Ranjena je Evropa, ranjene su temeljne vrijednosti Crne Gore

Za Antenu M piše: Aleksandra Radoman-Kovačević, Montenegro International grupa

U slobodarskom srcu Evrope, na pitomom Mediteranu, jedna mala, a ipak postojana nacija živi postizbornu tišinu.

Nakon trideset godina vladavine vodeća partija izgubila je na izborima. Ipak, osvojena „sloboda“ kako su je nazvali opozicioni koalicioni partneri sastavljeni od predstavnika srpske crkve u Crnoj Gori, tzv. Demokarata i građanskog pokreta URA, za većinu ljudi pretvara se u noćnu moru. Brojni, prijavljeni i neprijavljeni incidenti prema pripadnicima islamske vjeroispovijesti, kao i prema svim Crnogorcima koji nisu vjernici ili nijesu podržavaoci SPC u Crnoj Gori. Na ulicama su se pojavile zastave druge države čija crkva marljivo i strpljivo razdire demokratske vrijednosti u Crnoj Gori sada već možemo reći godinama. Ova mučna tišina svih pristojnih,„pitomih“ Crnogoraca različitih vjera i konfesija, traje već dugo.

Od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je uključio sve zainteresovane strane, dobio mišljenje Venecijanske komisije, koji je bio „dobro rješenje“ za sve konfesije, osim za Srpsku pravoslavnu crkvu, jedinu neregistrovanu religijsku organizaciju u Crnoj Gori. No da li je riječ o religijskoj organizaciji ili o nečem značajno opasnijem i pogubnijem za demokratske tekovine jednog društva govorićemo jezikom činjenica.

Prva je činjenica da su tzv.„litije“ okupljale nemali broj mladih ljudi. O kakvoj je magiji riječ možda možemo zaključiti iz nekoliko istraživanja koje su sa mladima sprovedena tokom 2017. i 2019. godine.

Prije nego navedemo ključne nalaze pomenutih istraživanja bavićemo se činjenicama u vezi s djelovanjem srpske crkve u Crnoj Gori. Pravoslavna vjerska zajednica godinama se poistovjećuje sa Srpskom pravoslavnom crkvom iz nekoliko razloga. Prvi od njih je što je SPC u Crnoj Gori nakon 1992. i početka rata u regionu imala posebnu ulogu u promovisanju srpske vjere i nacije u Crnoj Gori. Drugi je što je zapośela naše bogomolje i kulturne spomenike, male lokalne crkve i manastire, koji su bili u vlasništvu države ili lokalnih zajednica. Međutim, samim čudom devedesetih godina prošlog vijeka ova svojina preko noći i na mističan način prepisivana je na Rista Radovića sadašnjeg Mitropolita Srpske crkve u Crnoj Gori i na samu SPC.

Crnogorska pravoslavna crkva obrede vrši van ovih bogomolja i konstatno je proganjana od strane SPC. Za njene vjernike nema mjesta u crkvicama i manastirima koje su njihovi đedovi gradili.

Oko 1200 državljana Bosne i Hercegovine i Srbije nelagalno boravi u Crnoj Gori i vrši službe u našim bogomoljama. Obredi krštenja u SPC nerijetko liče na javne prozivke i poziv na linč kako LGBT pripadnika, tako i svih onih koji nisu pripadnici ove crkve u Crnoj Gori.

Pojedinačni incidenti kojih je sada priličan broj ukazuju na činjenicu da svi oni koji ne slijede ideologiju Rista Radovića dolaze na udar njegovih kletvi ili postaju žrtve njegovih sljedbenika. Jedan od takvih incidenata kada je mladić zbog svoje političke pripadnosti vrijeđan, diskriminisan i prozivan desio se u Ulcinju početkom ove godine. Možete pronaći više informacija putem linka: https://www.aktuelno.me/crna-gora/erovic-amfilohiju-prinuden-sam-da-vam-se-obratim-kao-vjernik-mitropolije-crnogorsko-primorske-i-trazim-zastitu-od-vas/?fbclid=IwAR3RbS3diTnjBiJ5zf3Md0fuoVzHxwIO66cxxMLWqh8I12e8CrESro2Hkaw

U cilju što temeljitijeg širenja ideologije koju promoviše SPC u Crnoj Gori, a koja je jasno usmjerena protiv antifašističkih tekovina, crkva pribjegava i onim najokrutnijim pristupima, uvlačeći u svoje kleronacionalističko djelovanje i najmlađe.

Organizuju se programi za đecu predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta sa već dobro poznatom ikonografijom. Na slici je dječak obučen i maskiran u mitropolita Amfilohija. Istog onog koji za sve koji nisu,vjerni' Rusiji, kaže: ,,Dabogda od njih živo meso otpadalo!’’. Da li su toporuke ljubavi ili mržnje? O kakvim uzorima je riječ? I da li je ovako nešto realnost ili će nas neko probuditi iz ovoga klerofašitičkog košmara?

Ućerivanje straha u jednoj sredini koja još uvijek nije izašala iz tranzicije, čiji su stanovnici lošeg ekonomskog statusa, djeluje vrlo uspješno na značajan broj ljudi, osobito grupa mladih ljudi, koji se poistovjećuju s novim „vrijednosnim“ tekovinama ove „religijske“ organizacije. Poseban uticaj vrši se na centralnu regiju naše zemlje, ali se takođe ova ideologija netrpeljivosti prema ,drugome' i ,drugosti' uspješno raspiruje po śevernoj regiji s centrom u Beranama, kao i u južnim gradovima koji su poput Herceg-Novog, devedesetih godina prošlog vijeka prihvatili značajan broj raseljenih lica srpske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine itako doživjeli promjenu demografske strukture stanovništva koja značajno utiče na tamošnji narativ.

Posebnu zabrinutost izaziva negativan i snažan uticaj SPC ideologije koji je prisutan i vidljiv tokom posljednjih godina. Zapanjujući razultati istraživanja„Otpornost mladih na radikalna i ekstremna ponašanja u Crnoj Gori“, ukazali su na visok stepen etničke distance kod mladih. No, uđemo li u suštinu samog istraživanja otkrićemo gotovo skandalozan uzrok njihovog povećanog radikalizma.Djelovanje SPC, osobito u Beranama, dominantno utiče na stavove mladih prema drugosti koji se mogu ocijeniti kao ksenofobni, homofobni, šovinistički i kulturrasistički. Citiraćemo navod iz istraživanja, iskaz mlade osobe koja je bila učesnicom jedne od fokus grupa:„Postoje ljudi druge nacionalnosti koje baš ne mogu da podnesem i sa njima ne bih mogla da se gledam, a kamoli komuniciram. Ali to je ne zbog toga što ja znam nešto previše o njima, neku istoriju – nego jednostavno jer sam u takvoj sredini odrasla, gdje niko ne može da podnese Hrvate, Albance itd. Na samu pomisao na njih, meni se nešto smuči.“

U istraživanju se dalje navodi: „Interesantno je da pravoslavci koji potiču iz beranske sredine nijesu u stanju da identifikuju bilo koji vid ekstremnog ponašanja kod pripadnika svoje konfesije, što upućuje na potpuno odsustvo senzitivnosti prema lošim primjerima praktikovanja vjere u okviru ove konfesije.“ Dakle, klerofašizam je sada prepoznatljiv javni diskurs za mlade ne samo u ovom gradu nego, kako saznajemo iz ovog i narednih istraživanja, u centrima poput Podgorice, Nikšića i Herceg Novog. Prošlogodišnje ,litije' omogućile su, SPC i političkim grupama koje su glasno podržale ovu pojavu kao što su Demokratski front i Demokrate, da manipulacijom ogromnog broja mladih i ,pozivanjem' na ljubav i tradicionalne vrijednosti, koje su se vremenom pretvarale u govor mržnje, pronađu grupu i svoj identitet i vrijednosti, a da pri tom nemaju svijest o tome kako određena ekstremna ponašanja mogu da ugroze druge. Postupnim i vrlo dobro organizovanim pristupom mladi su iskorišćeni za širenje ,ljubavi' i religije na način da su sprovodili širenje srpskog nacionalizma, vršnjačko nasilje u brojnim online grupama prema svima koji nisu vjernici ili se ne ośećaju kao Srbi, uništavali javnu imovinu, skrnavili spomenike iz antifašističke tradicije.

Samo dvije godine kasnije u istraživanju koje se bavi percepcijama i stavovima mladih o politici u Crnoj Gori, osim niskog nivoa zainteresovanosti za politčki aktivizam, mladi pokazuju vrlo zabrinjavajuće vrijednosne orijentacije. Čak 60% mladih iskazuje konzervativizam, dok 70% mladih pokazuje udaljenost prema LGBT populaciji. Isto istraživanje pokazalo je značajno niži stepen konzervativizma u populaciji roditelja, što jasno ukazuje na djelovanje ,društvenog' faktora.

Ovakvi stavovi mladih kao i njihove upitne vrijednosne orijentacije značajan su pokazatelj opasnog i nezdravog uticaja koji SPC u Crnoj Gori sprovodi gotovo već tri decenije. Mladi su sami po sebi ośetljiva kategorija, zbog svoje razvojne dobi, a ovakav odnos jedne tzv. religijske zajednicepodśeća na naci-fašističke narative tridesetih godina prošloga vijeka u Njemačkoj.

Na ovaj način ranjene su evropske vrijednosti i temeljne vrijednosti Crne Gore, poput antifašizma, interkulturalnosti, tolerancije, prihvatanja i vrednovanja drugoga i drugosti, tradicionalne otvorenosti i potrebe da zaštitimo ,druge od nas samih'. U našoj kulturi ovakvih svijetlih primjera bilo je u mirnim vremenima, a osobito u vremenima ratova i nedaća.

Na samom kraju ostaju otvorena mnoga pitanja kao na primjer, ko vodi brigu o razvojnim potrebama mladih i kada će sistem prepoznati kvalitetne načine da se ova ośetljiva grupa osnaži na putu ostvarivanja svojih punih potencijala?! Da li smo sada konačno svjesni kolika je važnost građanskog obrazovanja, i ulaganja u najdragocjeniji resurs na kome treba da počiva razvoj demokratskog društva i vrijednosti jedne zemlje.