Dritan Abazović i Sonja Savić o ulozi hrišćanstva danas

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Crnogorski građani ili kako ih najavljeni mandatar nove vlade radije naziva „narod“ u potonje godinu dana pokušavaju da apsolviraju pitanje crkve. Od njenog pravnog statusa do toga kakva je uloga crkve u nekom društvu. Zapeli su kod pitanja pravoslavnih crkava; kod imenovanja, pravnog statusa i načina djelovanja dvije pravoslavne crkve u Crnoj Gori – Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve. Ali izgleda da će se ovo kompleksno i ośetljivo pitanje po crnogorsko društvo ubrzo prevazići zahvaljujući solomonskom rješenju lidera koalicije Crno na bijelo. Pitanje koje odlazeća vlast nije uspjela da riješi za trideset godina, Dritan Abazović rješava za pet minuta.

Kako nas je izvijestio, rješenje je već dogovoreno sa crkvom. Ljudi koji je trebalo da se dogovore o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti već su se dogovorili. Zakon se neće povlačiti, biće izbačeni svi sporni članovi, što je u interesu svih, pa i crkve. Iako nije pomenuo koja je to crkva s kojom je dogovorio rješenje, zbog uklanjanja spornih članova možemo zaključiti da se radi o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ovim potezom koalicija Crno na bijelo ostaje dosljedna predizbornim obećanjima poput ekspertske vlade i da će se zalagati za državne i nacionalne interese Crne Gore. Dosljednost nam potvrđuje petominutno solomonsko rješenje Dritana Abazovića da crnogorske crkve i manastire u skladu sa državnim i nacionalnim interesima Crne Gore daje u vlasništvo i na čuvanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi sa śedištem u Beogradu, odnosno srpskom narodu i državi Srbiji u čijim interesima radi Srpska pravoslavna crkva. Što se tiče Crnogorske pravoslavne crkve i nacionalnih interesa Crnogoraca, u tome koalicija Crno na bijelo ostaje dosljedna stavovima koalicije „Za budućnost Crne Gore.“ Zbog načina na koji je riješio ovo kompleksno i ośetljivo pitanje po crnogorsko društvo Dritanu Abazoviću moramo odati sve počasti rezervisane za velikoga državnika.

Zahvaljujući mudrim političkim odlukama konačno će biti riješen imovinsko-pravni status Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori tako što će ga ona sama sebi propisati. Sada kada smo riješili to pitanje, možemo se okrenuti pitanjima uloge crkve u društvu.

U javnom diskursu Crne Gore pitanje uloge crkve u društvu opet je nametnuto upravo blagodareći Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Svakodnevno svjedočimo njenom neprimjerenom zadiranju u razne sfere društvenog života, što je vjerovatno posljedica dogovora s ljudima koji treba da se dogovaraju o tome kako treba da funkcioniše crnogorsko društvo. Povodom ovoga pitanja, jedan od tih ljudi Dritan Abazović nema za sada solomonsko rješenje. Već njegova koalicija i on djeluju od slučaja do slučaja ne zauzimajući jasan i postojan stav. Možda zbog toga što je Dritan Abazović vjernik i što vjeruje da će se o crnogorskim crkvama i manastirima bolje brinuti vjerska zajednica iz druge države, nego voljena mu domovina. Iako će i on sam uzeti učešća u upravljanju državom, ipak nema povjerenja u nju da može da se valjano brine o sopstvenoj kulturnoj baštini. Na osnovu petominutnog rješavanja imovinsko-pravnog statusa SPC u Crnoj Gori možemo zaključiti da se Abazović ne bavi ovim višeslojnim pitanjem na valjan način. Ne ulazi u suštinu i ne promišlja o ulozi koju je zauzela Srpska pravoslavna crkva u crnogorskom društvu. Očito je na osnovu njegovog dosadašnjeg djelovanja da SPC ima saglasnost kolicije Crno na bijelo za neprimjereno i razorno djelovanje po crnogorsko građansko društvo.

O poželjnoj istinskoj ulozi crkve i religije u društvu, od koje je ośetno daleko Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori jer se njeno djelovanje svodi na političku partiju koja koristi moć religije i crkve da bi došla do svojih ciljeva, o čemu izvrsno piše u eseju „O ulozi hrišćanstva danas“ neprikosnovena glumačka i božanska zvijezda Sonja Savić. Kao čovjek velikog duha Sonja Savić odlično zapaža i pravi razliku između jevanđeljskih učenja i pomodarskog crkvenog djelovanja danas. Njen esej može poslužiti svim građanima Crne Gore da osvijeste poželjnu ulogu crkve u nekom društvu.

U promišljanju o ulozi hrišćanstva danas, Sonja Savić započinje konstatacijom da živimo u vremenu narušenih i izopačenih duhovnih vrijednosti, da je došlo do „lažne duhovne reformacije u kojoj religija dobija negativnu ulogu. Umjesto da naš narod osvedoči potrebu za duhovnom reformom, ona dobija funkciju opijuma, koji upravo ugušuje potrebu za reformom čovjekovog srca i karaktera.“ Kritikujući svijest ljudi uočava: „Većini je i dalje važnije ko govori, a ne šta je rečeno. I dalje je važnije pitanje kome pripadaš, nego kakav imaš karakter. Ljudi i dalje žive grešno, ali ne više pod plaštom partijskih interesa, već pod izgovorom religioznih i nacionalnih ciljeva.“

Dolazi do zaključka da religija nakon pada komunizma na ovim prostorima ima pogrešnu funkciju – „opijuma za savest.“ Za razilku od funkcije koju treba da ima religija – „istinska religija treba čoveka da oslobodi od opterećenosti, a ne da bude odgovor na opterećenost; ona treba da oslobodi od fanatizma, a ne da tom fanatizmu samo promeni formu.“ Da se crkva svodi i zagovara poglede: „važno je da si ti za pravoslavlje. A iz kakvih motiva si za to, to nije važno. Nije važno da se držiš Božije zapovesti, koje zahtevaju reformu srca, ali zato drži običaje i tradiciju, koji moralno ne obavezuju, već samo umiruju nečistu savest“ i da na taj način „dobijamo usiljenu pomodarsku religioznost, koja se kreće od praznog formalizma do vatrenog fanatizma… Snaga takve religioznosti je u njenoj tolerantnosti prema grehu i netolerantnosti prema drugačijem mišljenju…“

Na kraju pravi razliku između ranohrišćanskog učenja i nove pomodarske religioznosti: „Tadašnja crkva nije imala priliku da sluša vjeronauku u školama, ali je imala jevanđelje u svojim rukama. Nije poznavala sjaj i raskoš velelepnih hramova, ali je poznavala sjaj i slavu Hristovog karaktera. Nije imala političku moć u svojim rukama, ali je imala moć i silu istine. Njeni mučenici nisu stradali za svoju veru, već za Hrista… Za razliku od današnjih hrišćana, oni nisu izmišljali sebi nacionalne i verske neprijatelje, već su od svih gradili sebi prijatelje. Kada su upoznali uzvišenu i neukaljanu pravdu Hristovog života, dobro su shvatili da najveći neprijatelj čovječanstva nije negde spolja, u nekom plaćeniku iz inostranstva, nego u zlu čovekovog sopstvenog srca. Boriti se protiv njega – to je jevanđelje. Sve drugo, sve drugo je politika.“

Srećom po crnogorske građane i duhovno i građansko biće Crne Gore, Srpska pravoslavna crkva u svom djelovanju zastupa samo jevanđelje!? Sve drugo što crkva afirmiše: negiranje korona virusa, da se istinski vjernici ne mogu zaraziti korona virusom, da se korona virus liječi samo uz pomoć molitve i pričešća, pozivanje đece u jeku pandemije da kleče i ljube krst radi uspješnijeg početka školske godine, kađenje javnih ustanova i ulica, sastavljanje vlade po manastirima i hramovima, izlazak na izbore, formiranje koalicionih lista, anatemisanje političkih neistomišljenika, zloupotreba vjerskih ośećanja, zloupotreba svetaca i vjerskih hramova, falsifikovanje istorijskih činjenica, organizovanje drumskih i morskih litija, slavljenje kvinsliških pokreta, negiranje drugih nacija i vjera, i još puno toga i sve drugo što ne bi stalo na stranicama Starog i Novog zavjeta je politika što, nažalost, nije sporno Dritanu Abazoviću i koaliciji Crno na bijelo.