Pet faza crnogorskog političkog žalovanja: Pobijediće samo partija iznad nacionalnog i vjerskog identiteta

Ako u ovom trenutku negdje u Evropi postoji širom otvoren pristor za radikalno lijevu, nepokolebljivo emancipatorsku i progresivnu stranku, to je onda Crna Gora

Piše: Andrej Nikolaidis

Veli Bernhard kako komediju treba pisati kao tragediju, a tragediju kao komediju. Što se to igra u Crnoj Gori, tom narodnom pozorištu? Rekao bih ovo drugo. Tragedija je zasad, doduše, u ubjedljivom nagovještaju, dok komedije ne manjka.

Pročitajte, recimo, sporazum Trojnog saveza o tome kako neće izaći iz NATO i neće mijenjati ustav. Taj tekst nagoni suze od smijeha na oči. Sporazumjeli su se da neće mijenjati sve ono što ne mogu promijeniti. Neće, vele, iz NATO. Ugovor sa NATO Crnu Goru obavezuje na 20 godina i nova ga skupštinska većina ne može raskinuti. Neka niko ne brine: neće, kažu, mijenjati ni Ustav.

Za promjenu Ustava treba im dvotrećinska većina. Oni imaju većinu od jednog poslanika: a i to kako za šta i kako kad. Dakle, Ustav ne mogu promijeniti, pa sve da se na promjenu Ustava zakunu nad ćivotom Svetoga Vasilija. Koji je, kao što je više puta sa nadležnog mjesta ponovljeno, istinski pobjednik ovih izbora. No to što je svetac pobijedio na izborima a mitropolit bira premijera, sastavlja vladu i imenuje direktora Narodnog muzeja nipošto ne znači da je Crna Gora postala teokratija. 

Sljedstveno logici teksta koja veli da „nećemo ono što ne možemo“, potpisnici su se, kad su već bili pri papiru i olovci, mogli obavezati na još nekoliko stvari, da dodatno smire javnost i ambasade Kvinte. Recimo da Crna Gora svojom kuhinjom i vinima neće ugrožavati dominaciju francuske gastronomske imperije. Ili da Crna Gora kvantni internet na kojem radi neće lansirati prije naših američkih prijatelja i saveznika.

NIje bez komičnih elemenata – naprotiv, urnebesna je – ni pričao tome kako će hrabra i nepokolebljiva URA, sa svoja 4 poslanika, spriječiti 10 puta brojnije Amfilohijeve poslanike da dovrše Božiji posao.

Ta priča je varijacija priče o dječaku Hansu Brinkeru, „heroju iz Haarlema“, koji primijeti pukotinu na brani, shvati da bi brana mogla pući a čitava Holandija biti potopljena, pa hrabro turi prstić u rupu i tako spasi domovinu. Priča, čiji je autor Mary Mapes Dodge je, doduše, perverzna, jer uključuje dječaka, rupu i prst u rupi – ali, ako ćemo pravo, takva je, perverzna, većina klasičnih priča za djecu.

Komedije ne manjka ni na suverenističkoj strani. Koja je, rekao bih, trenutno u fazi poricanja.

Nekoliko kratkih poruka za suvereniste, ne bi li što prije stigli do faze depresije, koja je, kao što znaju svi upoznati sa konceptom „pet faza žalovanja“, iako neopravdano na lošem glasu, zapravo tek na jedan korak od izlaska iz žalosti. Ono, doduše, u Crnoj Gori tih pet faza žalovanja izgleda drugačije, jer je crnogorska kultura temeljno korotna a pomalo i nekrofilska, no šta ćemo: ljudi se sa mukom bore na razne načine...

Jeste, desilo se: pobijedio Amfilohije.

Ne: Dritan i ambasade Kvinte neće ukrotiti Amfilohijeve pobjednike i učiniti da se njihova pobjeda pretvori u poraz.

Ne: Milo ovo neće riješiti. To što su svi čekali da Milo „sve završi“ nas je i dovelo do ovoga.

Da: zapad hoće Amfilohija na vlasti. Da neće, bila bi sastavljena manjinska, ekspertska, nazovite kako hoćete, vlada bez učešća Demokratskog fronta i Dake Davidovića.

Ne: Zapad nije učinio ništa da spriječi brutalno miješanje Srbije u crnogorske izbore.

Da: ono što se vama čini kao tračak nade samo je kratkotrajna faza u procesu kuvanja žabe.

Da: mi smo žaba.

Elem... Što činiti, kao što se u svom pamfletu 1902. zapisao i drug Lenjin?

Najprecizniji odgovor na to pitanje dao je Rade Bojović, nekadašnji lider Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru.

Bojović kaže kako ”nikakvog smisla više nemaju bilo kakve stranačke popravke, očuvanje potrošenih ili diskreditovanih kadrova, politički šminkeraj ili nastavak razdrobljenog djelovanja nominalno socijaldemokratskih stranaka – DPS-a, SD-a i SDP-a“.

On predlaže ujedinjenje te tri partije. Uz važnu napomenu: „To znači da i (Milo) Đukanović mora da ode i napusti stranačku funkciju. Pritom, novog lidera treba izabrati iz vanstranačke javnosti“, kazao je Bojović.

I napomenuo kako “takva integralistička i ljevičarska partija treba jasno da se profiliše kao autentična socijaldemokratska politička snaga okrenuta većini zabrinutih i običnih ljudi i njihovim problemima, ubrzanom priključenju Evropskoj uniji i raskidu sa svim dosadašnjim anomalijama… Takva partija treba da povrati nadu u neupitnost evropske, građanske i sekularne države. Takva partija bi bila odlučna prepreka klero-nacionalizmu, i danom osnivanja imala iza sebe ne manje od 40 odsto birača i ubrzo bi postala sidro revitalizovane crnogorske politike“.

Iza Bojovićevog prijedloga stojim stoprocentno: a ako je moguće, i više od toga.

Dodao bih samo jedno.

Naravno: takozvani “crnogorski odgovor” mora biti lijevi. “Patriotsko-komitske”, “tvrdo crnogorske” i slične inicijative Crnu će Goru u propast gurnuti još brže i dublje. Kao što sam više puta ponovio: u hrvanju sa srpskim, crnogorski nacionalizam može biti jedino – zgažen.

Ako u ovom trenutku negdje u Evropi postoji širom otvoren pristor za radikalno lijevu, nepokolebljivo emancipatorsku i progresivnu stranku, to je onda Crna Gora.

Tajkuni su opljačkali i oglodali sve, uključujući i ideal “nezavisne i evropske Crne Gore”. Izbori su postali otvoreni tajkunski obračun, time i obesmišljeni i udaljeni od istinske demokratije: sa jedne strane DPS i njegovi tajkuni, sa druge Daka i novac ruskih i srpskih tajkuna, sa treće, odnosno druge strane, URA i njeni tajkuni, prije svih Miodrag Perović i Žarko Rakčević.

Crnoj Gori je potrebna radikalno lijeva partija, bez bilo kakvih veza sa tajkunima bilo koje vrste, partija koja će insisitirati na odgovornosti DPS-ovih pljačkaša, čak i ako oni postignu dogovor sa novim vlastima, a isto tako insitirati na utvrđivanju porijekla imovine opozicionih tajkuna. Partija koja bi jasno stala na stanovištu da nema “dobrih” i nema “naših” tajkuna.

Potrebna nam je partija koja će identitet posmatrati daleko šire i kompleksnije od nacionalnog i vjerskog identiteta, partija koja će se za vrijednosti feminističkog pokreta i punu slobodu naših LGBTIQ sugrađana zalagati iz najdubljeg uvjerenja, a ne zato što je stigao takav nalog iz američke ambasade.

Potrebna nam je partija koja će istinski sekularizovati crnogorsko društvo i vjerske zajednice nepokokolebljivo i neselektivno vratiti tamo gdje im je mjesto, a odakle su ispuzale po padu jugoslovenskog socijalističkog eksperimenta.

Partija mladih ljudi koji će, umjesto toga je li Njegoš Srbin ili Crnogorac, srčano raspravljati o radovima Graebera, Varoufakisa i Franca Bifa Berardija.

Partija koja će se pobrinuti da Crna Gora nikada više name gospodara: ni Mila, ni Amfilohija, a još manje gospodara van Crne Gore.

Partija koja će, kada ambasade Kvinte sljedeći put stanu prepravljati izbornu volju građana Crne Gore, sastavljati vlade i diktirati sporazume, pred tim ambasadama organizovati masovne demonstracije i pokazati kako izgleda istinski progresivni otpor njihovim imperijalnim politikama.

Moguće da vam ovo izgleda kao sanjarija.

Ništa manje od toga, međutim, nije adekvatan politički i civilizacijski odgovor na proces koji u Crnoj Gori traje od 2006. do danas.