Ljudi u crnom u vremenu čuda

Za Antenu M piše: Jelena Šušanj

Znate ono kad Vil Smit i Tomi Li Džons, tajni agenti K i J u filmu Ljudi u crnom, kliknu jedno dugme i svima koji ne nose naočare izbrišu pamćenje. E pa neki mnogo lošije stilizovani ljudi u crnom došli su u ovu zemlju crnih gora i pritiskom na dugme simbolično nazvano Crno na bijelo u jedan mah zacrnili pamćenje svima što su viđeli bijeli bljesak njihova krstastog oružja.

Ukratko, priča je ova:

Kad je 21. decembra prošle godine Miodrag Daka Davidović, nekadašnji ministar u vladi SAO Hercegovina, objavio „dolazak Sv. Vasilija“ na veliki crkveni sabor u Nikšiću, bio mi je zanimljiv izbor riječi. U Manastiru Ostrog leži balsamovano tijelo ovoga sveca. U govoru na skupu, a i u danima poslije njega, Davidović je, uz blagoslov sveštenika, obnarodovao kako se tim sveštenicima uoči toga sabora javio upravo Sveti Vasilije i rekao im da ne brinu, da će on (Sv. Vasilije) sigurno doći. I došao je, nekim čudom nošen stvorio se ujutro u nikšićkome hramu. Neka što je tad došao, no je 8 mjeseci kasnije izgleda i glasao. Pa čak, to nam je potvrđeno iz pouzdanih izvora, i pobijedio. On i to čudo što ga je nosilo. Time je dokazano da je Crna Gora napokon postala pravna država u kojoj svak, ali bukvalno svak, ima pravo da bira i da bude biran.

Mislila sam kako su narativi o svetačkome hodu dio mitova iz prošlih vremena. Mislila sam kako je kreiranje mitova o svecima neprimjereno savremenome dobu. Mislila sam kako jedna građanska partija čije sam ime odmalena povezivala s partizanskim pokličima ima najbolje mitolovce na svijetu, kojima ništa nacionalističko ne promiče. Mislila sam na kraju i da profesorica i teoretičarka književnosti koja nam je čitave časove vježbi iz Crnogorske književnosti posvećivala pričama protiv popova, protiv njihova srednjovjekovnoga izgleda i ponašanja, protiv te izvitoperene slike svijeta nikad neće pružiti ruku tim istim crnomantijašima. No vremena se mijenjaju, pa s njima i ljudi. Ništa novo i ništa samo po sebi loše, pozitivne i progresivne promjene poželjne su u svakome društvu. Loše je kad se građanska očekivanja i civilizacijski postulati iznevjere.

Dođoše tako neki ljudi u crnom, pritisnuše dugme te je danas, nekim čudom, ta profesorica, predśednica nikšićkoga opštinskoga odbora Ure, nevoljna da masovnome ubistvu nedužnih ljudi da pravednu oznaku. Danas ta univerzitetska profesorica čvrstoga stava svjesno i poletno daje vlast Gojku Peroviću, srednjoškolskome rektoru i u slobodno vrijeme građanskome populisti, omogućavajući mu ne da šeta po Filozofskome fakultetu, što joj je početkom ovoga vijeka bilo nepojmljivo, no da upravlja Crnom Gorom. Perović je juče u svojoj kolumni, specifičnom inauguralnome govoru, u provladinome tabloidu Vijesti objasnio neukoj pastvi da je odsad „da je vječna Crna Gora“ ne samo dobar već i poželjan slogan, uprkos tome što ga je osmislio, kako on reče, „saradnik najkrvavijeg balkanskog režima u istoriji, otvoreni sluga Hitlerovog nacizma u njegovoj najsmrtonosnijoj fazi raspadanja“ (što mu dosad „nije (bilo) bez važnosti“, a sad, promjenom vlasti, „u jedan mah nestadoše svi oni negativni razlozi“ koji su opredjeljivali odnos prema tome simbolu, a očito i prema toj saradnji). Da on to nije objasnio u istorijskome momentu nesnađenoj svjetini, ne bi to Gojkovom glasačkom tijelu mogla dokazati ni profesorica književnosti ni doktor politikologije, ni svi udruženi građanski nastrojeni profesori i doktori, ma koliko se trudili, kao što ni mnogi takođe građanski nastrojeni i dobronamjerni komentatori trenutnih zbivanja iz Crne Gore i okruženja ne mogu jedinoj građanski opredijeljenoj partiji u najavljenoj pobjedničkoj koaliciji objasniti da ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju.

Žmure profesori, ćuti čitava akademska zajednica na čelu s CANU (odsad Crkvena akademija nauka i umjetnosti), pred činjenicom da je juče Gojko Perović provukao da će politika nove vlasti biti sekularna samo „ako Bog da“. Nije to bio samo slučajan izbor riječi, baš kao što nije bilo ništa slučajno u konceptu dolaska (a ne donošenja) Sv. Vasilija u govoru onoga postratnog milionera. „Dolazak Sv. Vasilija“ doveo je do Svečeve pobjede na izborima, a Perović je onim „ako Bog da, sekularnoj politici nove vlasti“ inženjerski precizno iscrtao ko određuje i uređuje novu vlast. Ne znam kako sad stvari stoje na časovima Crnogorske književnosti na Filološkome fakultetu u Nikšiću, ali ako nije naučila da tolkuje s Bogom u potonjih 15-ak godina, teško da će profesorica i njen partijski predśednik moći da utiču na to kakav će karakter vlasti biti i kako će se vladati Crnom Gorom. Neće na to moći uticati ni zato što bi, ako se drznu nešto reći protiv crkovnoga rukovođenja institucijom zvanom država, njihovi novi koalicioni partneri odmah posegnuli za još jednim narativom u trendu – posuće po njima zeru egzorcizma i borbe protiv satanizma iz tri skupljena prsta više glave.

Ako Perović svoje stado instruira da jednim treptajem izbriše sve negativno u tumačenju saradnje s nacizmom, hoćemo li i mi građanski nastrojeni zaboraviti sva nepočinstva Srpske pravoslavne crkve? Hoćemo li im legalizovati zaplijenjenu imovinu ili će se i za njih naći mjesta u najavljenome zakonu o porijeklu imovine? Već se građanski dio naše nove vlasti ne śeća da su njegovi koalicioni partneri s kojima smjenjuje DPS i isti taj DPS izašli iz istoga bića, ne śeća se ko je sve učestvovao u ratovima devedesetih, ko se zbog toga pokajao i izvinio, a ko ne... Ma kakvo izvinjenje, ne śeća se Dritan Abazović ni ko je prije samo nekoliko mjeseci pozivao svoje ratne drugove na ponovno okupljanje. No treba ga razumjeti i treba mu oprostiti, nije ovih godina dolazio na svoj uredno plaćeni posao iako je od Skupštine tražio da mu zbog toga posla uredno plaća stan u PG. Lijepo je juče objasnio u intervjuu Aljazeeri demokratske principe selektivne pravde na kojima će počivati nova vlast, kao što je istovremeno Gojko Perović postavio teorijske temelje crnogorske nove vlade, a Zdravko Krivokapić najavio da se pitanje Kosova regulisano koalicionim sporazumom „u ovom trenutku“ neće mijenjati. Ako je imao ko da čuje i pročita, više no dovoljno. Ostaje pitanje što će biti ako Bog eto ipak nekim čudom odluči da Crnoj Gori ne da sekularizam.

Nego, da u ovome crnogorskome trileru s elementima horora i završimo u domenu filmskih klasika. Kad zabrinuti crnogorski narod u opoziciji u stilu Nikole Pejakovića pita: „Nego, reci ti meni: oće l' bit onog rata... a“, novi vlastodržac, šeretski i tobož neznaveno, pijan od ushićenja, odgovara: „Kakvog rata..., bolan?“ Štogod da nam budućnost nosi, možemo biti mirni: genocida biti neće.