23 °

max 31 ° / min 20 °

Ponedjeljak

13.07.

31° / 20°

Utorak

14.07.

31° / 20°

Srijeda

15.07.

31° / 19°

Četvrtak

16.07.

31° / 20°

Petak

17.07.

30° / 20°

Subota

18.07.

28° / 20°

Nedjelja

19.07.

31° / 19°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Urušavanje srpskog društva traje više od 40 godina. Je li sada došlo na rub kolapsa?

Izvor: Instagram

Stav

Comments 0

Izvor: Jutarnji.hr

Autor: Antena M

  • Viber

Urušavanje srpskog društva traje više od 40 godina. Je li sada došlo na rub kolapsa?

Vlast kontrolira gotovo sve, javne resurse, poslove, radna mjesta, administraciju, medije i podređuje ih vlastitom opstanku

Piše: Vlado Vurušić

Nakon prošlotjednih izbora na kojima je Aleksandar Vučić praktički ostao sam na političkoj sceni Srbije, kao mučenički vlastodržac, postavilo se pitanje - je li srpsko društvo pred kolapsom, bez "pluralizma demokratskih interesa"!? Što se to događa? Je li na naplatu došlo ono što je jednom netko rekao o Srbiji kao mjestu "gdje pjesnici i generali misle isto". U Srbiji nakon zadnjih izbora vlast je u rukama jednog čovjeka i njegove nacionalističke strukture, dok je građanska, demokratska i lijeva oporba u kaosu, na koljenima, u tragovima, posve izgubljena i devastirana.

No, to što se dogodilo nije palo s neba pa u rebra. Urušavanje srpskog društva traje već više od 40 godina. I Slobodan Milošević na izborima je osvajao čak ponekad i više glasova - 1992. gotovo 70 posto, a 1993. otprilike isto, ali čak i tada, negdje u gornjim redovima skupštinskih klupa, u medijima, na javnoj sceni opstajala je oporba i nekakav građanski neposluh koji je bio vidljiv, pa i osjetan.

Napokon, i Zoran Đinđić osvojio je kao predvodnik raznorodne ujedinjene oporbe, nakon pada Miloševića, 64 posto glasova, ali se već nakon njegova ubojstva, u ožujku 2003. godine, sve sunovratilo na staro retrogradno, konzervativno i nacionalističko destruktivno stanje.

Srbijansko društvo kao da je u hipnozi iz koje ne može izaći još od sredine 80-ih godina, kada su se uhvatili za zlokobni Memorandum SANU, kao svoj ogorčeni ratnohuškački nacionalni program, koji još pritišće Srbiju, a na njegovu valu isplivao je Slobodan Milošević sa svojim osvajačkim planovima koji su se izjalovili, ali su nanijeli štetu svima u regiji, a očito najveću upravo - srpskom društvu.

Naima, tada je u javni diskurs došao jedan iskompleksirani interes rješenja vlastitog nacionalnog pitanja za račun drugih i ispravljanja, navodnih, dugogodišnjih, ako ne i vjekovnih - nepravdi. Već gotovo 40 godina Srbija kao da je, zbog toga, u beskrajnom danu, stalno u jednoj te istoj noćnoj mori. Mnogi smatraju da su ratovi i porazi, potom i atentat na Zorana Đinđića, bili sudbonosni za Srbiju, što ju je "prevalilo" i vratilo na stranu ovoga što danas prolazi i čemu se, barem, zasad ne vidi izlaz.

- Atentat na Đinđića svakako je bio jedan od tih prijelomnih događaja poslije kojega se ideja o modernoj Srbiji i zapadnjačkoj orijentaciji nije do danas oporavila. Uostalom, on je s tom namjerom i ubijen i mi možemo reći da je taj tragični događaj ispunio politički cilj i neposrednih izvršilaca koji su još iza rešetaka, ali i političkih inspiratora koji nikada nisu odgovarali - kaže nam Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju beogradskog univerziteta.

Profesor s beogradskog Fakulteta političkih nauka Đorđe Pavičević kaže kako je teško dati opću ocjenu i predvidjeti u kojem će se smjeru zbivanja odvijati. Naime, kaže da su kroz nekoliko izbornih ciklusa na površinu izbačena neka nova lica koja mijenjaju sliku o srpskom društvu, najčešće ne nabolje.

Tu sliku pojačavaju mediji, koje kontrolira vlast, koji estradiziraju i uveseljavaju stvarnost, skrivaju i relativiziraju slabosti, peru biografije, romantiziraju siromaštvo, blate neistomišljenike, revidiraju povijest, ali sa strane gledano, to svakako nije slika srpskog društva na koju smo navikli prije dolaska SNS-a na vlast. Ali svi ti ljudi su tu živjeli i ranije, samo nisu bili tu gdje jesu, a došli su na pozornicu zato što su postali dio glasačke mašine ili poluga vladavine. To je najvažniji kriterij, neovisno o tome ima li netko kvalifikacije, krivotvorene diplome, mračnu političku biografiju, kriminalni dosje i slično, kaže Pavičević.

- Ovakvo stanje je ishod okupacije svih kanala komunikacije u društvu. Vlast kontrolira gotovo sve, javne resurse, poslove, radna mjesta, administraciju, medije i podređuje ih vlastitom opstanku na vlasti i interesima onih bliskih vlasti. Nije izvjesno kakve će to dugoročnije posljedice ostaviti po srpsko društvo. Ovi izbori jesu velika pobjeda vladajuće stranke, ali su i opasnost, jer ona ostaje jedini akter na sceni s poprilično nezadovoljne publike. To što ta publika nije organizirana i nema resurse ne znači da je njome lako upravljati - ističe Pavičević.

- Ovi izbori su više konstatacija i potvrda činjeničnog stanja, a ono je vrlo loše - kaže Bešlin.

Za njega je temeljna definicija autokracije slabljenje države na račun društva, s konačnim ciljem da država potpuno uguši društvo. Bešlin napominje da slabost srpskog društva nije od jučer i suvremeni autoritarizam je to vrlo vješto koristio.

- Društvo u Srbiji je siromašno, razjedeno korupcijom i kriminalom, dezorijentirano, sluđeno užasnom propagandom i frustrirano porazima u ratovima. U tom kontekstu Vučić je više manifestacija nego uzrok svih problema s kojima se srpsko društvo suočava, nemoćno da riješi bilo koji od tih problema. Uostalom, sjetimo se kako je hrvatsko društvo reagiralo na slične pokušaje Tomislava Karamarka i desne struje HDZ-a. Ta vlada je vrlo brzo oborena zbog otpora ljudi, zbog pobune u društvu. Slično se dogodilo i u Sjevernoj Makedoniji, događa se i na Kosovu, trenutačno u Sloveniji. Ali, Srbija se pomirila s ovakvim stanjem - zaključuje Bešlin.

Za Pavičevića, problem je u tome što je dio građanske opozicije pristao na politiku Aleksandra Vučića, smatrajući da je njegova politika pristupanja EU - iskrena, pa cilj opravdava sredstvo.

- Teško je danas u Srbiji ideološki pozicionirati aktere uzimajući u obzir i njihova programska načela i praksu. To je pokušao kolega Dušan Spasojević (zajedno sa Zoranom Stojiljkovićem) u knjizi 'Između uverenja i interesa', ali se pokazuje da svaka skala koja ocrtava poznate ideološke podjele smješta aktere u nekakve međuzone - kaže Pavičević.

On smatra da je osnovna podjela na modernističke i tradicionalističke aktere. U tom smislu, modernistička struja je, u ovom trenutku, potpuno poražena, nema predstavnike u Skupštini i gotovo je nevidljiva u javnom životu. Ali situacija nije čista, jer vrh SNS-a, bez obzira na konzervativno biračko tijelo, vidi sebe kao modernističku struju koja provodi teške društvene i ekonomske reforme. Predsjednik Vučić sebe predstavlja kao velikog reformatora, odgojitelja i modernizatora Srbije i često se, u svojim retoričkim izljevima, svađa s "narodom".

Značajnih ideoloških borbi, osim one oko pojma demokracije, u Srbiji gotovo da nema. Ono što se nazivalo građanska scena pogubilo se u ovoj zbrci. Dio "građanske scene" pristao je na ovakvu vlast s idejom da će ona, makar i nedemokratskim putem, konačno riješiti pitanje Kosova, prevesti radikalsko biračko tijelo na EU agendu i modernizirati Srbiju, a kada su shvatili da su instrumentalizirani i prevareni, bilo je kasno. Drugi dio je marginaliziran i kritizira ili šuti. Slično je i s tzv. iskrenim nacionalistima, najveći dio njih je kooptiran u mašineriju vlasti, sa suprotnom pričom, i imaju marginalnu ulogu, da straše, razbijaju, demaskiraju i slično, smatra Pavičević.

No, istraživanja opet pokazuju jedan začarani krug i košmar u glavama. Podrška pristupu EU varira od nešto manje od 50 posto, prema istraživanjima 2017. godine, do najnovijih početkom 2020., koji pokazuju da se podrška spustila na samo 35 posto. Vlada velika zbrka koja samo potvrđuje stanje u srpskom društvu - recimo 86 posto Srba Rusiju smatra najboljim prijateljem, ali ipak više od dvije trećine Srba EU (Zapad) smatra najboljom destinacijom za život i zemlje gdje bi otišli raditi, ali članstvo u EU podržava tek 35 posto Srba.

Prema nekim podacima koje navodi beogradski list Danas, iz Srbije je otišlo više od 650 tisuća ljudi, a više od pola ljudi u dobi od 15 do 30 godina želi otići. Pavičević navodi da čak 80 posto studenata ne vidi sebe "u Srbiji". - To je, velikim dijelom, rezultat zatvaranja Srbije u sebe i nedovoljnog sagledavanja i uvažavanja okruženja. Narativ o nepravednom tretmanu Srbije, neprijateljstvu Zapada i favoriziranju drugih nacija na račun Srbije je duboko ukorijenjen, ali velik broj ljudi ga vidi kao prepreku za normalan život i, zajedno s pokušajem vlasti da njihov život stavi pod kontrolu, to čini dovoljan razlog da pobjegnu od svega - kaže Pavičević.

Jedan od problema svakako je i nesuočavanje s vlastitom odgovornošću za sve ono što se događalo u tih posljednjih 40-ak godina - od ratova koja je započinjala u Hrvatskoj, BiH i Kosovu (a sada prijeti i Crnoj Gori), do "gubitaka" koje je imala. Srbija je doživjela imploziju u tom razdoblju. Ona se stalno sužava, što samo pojačava te frustracije i parazitira na tim "gubicima", odnosno upravo oni hrane ovakvo stanje u kojem se sada beznadno našlo srpsko društvo. Ono odbija katarzu, odgovornost i suočavanje s vlastitim greškama koje su dovele do razaranja društvene jezgre.

Prvo je izgubljena Jugoslavija (a zapravo ju je srušila prije svega Miloševićeva politika), zatim su izgubljeni ratovi s kojima se javnost nije suočila (Miloševiću većina ne zamjera ratove, nego poraze, konačno i sam Vučić je rekao da je Milošević "imao dobre namjere"), potom je otišlo Kosovo (intervencija NATO-a i danas se smatra nepravdom "cijelog svijeta" prema Srbiji, bez ikakvog kritičkog pristupa, zašto je do nje došlo), a potom i Crna Gora traži svoj samostalni put. Dobar dio srpskog društva s tim se ne može suočiti i prihvatiti. Srpsko društvo i politički vrh nikada nisu svemu tome pristupili racionalno, nego uvijek iz perspektive bizarnog "gordog gubitništva i nepravde".

Zato su na političkoj i društvenoj pozornici vidljive samo razne nijanse "crnoga", dok je ostalo, građansko društvo, kojim se Srbija tijekom postojanja Jugoslavije mogla podičiti, nestalo u tragovima ili se našlo u nametnutoj ili odabranoj "ilegali". Sva istraživanja pokazuju da se srpsko društvo nije suočilo s ratovima, a neka istraživanja pokazuju kako više od 60 posto Srba i dalje misle "da ih svi mrze", pa je u javnosti stvoreno uvjerenje kojem je sklona većina Srba da je i razlog, recimo za NATO-ovu intervenciju 1999. godile, upravo "mržnja prema Srbima", a ne sve ono što se do tada događalo na prostorima bivše Jugoslavije. Većina je također uvjerena i da krivnja Srbije za rat nije veća od onih Hrvatske i BiH, odnosno Hrvata i Bošnjaka.

Kako kažu Pavičević i Bešlin, Kosovo je onaj "moment" koji zapravo gura Srbiju u začarani krug, odnosno da je poput mačke koja bezuspješno lovi svoj rep. Tako će Kosovo biti treći najvažniji problem za Srbe odmah uz nezaposlenost i korupciju, a čak 60 posto onih koji ne žele u EU - razlog za to im je "gubitak" Kosova. Premda kao da su "slijepi kod očiju" - Srbija vodi pregovore o pristupanju u EU bez Kosova, odnosno kada jednom dođe do ulaska u EU, bit će to bez Kosova!

Bešlin smatra da je danas u prvom redu neriješeno kosovsko pitanje generator krize i u Srbiji i u regiji.

- Taj konflikt je poluga za ruski utjecaj u Srbiji već dvije decenije, to neriješeno pitanje je faktor koji sprečava demokratizaciju Srbije, raspaljuje nacionalizam koji dalje potiče autokratske tendencije u Srbiji. Nadalje, smatra Bešlin, zbog Kosova se zapinje u pregovorima s EU i "ne može se doći do pitanja ljudskih prava, demokratskih i medijskih sloboda u Srbiji dok je konstantno otvoreno kosovsko pitanje. Otuda djeluje potpuno nerazumno, glupo i kratkovidno što vodeće oporbene stranke upravo pokušavaju otežati rješavanje kosovskog problema, želeći ga "zamrznuti".

- Jasno je zbog čega Vučić ne ispunjava obećanja i razvlači to pitanje, ali je potpuno somnambulno što isti interes ima i nacionalistički i dominantno proruski Savez za Srbiju, kao najveća oporbena grupacija - kaže Bešlin.

Upravo zato dolazimo do još jedne specifike "postjugoslavenskog" konzervativnog srpskog društva - traženje spasa i oslanjanje na Rusiju, kao zemlju zaštitnicu. Na djelu je jedan apsurd da je srpski nacionalizam postao tek produžena ruka ruskog.

- Frustriran porazima i međunarodnom stigmom zbog počinjenih zločina, srpski nacionalizam se okrenuo Rusiji pod čijim faktičkim okriljem sada djeluje - kaže Bešlin.

Rusija je po njemu ta koja također iz tog saveza izvlači korist jer je s vrlo malo vlastitih resursa dobila dobrovoljne podanike - medijske, intelektualne i političke, koji od Srbije pokušavaju napraviti guberniju i ispostavu Kremlja usred Europe.

- To je jedna vrsta suvremenog kvislinštva, kada vi interese svoga društva podređujete interesima jedne opresivne diktature. S druge strane, ruski režim je upravo srpskom nacionalizmu dao iluziju da njegovi porazi nisu konačni, da će se slabljenjem i krizom na Zapadu Rusija vratiti u punom sjaju na međunarodnu scenu i promijeniti granice na zapadnom Balkanu, a time i ishod ratova 1990-ih. Sve su to naravno tlapnje, ali ta propaganda u Srbiji je sveprisutna, agresivna i ostavlja dugoročne posljedice, upravo na funkcioniranje srpskog društva - kaže Bešlin.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR