Sukobi na srpskoj desnici

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Dok ovo pišemo, stižu slike iz prijestonog Beograda, sa platoa ispred Skupštine koja je promijenila puno imena i država, u posljednjih trideset godina bar, da ranije “izmjene i dopune” ne pominjemo, sa demonstrantima kojih je, istina, manje nego one davne mučne noći kada Slobodan Milošević viče “Ne čujem dobro!”, a uspaljena masa ponavlja “Uhapsite Vlasija!”.

Sada je masa nekontrolisana, nije dovedena na plato da učvrsti politiku koja je u crno zavila sve u bivšoj Jugoslaviji. Sada su demonstranti ljuti, ozlojeđeni, bijesni na novog “nespornog” vladaoca Srbije, jer se ovaj, nerazumno i kratkovido, poigrava sa ljudskim životima. Iz onoga što viču i pjevaju, međutim, ne bi se reklo da su suprotstavljeni političkoj j ideološkoj matrici koju, na veliku nesreću Srbije i svih njenih susjeda, i dalje promoviše ovaj protiv kojeg se bune.

Istina, preuranjeno je za definitivne zaključke, uostalom - tek je prva noć novih sukoba u Srbiji, ali se već sada nazire da Vučića neće nagrditi i ugroziti nacional-šovinizam njegove politike - i sve ono što uz to ide - već krajnje neodgovorni, gotovo sumanuti odnos prema pandemiji. Situacija u Srbiji je, po tom pitanju, dramatična i, po mnogim izvještajima, upravo katastrofalna.

Ne bi, dakle, bilo nikakvo iznenađenje da nacionalističku politiku personalizivanu u Vučiću zbaci isti takav nacionalizam, samo sa drugim nosiocima. Neki beogradski prijatelji već spekulišu da će, pred opasnošću pobune i haosa koji bi ta promjena mogla donijeti, srpsko vođstvo posegnuti za vojskom. To može, na kratke staze, biti učinkovito, ali je, svakako, super-rizično. To bi bio “point of no return” - tačka poslije koje nema povratka.

Drugi prepoznaju i u ovim demonstracijama uticaj sa (ruske) strane. Vučiću samo nedostaje da mu Rusija, odnosno srpska crkva, po nalogu ruskih prijatelja, okrene leđa. Te se stvari i inače najbolje rade “uz malu pomoć prijatelja”.

Što nas dovodi do drugog novog sukoba na srpskoj desnici. Vladika Grigorije, sa (bar naizgled) sigurnih njemačkih daljina, prozvao je rukovodstvo SPC. Njegove optužbe su jednostavne i jasne: gradite crkve, rasipate novac, a narodu nedostaju škole i bolnice. Istina.

Odgovor “centralnog komiteta” je promptno uslijedio: Grigorije narušava jedinstvo, dovodi u pitanje vođstvo, udara na Crkvu. U stara dobra/loša vremena bi mu rekli: “Ko si ti da kritikuješ partiju?”

Sve to i nije neko iznenađenje: bilo je pitanje vremena kada će neko od sveštenika SPC reći da je “car go”, udariti na konzervativnu i zaparloženu matricu i maticu te organizacije. Grigorijeva uredna brada i zaista djeluje modernije od ovih što se vijore na balkanskim vjetrovima.

Ali, ni to nije najvažnije u ljutitoj javnoj razmjeni uvreda i optužbi. Ono što bi možda (dozvolićete nam, uvaženi čitaoče) moglo da privuče pažnju raznih analitičara, izvjestilaca i pisaca izvještaja o dešavanjima đe se pominje SPC i njena ekspozitura u Crnoj Gori, recimo, pa da onda napišu i poneku preciznu ocjenu s čime se naša zemlja suočava, dok brani svoje pravo da donosi zakone na sopstvenoj teritoriji. Tj. da prestanu da zovu jasne i očevidne stvari “vrlo kontroverznim”. O “progonu hrišćana” i sličnim fantazmagorijama da ne trošimo riječi.

Elem, Grigorije piše vladikama, a vladike otpisuju Gligoriju kako je (u gradnji crkava i pomoćnih objekata, a ne škola i bolnica) bilo velike i kontinuirane finansijake podrške Republike Srbije i Republike Srpske. Lepo, bogami! A vladike još podsjećaju nestašnog mladog kolegu, kako su tom, očigledno - državnom (!) projektu pomogle, bratski i sestrinski - i ruska crkva i ruska država. Da se ne zaboravi.

Sve to tamo piše, crno na bijelo. Imamo dokaz, svjedočanstvo od najpozvanijih i najupućenijih u te državne rabote pod krstovima srpske crkve.

Stvari su jasne, definitivno i neopozivo. Mada, iskreno, tu nikad nije bilo nejasnoća, bar ne za nas, u Crnoj Gori, koji znamo, tj. koji želimo i smijemo da znamo, što je, kako i kada bilo sa našom crkvom u našoj zemlji. I sa kime i čime ovdje imamo posla.

Srpski desno-desni sukob, ako i dok se odvija u Srbiji, treba prepustiti građanima i političarima te zemlje. Ne smijemo, međutim, nikako zaboraviti da nam je posljednjih trideset teških godina prošlo u konfrontacijama, ratovima, zločinima i nesrećama, koje je upravo ovaj srpski sukob, u nemogućnosti da stvari završi u svom dvorištu, izvozio i prenosio u sve okolne narode i zemlje - sa poznatim, poražavajućim rezultatima.

Bio bi red da Srbija, konačno, jednom pobijedi. Najbolje mjesto za tu pobjedu je - Srbija sama.•