22 °

max 32 ° / min 21 °

Subota

08.08.

32° / 21°

Nedjelja

09.08.

34° / 23°

Ponedjeljak

10.08.

34° / 22°

Utorak

11.08.

34° / 22°

Srijeda

12.08.

33° / 22°

Četvrtak

13.08.

33° / 22°

Petak

14.08.

33° / 22°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Razulareni Amfilohijev šegrt i njegove "istine"

Stav

Comments 8

Autor: Antena M

  • Viber

Razulareni Amfilohijev šegrt i njegove "istine"

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević

U svojim najnovijim izlivima bijesa razULAReni Amfilohijev tarifni pravnik Velibor Marković uprkos mjerama NKT-a organizovao je, kako tvrdi, sahranu moje malenkosti te cijenjenih crnogorskih istoričara Bobana Batrićevića i Novaka Adžića. Nakon što je ponovo dokazao da su pedagoški principi Jana Amosa Komenskoga neprimjenljivi na određenu čovjekoliku felu, koja se uprkos neposrednim antropološkim dokazima da ne spada među ljude ipak statistički pribraja čovječanstvu, ne libeći se da u svojim bolesnim konfabulacijama nasrne na babe i đedove mladih kolega, kao i na moje roditelje, ponovo se oglašavam samo zbog crnogorske javnosti, jer DOTIČNO ne zaslužuje nikakav slovesni odgovor, a ljukači su kao vaspitno sredstvo izašli iz mode.

U posljednjem polemičkom članku „Advokat Velibor Marković ili ular kao sudbina“ spomenuo sam u pohvalnome tonu prosvjetara Tomaša Marković, ako je vjerovati facebook statusima Velibora Markovića – njegova đeda, odnosno očeva strica. Između ostaloga napisao sam: „Tako je Tomaš Marković hrabro potpisao ono što je napisao Savić Marković.

U suprotnom to Savićevo djelo ne bi ugledalo svjetlost dana.“ Ta je moja opaska izazvala salvu najprizemnijih gadluka i uvreda od strane Amfilohijeva tarifnog pravnika Velibora Markovića.

Kako bi negirao moju tezu, ali i tezu nekolicine uglednih istoričara i publicista, da je autor Istorije školstva i prosvjete njegov rođak Savić Marković Štedimlija, a ne njegov izvanji đed Tomaš Marković, Amfilohijev fiškal se poziva na „krunski dokaz“ – predgovor.

Za njega je zahvala ministru i trojici naučnih radnika na pomoći i saradnji tokom izrade knjige prvorazredni činjenični dokaz da je knjigu pisao Tomaš, a ne Savić. Međutim, kad se pažljivo pročita što se u tome predgovoru tvrdi, taj „činjenični dokaz“ pokazuje se kao sve osim dokaz da je Tomaš autor knjige. Naime, u predgovoru potpisanom s „T. M.“ autor predgovora zahvaljuje na „nesebičnoj pomoći“ koju mu je pružio „ugledni istoričar prof. Risto Dragićević“, ne navodeći o kakvoj je pomoći riječ i ničim nas ne uvjeravajući da je Dragićević imao uvid u rad onoga koji potpisuje ovaj predgovor. Slijedi zahvala republičkome sekretaru za prosvjetu, nauku i kulturu SRCG Vladimiru Popoviću što je „mnogo doprinio da se ovom poslu pristupi i da se u predviđenom roku privede kraju“.

Autor predgovora, dakle, konstatuje da je ministar omogućio da se „poslu pristupi“ i da se „privede kraju“, ali upotrebljava pasivnu konstrukciju, pa umjesto da zahvali što je NJEMU omogućeno da poslu pristupi i da ga finalizuje, i o poslu i o finalizaciji piše kao da nije riječ o njegovu radu. Treća zahvala ide dr Niku S. Martinoviću koji je „kao direktor Centralne biblioteke na Cetinju svojom uviđavnošću i predusretljivošću uveliko olakšao naš rad na prikupljanju i korišćenju potrebnih izvora i literature“.

Ni Niko Simov Martinović po riječima autora predgovora nije imao uvid u njegov eventualni rad na PISANJU knjige, već je kao direktor biblioteke pomogao da „koristi“ izvore i literaturu. Najposlije, autor predgovora zahvaljuje predśedniku Pedagoškog društva Crne Gore Vladu Vukoviću što se zalagao „u svakoj prilici da nam se olakša rad na ovoj knjizi i da se ubrza rad na njenom izdavanju“. Tako se ispostavlja da ni posljednji krunski svjedok Amfilohijeva tarifnog pravnika ne dokazuje ništa drugo do da je Tomaš Marković uživao izvjesne povoljnosti dok se knjiga pripremala za štampu. Zanimljivo je da je u predgovoru izostala zahvala jedinome recenzentu knjige akademiku Đorđu Sp. Radojičiću, čini se sasvim opravdano. Budući da je Radojičić jedini knjigu čitao u rukopisu, kako izgleda, njemu se nije rašta imao zahvaljivati Tomaš Marković koji je odigrao ulogu posrednika u nastanku knjige, obezbjeđujući materijalne i tehničke uslove za njeno pisanje. Za eventualne recenzentske primjedbe Radojičiću je mogao zahvaliti samo autor knjige, a to je Savić Marković Štedimlija.

Kako bi dokazao da Savić nije autor knjige Amfilohijev fiškal pribjegava jedinstvenom dokaznom postupku. Prvo veli kako se kao jedini argument da je Savić autor knjige spominjalo kako se „na nekim mjestima u knjizi navodi hrvatski izraz 'jugoslavenski', a ne 'jugoslovenski'“. Fiškal upotrebu toga kroatizma tumači navodnim dokumentima iz arhiva u Zadru koje je Tomaš koristio „boraveći tamo o trošku budžeta SR Crne Gore“.

Potom dodaje vlastito otkriće: „Istina, čitajući knjigu, ja u njoj nijesam mogao da pronađem izraz 'jugoslavenski', što znači da ako ga nema, i u ovom dijelu je plasirana neistina od strane mračnih krugova zaduženih za falsifikovanje istorije Crne Gore.“ Iako svoje protivnike iz „mračnih krugova“ optužuje da nijesu čitali knjigu, ovim svojim dokazom Amfilohijev šegrt svjedoči da on dalje od korice, koju je priložio uz svoj tekst i XV strane predgovora, nije zavirivao u spornu knjigu. Jer da je pročitao podnaslov knjige istaknut na njezinoj naslovnoj strani, digao bi ruke od potrage za „jugoslAvenstvom“. Čitateljstva radi podśetiću da je podnaslov prvoga (i jedinog objavljenog) toma knjige „Duklja i njen društveni razvoj sa naročitim osvrtom na školstvo i prosvjetu od doseljenja Slavena (istakao – M. N.) do 1830. godine“. Ko falsifikuje neka pokaže naslovna strana knjige koju ovđe donosim.

Da se leksem Slaveni u knjizi ne koristi „na nekim mjestima“, već se dosljedno upotrebljava i bez ikakve veze s dokumentima iz zadarskoga arhiva neka potvrdi naslov prvoga poglavlja, čiju fotografiju ovđe donosim.

Amfilohijev šegrt je spominje, ali izbjegava da detaljnije progovori o napomeni koja se indikativno našla ispod samoga predgovora, a u kojoj stoji: „Ovaj se predgovor odnosi na ovu, prvu, i na drugu knjigu koja je u pripremi za štampu, jer obje čine jednu cjelinu.“ Dakle, monografija oko koje se sporimo napisana je u dvije knjige, pri čemu je objavljena samo prva, dok druga nikad nije publikovana. Kad se ima u vidu podatak iz napomene objavljene uz prvu knjigu 1969. godine da je i druga knjiga „u pripremi za štampu“, pa se tome doda činjenica da je Savić Marković Štedimlija preminuo tek nešto više od godinu dana nakon izlaska iz štampe prve knjige, a da je Tomaš Marković poživio još gotovo tri decenije (u Leksikonu crnogorske prosvjete Radovana Damjanovića navodi se 1998. kao godina Tomaševe smrti) ne objavivši najavljenu drugu knjigu, prepuštam čitaocima da sami zaključe ko je stvarni autor Istorije školstva i prosvjete u Crnoj Gori. To bi se autorstvo danas lako moglo ustanoviti i meritornom uporednom jezičko-stilskom analizom mnogobrojnih tekstova iz kulturne istorije Crne Gore Savića Markovića Štedimlije i malobrojnih članaka Tomaša Markovića.

Uostalom, ko je autor Istorije može posvjedočiti još jedan detalj. Poznato je da je Štedimlija brojne tekstove o crnogorskoj kulturnoj istoriji objavljene u poratnome periodu potpisivao imenom svoje supruge Ljubice Klančić, budući da mu je nakon kolaboracije s ustaškim režimom u Drugome svjetskom ratu, potom Gulaga, Stare Gradiške i Gologa otoka bio zabranjen publicistički rad. No, da je uporedo s pseudonimom Ljubica Klančić koristio i pseudonim Tomaš Marković, potvrđuje činjenica da je rad „Njegoševo zanimanje za Lipsku pećinu“ objavio pod imenom Ljubice Klančić (Naše planine 3–4, 1961), a dopunu toga rada pod imenom Tomaša Markovića (Stvaranje, 9–10, 1961, str. 776–777). Na taj dragocjeni podatak ukazao je akademik Danilo Radojević.

Da mu je Savaot podario bolju pamet, Amfilohijev bi šegrt danas mogao biti ponosan i na svojega rođaka Savića Markovića Štedimliju što je napisao kapitalnu Istoriju školstva i prosvjete u Crnoj Gori i na svojega izvanjega đeda što je svojim potpisom i službenim vezama omogućio da se ta knjiga objavi. Baš u vrijeme kad je ta knjiga izašla iz štampe, druga važna Štedimlijina knjiga posvećena Stefanu Peroviću Cuci, potpisana imenom Ljubice Klančić, poslata tadašnjem Grafičkom zavodu u Titogradu, zaplijenjena je od strane policije da do dana današnjega ne bude publikovana. I dok knjiga o Cuci i danas kupi memlu u nekome od policijskih depoa, Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori nagrađena je najprestižnijim crnogorskim državnim priznanjem – Trinaestojulskom nagradom. I sam se izlažući nemalome riziku prihvativši da pod svojim imenom objavi knjigu Savića Markovića Štedimlije, Tomaš Marković je tim svojim hrabrim gestom zadužio crnogorsku nauku i kulturu.

Komentari (8)

POŠALJI KOMENTAR

Krsto

Velibor Markovic je gledo film djavolji advokat pa pomislio da je i on nekakav pravnik.Crni Veljo pa ti kod Amfilohija mozes biti samo djavolji segrt..A sto se Veljine pameti tice-nije njegova glava za dvije noge.Trebao mu je Bog dati barem cetiri.A i rogove,da se moze tuci s govedima

Crnogorski Betoven

Marković je na jedan primitivan i uličarski način napao mladu advokaticu Razić, koja je bila u pravu u polemici sa njom. Marković pogrešno tvrdi da se tzv.blanketna norma krivičnog zakona mora popunjvatai isključivo zakonom ili aktom zakonske snage.To je elementrano nepoznavanja stvari.

Mirna

Uznio se Velibor, raspisalo se malogradjansko piskaralo, sa onim naglasenim prostackim samopouzdanjem, kakvo imaju samo oni ogranicenih intelektualnih kapaciteta. Ali naletio na prof Nikcevica, haha, unaprijed izgubio bitku.