Amfilohije i tajna crnogorskog začeća

Piše: Darko Šuković

U principu, za sve varijante hrišćanstva, dovoljna je vjera u nadnaravnu sposobnost Isusa Hrista da ustane iz groba, pravilno upražnjavanje nekoliko obrednih radnji i poštovanje etičkog kodeksa, telegrafski formulisanog u Dekalogu.

Svetosavlje, međutim, imperativno zahtijeva od svoga stada da bespogovorno vjerovanje u riječ pastira protegne i na teren rezervisan za materijalne dokaze. Tako su, na primjer, vladike Srpske crkve odlučile da je embrion te današnje vjerske zajednice začet 1219. iako se, sasvim moguće, to desilo tri godine kasnije. Još su fleksibilniji bili spram godine osnivanja Zetske episkopije.

Lani je mitropolit Amfilohije, bez otpora istinoljubivih i učenih kolega, spojio proslavu osam vjekova osnivanja SPC (pod imenom Žička arhiepiskopija) i Zetske episkopije, iako ovoj drugoj pisanoga traga nema barem još pola vijeka od kad je Sava Srpski isposlovao u Nikeji visok stepen autonomije za svoju, “green field” pravoslavnu katedru! Ne, dakle, autokefalnost, nego nekanonski stečenu autonomiju, kako to konstatuju svi znaveni, od Dimitrija Homatijana, preko Janka Šafarika, do Maksima Vasiljevića.

Ali, šta je pola vijeka u odnosu na vječnost, a autokefalija i autonomija ionako počinju sa – A.

Zlato za klikere

Pošto sve to lijepo piše u knjigama najkredibilnijih srpskih istoričara, vrhovništvo SPC je đavolu predalo svako njihovo neugodno slovo i pitanje je dana kad će to ogromno nasljeđe srpske kulture svesti na “naučne” stupidarije Ljubomira Durkovića Jakšića i Happy tv predanja Aleksandra Rakovića i Čedomira Antića. U nedostatku vaseljenskih sabora, mogli bismo, dakle, dobiti “kanone” medijskog porijekla i pomjesnog važenja. Zvuči ludo i ne može da bude, ali za svetosavskog vjernika tu ič problema nije.

Teza da je srpstvo najuspješniji marketinški proizvod u posljednja skoro dva vijeka, zapravo je živa istina. Mit je postao stvarnost i to nije ništa neobično u povijesti formiranja nacionalnih identiteta. Jer, nacije jesu stvarane uz itekakav uticaj predanja kao kolektivne poveznice. Doduše, srpstvo je više laboratorijski mit, djelo elite, a ne puka, ali je to samo razlog više za čestitke nacionalnim radnicima koji su ga, kao takvog, uvalili i onima koji su imali, em svoje domaće, em bolje komponenete za vlastito nacionalno brendiranje. Naravno, mislim ponajprije i ponajviše na nas Crnogorce. I našu “sposobnost” da našu realistoriju, kojom bi se gordio svaki drugi narod, prodamo za šaku rubalja, izdamo za pregršt dinara ili, prosto, inferiorno ustupimo, kao Indijanci bijelcima zlato za šarene klikere.

Sava Srpski crnogorska majka

Neobično je što se aktuelnim zbivanjima uopšte ne da da postanu istorija, nego se falsifikuju u realnom vremenu. Za potrebe realnog političkog trenutka. A, s ciljem da se isprave “anomalije”, poput crnogorske države i nacije, i stvari privedu poretku stvorenom na… ne, nećemo citirati Dobricu Ćosića o Srbima… stvorenom na vjeri u riječ, a ne u materijalni dokaz.

Nije više posrijedi samo falsifikovanje istorije pozorišta u kojem se radnja dešava, a to je država Crna Gora. Ni teza da je Srpska crkva starija od nje (MNE) barem devet mjeseci, koliko joj je, ako ima mjesta i za zeru nauke, bilo potrebno da je porodi.

Potpisnika ovih redova, vi koji vjerujete Amfilohiju, ne pitajte kako je Rastko Nemanjić/ Sveti Sava Srpski, vijek i po prije nego se sam rodio, donio na svijet garnituru brkatih Vojislavljevića!? Sva je prilika da je samo odabranima dato da kroz istoriju prate Božiju promisao, ne obazirući se na trivijalnosti poput prostora i vremena.

Pod velom misterije termina začeća države i crkve, odvija se niz esencijalno važnih savremenih procesa. Od njihovog bi ishoda izgled lica mjesta, a to je još uvijek Crna Gora, mogao da zavisi više nego od podataka koji će, možda jednom, biti uneseni u list rođenih (ili krštenicu) lidera u EU integracijama.

Kad četnici brane Trinaesti jul

Takav je, recimo, postupak pretvaranja četnika u dobre momke Drugog svjetskog rata. Pošto operacije poput te nije moguće izvesti rafiniranim potezima, svjedočimo širokim zahvatima i dubokom oranju po kostima i sjećanjima. To vam je ono kad narodni poslanik, dosta desno u crnogorskom parlamentu, stavlja u isti koš Ljuba Čupića, Pavla Đurišića, Ratka Mladića i Radovana Karadžića!

Neka mi oprosti Ljubo Čupić što se našao u istoj rečenici sa trojicom zločinaca. Ali, šta da se radi kad je došlo vrijeme da četnici brane tekovine Trinaestog jula!?

To vam je i ono kad episkop crkve koja je posvetila popa Macu i popa Šiljka, pravi pomen žrtvama pokolja u Pivi, što su ga počinili njihovi saborci iz divizije “Princ Eugen”. I kad se, na obilježavanju zvjerskog pokolja Veličana ne pominje ista ta divizija “Princ Eugen”, nego samo “komšije” Albanci i muslimani, kao izvršioci zlodjela! Standardan obrazac kako se SPC suočava s prošlošću i raspiruje dobrosusjedske odnose.

Popovi SPC i njena, manje i više, radikalna politička krila hoće status antifašista na slavljenju koljača iz Drugog svetskog i rata u BiH!!!

“O, zar se i to može”???

Izgleda – može. Jer, za trećinu pravoslavnih u Crnoj Gori, pokazalo je nedavno istraživanje, četiri eparhije Srpske crkve sigurna su kuća Božije ljubavi. Uprkos navedenom ili baš zato!? Jer, ako pastiri kažu da Vukojičić, Šiljak, Karadžić i Mladić nijesu zločinci, već sveci ili kandidati za oreol, na stadu je da slijepo vjeruje riječima zaposlenih kod Boga.

Sigurnoj Božijoj kući SPC, prosvjetljuju dalje pastiri svetosavlja, prijete Crnogorci, nacija u “nasilnom formiranju”, i “lažnil judi” muslimani. Albanci i Hrvati odranije imaju status prirodnih neprijatelja i, kao takvi, podrazumijevajuća su opasnost i u vremenu sadašnjem.

Nakon što je taj borbeni vapaj 90-ih procirkulisao ostatkom regiona, crkveno-partijski konzilijum objavio je nalaz da su Srbi ugroženi i u Crnoj Gori. Zasnovan je gotovo isključivo na subjektivnim osjećajima, ali – zvaničan. Zar se, uostalom, patrijarhalno čuvstvo Irineja Gavrilovića za kolektivno bilo crnogorskog srpstva, mora obazirati na hladne podatke profanog Monstata. Hoćemo li se osloniti na slobodno sudijsko uvjerenje Amfilohija Radovića, koji, po sopstvenom priznanju, ima intenzivnu komunikaciju sa Svetim Petrom Cetinjskim ili na brojke Gordane Radojević, koje jurodivo svjedoče da se, na mukama, broj Srba u MNE utrostručio?
Zar tako neproduhovljena nauka, kakva je statistika, može da objasni drugi talas njihovog kolektivnog opredjeljenja za carstvo nebesko? Jer, šta bi drugo moglo da uznese broj Srba u “novoj NDH” sa 9% (na popisu 1991.) na 28% (2011.), nego spremnost da se žrtvuje za model pravoslavlja čija superiornost počiva na nacionalnom osjećaju, tako jakom da mjesta za izvorno hrišćanstvo skoro ne ostaje?

Obmana i laž moraju se spustiti do prapočetaka kolektivnog sjećanja, da bi se danas uspješno obavila operacija presađivanja identiteta. SPC i njena posluga u Crnoj Gori više, međutim, liče na mesare koji pokušavaju da izvedu neurohirurški zahvat. Pa psuju fina vlakna što se ne povinuju ideološkoj aparaturi nastavljača nedovršenog djela “balkanskog kasapina”.Tako su, sjećate se, tepali Slobodanu Miloševiću zapadni mediji.
A, sjećate se i kako je ta operacija završila.