Ulično pravo advokata Markovića i Amfilohijev strašni sud

Za Antenu M piše: prof. dr Milorad Nikčević

Markovićeva opaska da sam dio stada doista smiješno zvuči od nekoga ko se skrio iza 300 imena čija je valjda svrha da umornome Đedu pomognu da zaspi dok ih broji.

Već je prvom rečenicom paskvile „Milorad Nikčević – dečko po zadatku, drveni advokat i dio stada“ advokat Velibor Marković razotkrio vlastiti raison d'être. Iskazom „Evo se danas javio još jedan ničim lično izazvan“ Marković je jasno stavio do znanja da u njegovu djelovanju ne postoji ništa do lični interes, čime je samo potvrdio ono o čemu sam pisao u tekstu „Tarifno pravo 300 Amfilohijevih advokata“. Kako moj angažman u odbrani temeljnih vrijednosti savremene Crne Gore dakako nije motiviran ličnim interesima, već potrebom da se zaštiti javni interes, Marković me u startu diskvalificira. Ne mogu reći da me to osobito pogodilo, budući da mi je posve jasno da advokat Velibor Marković i ja ne baštinimo iste vrijednosti.

Sve što je stekao on je stekao u Crnoj Gori, dok sam ja, što i sam potvrđuje pokušavajući da me odstrijeli iz polemike, sva zvanja i titule stekao izvan Crne Gore. I u tome leži osnovni paradoks cijeloga ovog zamešateljstva. Meni kao redovitom profesoru u trajnom zvanju i nosiocu najviših državnih priznanja u zemlji u kojoj živim, Crna Gora nikad nije dala nikakvu papirnu zahvalnicu, ako ništa makar za to što sam sudjelovao u pisanju prve Istorije crnogorske književnosti, što sam utemeljio katedru crnogorske književnosti i kulture na Sveučilištu u Zagrebu, što sam u više knjiga osvijetlio značaj najstarijega crnogorskoga iseljeništva u Peroju, što sam cijeli svoj naučni i intelektualni angažman posvetio Crnoj Gori, crnogorskome jeziku, književnosti i kulturi...

Razumije se da od svoje zemlje zahvale nijesam ni očekivao, niti tražio. Za jednoga je intelektualca koji se ostvario izvan svoje matične zemlje, onako kako ja to vidim, radost i zadovoljstvo kad može makar i zeru doprinijeti izučavanju i promociji materinskoga jezika, književnosti i kulture. S druge strane, u Crnoj Gori danas niču spiskovi krcati raznim uhljebima što su u nju ili dobjegli, stekli u njoj sve moguće privilegije ili na njen finansijski sistem dobro nakačeni i što se ovih dana gorde braneći bespravno stečenu poziciju jedne inostrane ustanove da otima i čereči crnogorsko kulturno blago. Śećam se da su slični spiskovi prije gotovo tri decenije nicali i u Republici Hrvatskoj, u onim sredinama đe, nažalost, više nema naroda koji je iz beogradskih kuhinja velikosrpske politike zloupotrijebljen u političke svrhe, a potom zaboravljen i napušten.

Za advokata Markovića do januara ove godine vjerovatno su bili čuli tek članovi njegove familije, klijenti te poneki tužitelj i sudija. Uz uvažavanje prava svakoga advokata da bira svoje klijente, ne mogu se oteti utisku da je među njegovim klijentima nemali broj onih koji danas slove za crnogorsku ekonomsku elitu, blisku vladajućim političkim krugovima, a Marković je bio i privilegirani zastupnik nekih crnogorskih javnih preduzeća. Ne znam je li korito naglo presahlo ili ga je dotični dragovoljno prevrnuo, tek od januara ove godine advokat Marković se transformirao, zajedno s popom Gojkom Perovićem, u zvijezdu MoleRban revolucije u Crnoj Gori. Budući da je sam na početku teksta saopštio da van ličnoga interesa ne razumije potrebu da se neko oglasi, ne preostaje mi ništa drugo do da zaključim da se Marković u Amfilohijeva advokata preobratio iz debeloga ličnog interesa. Đedo možda jeste ordinarni fašist, no dobro je znano da je široke ruke, pa ni advokatu Markoviću, sukladno njegovim životnim nazorima, ne treba zamjeriti što se tome priklonio carstvu.

No kad je već to tako, zalud su mu šeprtljavi pokušaji da me proglasi neupućenim i moju argumentaciju ospori s visine tobožnjega pravnog autoriteta. Svaka je istina Markoviću kao ona da sam „dečko po zadatku“, jer niti bi se elementarno građanski pristojnoj osobi moglo omaći da osobu na domaku devete decenije života nazove „dečkom“, niti bi ikome ko ima prst obraza palo na pamet da moje vrlo precizne zamjerke vajnim pravnicima oglasi djelovanjem „po zadatku“. Kao neko ko je pola vijeka posvetio pedagogiji, znano mi je da vaspitanje kao temelj formiranja pojedinca nije nešto što se može korigirati u godinama koje ima Velibor Marković, no na njegov dripački žargon sigurno neću odgovoriti na isti način, premda je poljski intelektualac Adam Mihnjik svojevremeno tačno zapazio da „o bagri treba govoriti jezikom bagre, jer bagra jedino taj jezik razumije.“ Od namjere da me Marković razumije unaprijed odustajem jer su se pred nju ispriječili aksiološki problemi, ali zbog crnogorske javnosti moram prokomentirati njegove uličarske sofizme.

Kao prvo, u obavezi sam da advokata Markovića uputim da na svakoj pristojnoj tastaturi postoje dijakritički znakovi prilagođeni crnogorskome jeziku ili srpskome, ako mu je taj miliji, te da grafemi „ć“ i „c“ nijesu jednoznačni, pa ni prezime Nikčevic ne znači isto što i Nikčević. Ili ako već ćirilično misli, onda nek ćirilično i piše pa mu se neće desiti da njegovi pajtaši s IN4S pogrešno transliteriraju moje prezime. Drugo, Marković se potrudio da dokaže kako se i u pravopis i gramatiku jednako dobro razumije kao i u ustavno pravo, pa veli: „Nema veze što je završio jugoslavistiku, magistrirao ne (podvlačenje moje – M. N.) Stefana Mitrova Ljubišu i Njegoša, i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Sada je on 'stručnjak za Crnogorski jezik i književnost'“. Ni kraćega citata ni više muka s pravopisom. Da uvažimo da je Marković htio reći da sam magistrirao „na“, a ne kako mu se omaklo „ne“, no što ćemo s padežima!? Može li se magistrirati u akuzativu, a doktorirati u lokativu!? U jezicima proizašlim iz štokavskoga jezičkog sistema sigurno tako nešto nije moguće, pa premda se od advokata ne očekuje da bude „stručnjak za jezik“, da upotrijebim njegovu sintagmu, nekako je za očekivati od školovana čeljadeta da makar zna upotrebu padeža, ako mu nije poznato da se prisvojni pridjev crnogorski piše malim početnim slovom te da se ispred veznika „i“ ne upotrebljava zapeta.

I u faktografiji se Marković malo pogubio kad se iščuđava da neko ko je magistrirao na Ljubiši i Njegošu, a doktorirao na crnogorskoj pripovijeci druge polovine XIX i početka XX vijeka, može biti „stručnjak za crnogorski jezik i književnost“. Ili Markoviću sami spomen Beograda, kao i dostini Crnogoraca, kako god se nacionalno identifikovali, proizvodi toliki stepen fascinacije da počne gubiti konce pravopisa, gramatike, istorije, logike... Ili, pak, Marković ni Ljubišu ni Njegoša ne smatra nasljeđem crnogorskoga jezika i književnosti!? Sudeći po njegovim intenzivnim javnim nastupima od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti – biće da je tačno i jedno i drugo.

Pokuša Marković da me nabijedi da navodno ne znam razliku između „procedure donošenja zakona i njegove ustavnosti“. No taj jeftini blef neće mu proći ni kod koga ko je pročitao moj tekst. Frustraciju Zakonom 300 crnogorskih advokata u tom sam tekstu ocijenio licemjernim iz najmanje dva (odvojena) razloga. Prvi je taj što se tokom procedure izrade Zakona niko od njih, bar koliko mi je poznato, nije zainteresirao da eventualno utiče na njegov tekst kroz javne rasprave. A drugi je taj što, ako već tvrde da je riječ o „očigledno neustavnom“ aktu, nijesu taj svoj stav testirali onđe đe se jedino o tome može suditi – na Ustavnome sudu. Da upotrijebim jednu analogiju iz krivičnoga prava. Ako već toliko drže do prezumpcije nevinosti kao temeljnoga postulata svoje struke, ne ostaje nam ništa drugo do da konstatujemo da je Zakon „nevin“ sve dok se ne dokaže njegova krivica, a ta se krivica zasigurno ne može dokazati u proglasu od 2 pasusa i 300 potpisa, već u jasno predviđenoj proceduri pred Ustavnim sudom.

Istina, nije ovo prvi put da Marković državne akte proglašava „očigledno neustavnim“. U jeku prvoga talasa pandemije, legitimirajući se kao oficijelni pravozastupnik Amfilohija i njegove čete, duvajući tamo đe pristojan svijet ne zaviruje, Marković je utvrdio da su očigledno neustavne i mjere NKT-a, no tada je zamuknuo nakon što je mlada i lucidna advokatica Razić precizno i savjesno obrazložila besmisao njegovih javnih pseudopravnih blamaža.

Kliktao je Marković i da su mjere NKT-a direktno uperene protiv litija, a u paskvili meni posvećenoj obrazložio je i zašto. Zato što je, po njegovu tvrđenju, čak i Ustavni sud Crne Gore, jedino mjesto đe se može presuđivati o njegovim papazjanijama – neustavan i nezakonit.

Taj hor slušamo od 2015. godine konstantno, a poznato je danas i na kojim su mu inostranim adresama dirigenti. Prvo, uskliknimo s ljubavlju, pa zapojmo – nelegitimni su i nelegalni i Vlada i Skupština, i tužilaštvo i sudstvo, nema u Crnoj Gori nijednoga segmenta vlasti koji je zakonit, pa je u takvoj situaciji sve dozvoljeno. I nasilna smjena vlasti i rušenje države, dakako. Valjda je u Crnoj Gori jedini legalan i legitiman sud Srpske pravoslavne crkve i advokata Markovića. Da citiram Markovića „Ništa Ustav, ništa vladavina prava“, samo njegovo ulično pravo i Amfilohijev strašni sud!?

A Markovićeva opaska da sam dio stada doista smiješno zvuči od nekoga ko se skrio iza 300 imena čija je valjda svrha da umornome Đedu pomognu da zaspi dok ih broji.

Manirom provincijskoga šibicara Marković se u svojoj paskvili zaklanja iza britanskih i francuskih kolega, navodno braneći pravo na stav, a sam sebi uskače u stomak pred činjenicom da njegovim kolegama iz „velikoga svijeta“ sigurno nije palo na pamet ono što i njemu – da, kako bi to rekao jedan počivši visoki funkcioner DPS-a i SNP-a, priznaje samo sud vlastite partije, ili crkve, svejedno.

Sapienti sat!