoša... Bilo je mnogo talenata i rukomet je bio baš voljen u osnovnim školama“, govori Ljiljana.

Ljiljana liderka

Starija od naših sagovornica bila je srednji bek, prava liderka, kapitenka, neko u koga je Kandija imao bezgranično povjerenje.

,,To mi priznaju i treneri koji su nas vodili. Bila sam vrlo mlada, sa svega 19 godina kapitenka u ekipi gdje je bilo starijih igračica od mene, poput Milanke Šćepanović, Žiže Grujić i ostalih. U to vrijeme počela sam bila i da studiram pravo - uzorna omladinka za ono vrijeme. Imala sam možda neko urođeno liderstvo, najčešće igrala na poziciji organizatorke igre. Bilo je prilično uspješno. To je nešto na što sam ponosna jer sam se stvarno osjećala kao neko ko je mogao da povuče, motiviše i ohrabri ekipu, što i jeste uloga kapitenke“, govori Ljiljana.

,,Za svaku bivšu saigračicu imam veliko poštovanje što se tiče doprinosa rezultatima. Rukomet je kolektivni sport i svaka karika je podjednako važna. Neko više, neko manje odskoči, ali kolektiv je taj koji na kraju pobjeđuje“.

Svetlana najbolja na svijetu

Svetlana je bila pivotkinja, zbog visine od 187 centrimetra ,,atipična“ za igračicu na crti u to vrijeme. Ali Kandija joj je obećao i uspio da od nje napravi najbolju na svijetu.

,,Išla sam sa sestrom Ljiljom da gledam njene rukometne treninge. Onda se dogodilo školsko takmičenje, gdje je moja škola osvojila prvenstvo Podgorice, došao je trener Dušan Đurišić i pitao me: ,,Da li bi i ti voljela da igraš rukomet?“. Bila sam srećna zbog toga, tako je sve krenulo. Na rukomet su počele i naše sestre od tetke, Stanka i pokojna Stojanka, iz Donje Gorice bila je i Mirjana Mugoša. Iz starije generacije isto jedna rođaka, tako da je nas Mugoša baš bilo u ženskom rukometu“, opisala je Svetlana svoje početke.

Rasle u klubu i s klubom

Titograd je tih godina živio za ženski rukomet.

,,Bile smo popularne na nivou cijele Jugoslavije, upravo zato što smo u Crnoj Gori koja je dosta patrijarhalna bile prva ženska ekipa koja je uradila nešto na državnom nivou, potom i međunarodnom. Budućnost je imala veliku podršku grada, poslovnih ljudi, nije sve moglo da izraste iz dobre volje i entuzijazma. Sve to, kao i danas, mora da se uklopi da bi klub napredovao i svake godine išao stepenicu više. Imale smo i predivnu publiku, sala nije mogla sve da primi. Sve to čini da ostanu lijepa sjećanja i da se osmjehom podsjećamo tog perioda. Bile smo mlade, rasle u klubu i s klubom, dočekale prve trofeje“, priča Ljiljana. ,,Naša generacija nije imala sreću da osvoji Kup šampiona, to je uspjelo generacijama poslije, ali i to što smo mi postigle je vrijedno sjećanja kao i sve što je kasnije urađeno“.

Svetlana kaže da uspjesi u rodnom gradu imaju posebnu draž.

,,Bile smo domaća djeca, imale smo podršku pune dvorane, i kad smo gubile publika nas je vraćala i bodrila. Bile smo cijenjene i drago mi što se ljudi i danas, poslije toliko godina, sjećaju svih uspjeha i nijesu zaboravili te lijepe trenutke. Kad je nedavno Podgorica bila jedan od domaćina Evropskog prvenstva za rukometašice podsjetila sam se kako je bilo lijepo igrati u prepunoj sali, vratilo me u period koji sam provela u Budućnost. Igrati u svom gradu, pred familijom, rođacima, prijateljima i postići sve te rezultate u tom okruženju - to je bilo nešto naljepše u mojoj karijeri. Nešto što se nikada ne zaboravlja“.

Olimpijske šampionke

Kakvo bi to podsjećanje na karijere ove dvije podgoričke dame bilo kad se ne bi pomenuo najveći uspjeh - zlato na Olimpijskim igrama 1994. u Los Anđelesu.

Ljiljana je imala 22 godine, odigrala je četiri meča i postigla četiri pogotka. Svetlana se na sportski Olimp popela sa samo 19 godina, u Kaliforniji je upisala tri meča i dva pogotka. Zajedno sa sestrama Mugoša, od Crnogorki je dio zlatnog olimpijskog tima bila i Zorica Pavićević, koja je tog ljeta stigla iz Danilovgrada u Budućnost.

,,To je prvo što se pomene kad se priča o nečijoj karijeri. Inače, moje prvo veliko takmičenje bilo je Svjetsko juniorsko prvenstvo u Kanadi 1981. gdje sam, uprkos povredi koja je mnogo uticala na moju kompletnu karijeru, bila u idealnoj postavi sa samo dvije odigrane utakmice - polufinale, te finale protiv SSSR. Uslijedila je bronza sa Svjetskog seniorskog prvenstva u Mađarskoj 1982, a godinu kasnije sam se operisala od povrede koju sam neko vrijeme vukla i uspjela potom da se izborim za odlazak na Olimpijske igre, što nije bilo nimalo lako jer sam dugo pauzirala zbog operacije. U Los Anđelesu je bila sjajna generacija, a moja sestra Svetlana najmlađa članica jugoslovenske delegacije. Nije bilo SSRR-a i Istočne Njemačke jer su bojkotovale Igre, ali to ne umanjuje naš uspjeh. Učestvovale smo i na Igrama uz Seulu 1988, gdje smo bile četvrte“, navodi Ljiljana i podsjeća na momenat kojeg se takođe s ponosom sjeća.

,,Imala sam sreću da sam 1984. ispred Crne Gore bila nosilac olimpijske zastave na Zimskim Igrama u Sarajevu, što malo ko pominje, a ta čast i uloga mi nijesu ništa manje važni nego dvoje OI na kojima sam bila učesnica. I danas imam kontakte s vrhunskim sportistima bivše Jugoslavije koje sam tada upoznala, to je nešto što ostaje za cijeli život“.

Kako se Svetlana Antić sjeća pohoda na olimpijsko zlato?

,,To su posebne emocije, imala sam 19 godina i za mene je to neopisivo. Trebalo je to doživjeti, biti na smotri najboljih sportista svijeta, to ostaje za pamćenje, posebno jer smo osvojile zlato“, kaže nekadašnja pivotkinja.

Titule i u inostranstvu

Po odlasku iz Budućnosti, Svetlana je ispunila još jedan sportski san.

,,Sa Budućnošću sam osvojila gotovo sve osim Ligu šampiona i stigla je tada ponuda Hipobanke, koja je bila neprikosnovena, kao što je danas Đer. Nijesam se mnogo razmišljala jer sam željela da osvojim taj trofej, što mi se i ostvarilo. Ostala sam dvije godine u Hipobanci i moram da kažem da sam ponosna na cijelu karijeru jer sam osvojila sve što vrhunski sportista može da osvoji. Potom sam igrala u Franciuskoj, gdje sam takođe imala uspjeha. Sa Besansonom, gdje sam završila karijeru, osvojila sam prvenstvo i kup Francuske, kao i Kup kupova na kraju karijere. Za tri godine osvojile smo sedam titula. Na najbolji način sam završila karijeru koja je bila bogata i duga jer sam igrala do 38. godine“.

Karijera Ljiljane Vučević trajala je kraće, da nije bilo povreda bila bi možda i uspješnija, ali biografija joj je toliko blistava da nema za čim da žali.

,,Poslije Igara u Seulu otišla sam iz Budućnosti nekoliko mjeseci u Voždovac, potom u Francusku. Tri i po godine sam igrala u Francuskoj i osvojila po dva prvenstva i Kupa s Ganjijem, ekipom iz predgrađa Pariza. Već sam 35 godine ovdje, duže živim u Francuskoj nego u svojoj domovini“, kroz osmijeh kaže Ljiljana.

Iz sportske u sportsku familiju

I Svetlana i Ljiljana život poslije igračke karijere vezale su za Francusku i ostale u sportskom okruženju. Obje su udate za nekadašnje košarkaše, kasnije trenere - Svetlana za Nikolu Antića, Ljiljana za Sava Vučevića.

,,Moj suprug je bio uspješan košarkaš, poslije je ovdje nastavio karijeru kao trener. Predstavljao mi je veliku podršku jer je bio sportista i znao je kako sve funkcioniše. Sportski život nije baš jednostavan, mnogo je odricanja. Ostala sam na neki način u sportu, s tim što sada samo pratim“, kaže Svetlana.

Rukomet nekad i sad?

,,Promjenom nekih pravila rukomet je mnogo dobio na brzini, kraći su napadi. Nije ni u naše vrijeme lopta mogla da se drži tri minuta, ali sad je sve brže“, zaključuje Svetlana, mlađa od sestara koje su velike karijere počele da grade pod imenom Mugoša.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR