Velikani crnogorskog sporta - Petar Porobić: Sa Crnom Gorom više gorkog nego lijepog, poslije Malage su proradile sujete

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Petar Porobić, proslavljeni vaterpolo trener, selektor šampionske generacije Crne Gore s Evropskog prvenstva 2008, osvajač svjetskog zlata sa selekcijom SCG, trenutno šef struke reprezentacije Kine, čiju je žensku selekciju vodio na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine

Igračku karijeru vezao je za Primorac, gdje je uplovio i u trenerske vode. Imao je i drugih interesovanja, ali ljubav prema vaterpolu bila je i ostala na prvom mjestu.

,,To su bila neka druga vremena kada smo na fakuletima imali više obaveza nego što ih možda imaju sada. Odmah nakon završenog Pravnog fakuleta sam se zaposlio, međutim, ljubav prema vaterpolu je ostala i paralelno s tim poslom radio sam kao trener mlađih kategorija u Primorcu. Bila je to 1981-82. godina, što znači da sam već 40 godina u trenerskom poslu, a 1993. sam počeo da radim profesionalno, sa malim prekidima, ali i tokom njih bio sam u savezu i pomagao svim selekcijama“, priča Porobić za Antenu M.

Nikad više nijesam radio nego sada

Četrdeset godina na klupi - i nije se umorio.

,,Posljednjih godina sam u Kini gdje zbog specifičnog sistema rada moj stručni štab i ja imamo najmanje pet-šest sati efektivnog rada svaki dan. Čini mi se da nikad više nijesam radio nego sada“, govori Porobić i dodaje.

,,Kad se na sve to osvrnem, mislim da smo se svi nekako potrudili da trenerski posao dosta obezvrijedimo. Mislim da je to prisutno i u Crnoj Gori i u drugim zemljama. Vrlo zanimljiv podatak kao dokaz moje priče: među sedam, osam najboljih igrača Evrope nema nijednog mladog. To je pokazatelj da je produkcija mladih igrača stala jer je trenerska struka obezvrijeđena. Čak i vaterpolisti koji su mogli da pomognu i utiču imali su za mene potpuno iznenađujući stav - da treneri maltene nijesu potrebni. Mladi ljudi nijesu spremni da se posvete trenerskom poslu, a posebno na način da se gradi sistem jer postepeno stasavaš kao trener, formiraš se, obrazuješ. Toga danas nema i zato imamo situaciju da je u mnogim klubovima pao kvalitet rada, ne radi se temeljno, treneri nijesu motivisani da napreduju. To je ozbiljan problem, trenerska struka je potpuno zanemarena“.

Srušen je sistem u vaterpolu

Suština trenerskog posla i usavršavanja, poručuje Porobić, ostaje ista koliko god se vaterpolo mijenjao.

,,U poziciji sam da i u ovim godinama imam toliko mogućnosti da radim širom svijeta jer svako prepoznaje makar temeljitost. Nedavno na pripremama u Herceg Novom okupilo se nas nekoliko trenera iz više selekcija, pričali smo o ranijim vremenima i prisjetio sam se kad sam počinjao kao trener reprezentacije da su velika trenerska imena - poput Ratka Rudića, Nikole Stamenića i Vlaha Orlića - dolazila da me gledaju. Ne da me kontrolišu, već da prate moj rad. Potom su mi davali savjete, ukazivali što je dobro, a što nije. To mi je imponovalo i uvijek sam shvatao na pravi način, nikad se nijesam ljutio, a danas kad bih se pojavio na treningu mlađeg kolege da mu dam sugestije ko zna na kakvu bih reakciju naišao“, navodi 66-godišnji stručnjak.

,,Zato smo i srušili sistem u vaterpolu, u drugim sportovima nije baš tako. Zbog toga danas vladaju Perone, Ivović, Prlainović, Joković... Znači, nema mladih igrača. Ima jedan koji je bljesnuo, Alvaro Granados iz Novog Beograda, ali i ta Španija koja daje mlade igrače radi to samo iz nacionalnog trening centra gdje postoji sistemski rad, ne izlaze igrači iz klubova“.

Vrhunski učitelji

Porobić je imao privilegiju da trenerski stasava uz velikane svjetskog vaterpola.

,,Počeo sam da radim s mladom selekcijom Jugoslavije 1985. godine, kada je selektor A tima bio Ratko Rudić, za mlađe selekcije zadužen Nikola Stamenić, dok je strukom rukovodio Vlaho Bato Orlić. Učitelji su mi bili vrhunski. Vrijeme se promijenilo, radimo u drugim okolnostima i uslovima, ali tada uspostavljeni sistem ne može biti prevaziđen, jedini je ispravan jer to je sistem koji se gradio i u drugim sportovima, naročito u košarci koja je takođe imala velika trenerska imena koja su iznjedrila neka nova. Moja ideja u jednom momentu bila je da svoje znanje i iskustvo prenesem u Crnu Goru i formiramo školu, da iskoristimo entuzijazam i kvalitet trenera koje imamo da to napravimo, ali mislim da se nije podržalo i razumjelo. Prevladalo je mišljenje da je dovoljno da se djeca rode i budu talentovana - i biće igrači. Ne čini mi se da je baš tako“.

Bečej, Jadran, Šturm...

Porobić je iz Kotora otišao u Bečej gdje je osvojio duplu krunu u SR Jugoslaviji, a izuzetan trag ostavio je u Jadranu. Klub je po njegovom dolasku ,,podignut iz pepela“, stasala je generacija Gojkovića, Jokića, Zlokovića, Šćepanovića i ostalih asova, osvojena prva titula prvaka države poslije 44 godine, igrano finale Evrolige...

,,Poslije 12-13 godina koje sam proveo u Primorcu, 1993. sam otišao u Bečej kao profesionalni trener i proveo tamo pet godina. Potom sam došao u Jadran gdje smo prošli sve te teške periode, a danas je taj klub perjanica crnogorskog vaterpola“, istakao je Porobić i podsjetio ne druge angažmane.

,,Imao sam sadržajan i dug rad i u ruskom Šturmu gdje smo iznjedrili maltene pola ruske reprezentacije. Takav projekat sam započeo bio u Kini, bili smo na dobrom putu, insistirao sam da sprovedemo ono što smo u Rusiji i da se stvori reprezentacija od mladih igrača koja bi bila garancija budućnosti. Ali taj projekat su prekinuli i uglavnom smo se koncentrisali na dvadesetak igrača seniorske reprezentacije, što je apsolutno bila velika greška. To je primjer kako ne treba da se radi, ali mi na to ne možemo uticati, Kina je velika zemlja i ne možemo se približiti donošenju krucijalnih odluka“.

Porobić poručuje da u prilog njegovoj tezi kako se treba mnogo više posvetiti mladim igračima i dati podstrek trenerima ide i odluka da igrač mora da provede tri godine u zemlji da bi igrao za njenu reprezentaciju.

,,Više se ne mogu tako brzo uzimati stranci i na taj način rješavati unutrašnji igrački problemi. To je argument više da se mora praviti koncepcija i da se moramo vratiti sistemskom radu u trenerskom poslu i da se struci mora dati vrijednost koju treba da ima. Jer bez trenera i mudrih ljudi u rukovođenju kluba, nema kluba i nema igrača“, tvrdi Porobić.

,,Bio sam i u Njemačkoj, zdušno i s mnogo ambicija želio sam da se posvetimo razvitku mladih igrača, ali kad sam vidio da tu ne mogu promijeniti ništa i da oni to ne žele, da će biti sunovrat u njihovim selekcijama, tražio sam raskid ugovora iako je važio na tri godine, napustio Njemačku i vratio se u Kinu“.

Zlatni period

Petar Porobić je nekoliko godina bio prvi pomoćnik Nenada Manojlovića u reprezentaciji SR Jugoslavije/Srbije i Crne Gore, a početkom 2005. dobio povjerenje da bude šef struke. Opravdao ga je na najbolji način jer je iste godine u Melburnu državni tim stigao do svjetskog zlata u Montrealu.

Fantastičnu generaciju činili su Šefik, Radić, Gojković, Jokić, Zloković, Janović, Trbojević, Savić, Ikodinović,  Vujasinović, Šapić, Udovičić i Nikić.

,,Smatram to svojim najvećim trenerskim uspjehom zato što sam uspio da se okitim svjetskim zlatom s tom izuzetnom generacijom. Četiri godine smo gubili ključne utakmice s Mađarskom. Između ostalog, ostaje žal za zlatom na Olimpijskim igrama u Atini 2004. I nakon svih tih poraza uspjeli smo da osvojimo Svjetsku ligu i Svjetsko prvenstvo, potom i Svjetski kup. Tri takmičenja za godinu. To je bio zlatni period i moji najveći trenerski uspjesi“.

Negdje drugo bi me više cijenili...

Bilo je zlatnih momenata i na klupi Crne Gore, ali...

,,Koliko god da je bilo lijepih trenutaka, kad se uzmu svi oni gorki rekao bih da oni prevladaju. Žao mi je zbog toga, ovdje sam rođen, ovo je moja zemlja i normalno je da sam fokusiran na nju, ali gledajući profesionalno žao mi je što sam toliku energiju dao zbog svih onih gorkih trenutaka i nezasluženih stvari u smislu toga kakav je bio odnos i kako je uzvraćeno. Bolje da sam to vrijeme utrošio negdje drugo, više bi cijenili“, s gorčinom u glasu priča Porobić o selektorskom mandatu na klupi Crne Gore koji je trajao od obnove nezavisnosti do ljeta 2011.

Ljut sam na sebe što nijesam ranije pošao

Nakon što su na debitantskom nastupu osvojile evropsko zlato u Malagi 2008, iste godine igrale polufinale Olimpijskih igara, a 2009. nadmoćno došle na tron Svjetske lige u Podgorici, vjerovalo se da će ,,ajkule“ dugo godina biti u vrhu.

Urađeno je, ipak, mnogo manje nego što se moglo. Porobićeva ekipa je potonula na SP 2009. i u Rimu bila tek deveta, ni na EP naredne godine nije ušla u borbu za medalje (5. mjesto), kao ni na SP u Šangaju 2011. (7. pozicija).

Ni kasnije, sve do danas, nije stiglo zlato s velikih takmičenja.

Zašto ekipa s toliko vrhunskih igrača nije priredila neku ,,novu Malagu“?

- S ove distance, ono što sam tada govorio mislim i sada, možda sam još tvrđi u stavu. Poslije svega što smo stvorili, pojavile su se naše slabosti, negativnosti i sujete, i to nas je koštalo. Umjesto da smo se fokusirali da se nakon dobrih rezultata sve podigne na još viši nivo i da proširimo bazu, da uložimo, mi smo počeli ratove između sebe, proradile su sujete. Sa gorčinom nosim sjećanje da su nakon petog mjesta na EP u Zagrebu počeli da me smjenjuju, a što je zvanično urađeno kasnije. I kako sad treba da gledam na prošlost? Ljut sam na sebe što nijesam odmah pošao. Ali smatrao sam da imamo još razuma, da nije poenta u smjenjivanju ljudi, nego u stvaranju sistema, u tome kako da opstanu klubovi, da budemo interesantni publici, da zadržimo poziciju na crnogorskoj sceni, a ne kao danas da su na derbijima prazne tribine. Što smo dobili time?“, zaključuje Petar Porobić.