Dobro došli u Teheran

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Da je novi mandatar crnogorski obožavalac lika i djela bivšega iranskog predśednika Mahmuda Ahmadinedžada, to smo znali. Mandatar nam je sam otkrio u jednom od predizbornih govora. Međutim, da će Crna Gora 2020. godine doista izgledati kao nekadašnji Iran, e to baš i nijesmo očekivali. Scene sa sahrane mitropolita Amfilohija Radovića neodoljivo podśećaju na kolektivni trans koji je pratio pogreb iranskog vjerskog lidera Ajatolaha Homeinija.

Elem, Ahmadinedžad nije potpun bez Homeinija, i obrnuto. Usred zastrašujuće pandemije koronavirusa hiljade vjernika SPC je bez bilo kakvog pridržavanja mjera prisustvovalo sahrani počivšeg mitropolita. O Amfilohiju Radoviću „nećemo suditi, da nam ne bi bilo suđeno, niti ćemo mjeriti, da istom mjerom ne bi mjerili nama“, kako nas uči Novi zavjet, i nećemo likovati nad smrću mitropolitovom, jer to nije hrišćanski, niti je ljudski. Žalimo, jer smrt bilo kog čovjeka nikada ne smije biti povod za radost. Da li je počivši mitropolit sudio, kudio i proklinjao?

Da li je mjerio i svaku „drugost“ teškim biljegama označio? Da li je žalio za mrtvima „lažne vjere“ (kako je često znao reći za muslimane) ubijenim od ruke genocidne politike Radovana Karadžića (čiju je majku mitropolit blagosiljao jer je rodila heroja?!)? Čini se da jeste sudio, kudio, proklinjao, i čini se da nije žalio, ali, nećemo tome suditi, naša je obaveza da pamtimo.

U neđelju se u Podgoricu sjatila sva elita „srpskog sveta“, bez najave, bez bilo kakvog, makar protokolarnog reda-radi poštovanja institucija crnogorskih. Nemoć Države nije iznenadila, naprotiv. Još uvijek aktuelna crnogorska vlast bila je dosljedna kada je u pitanju njen odnos prema SPC.

Na mitropolitovoj sahrani ređali su se govornici, a svaki od njih kao da je pokušavao nadmašiti svog prethodnika. „Srpski svet“ ne bira ni vrijeme ni mjesto da progovori jezikom tako nam znanog nacionalizma i nipodaštavanja svega crnogorskog. Jedan crnogorski pisac je, nakon mnogo decenija, konačno izgovorio istinu: Amfilohije Radović je bio ličnost iznad svih onih koji su govorili o njemu.

Jedino objašnjenje za stanje u kom se Crna Gora danas nalazi jeste da živimo skeč koji Nadrealisti nikada nijesu snimili. Od veselog mandatara, rukoljupca, koji svom fetišu ne odolijeva ni na ispraćaju mitropolitovom pa u jednom trenutku cjeliva ruku zatečenom dječaku, do raznoraznih tmurnih i opskurnih pojava koje obitavaju mahom u virtuelnom internet prostoru (jer život izvan tog prostora i nemaju), ili guslara-pesnika koji razdraganog Zdravka nazivaju izdajnikom, a još do juče je za te iste bećire-bećare naš mandatar bio mesija, lično od Boga poslat!

A tek ljekari koji skrušeno, bez maski, bez etike, bez razuma, građanima „daju na znanje da smo svi jednaki, samo su neki jednakiji od drugih“, pa ti jednakiji mogu bez pardona da svojim činjenjem uzmu život nama, manje jednakima! Ili izvjesna ministarka u najavi, koja bi objedinila kulturu, nauku i prosvjetu?! Izvjesna fejsbuk ličnost čija je ekspertiza blaćenje na društvenim mrežama, klevetanje ljudi čija imena nije dostojna da izgovori, ljudi o kojima svjedoče njihove knjige, a ne fejsbuk postovi i komentari.

Da li smo i zvanično postali kmetovi beogradskih gospodara, a Crna Gora srpska kolonija i ruska gubernija? Da li ćemo i dalje vjerovati u bajke o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, ako pouzdano znamo da su crnogorske institucije preplavljene tom ugroženom kategorijom (partijska knjižica ne poznaje nacionalnost) ili ćemo konačno shvatiti da su u Crnoj Gori ugroženi Crnogorci, na čiju zastavu, himnu i jezik svaka hulja danas može da pljune i da za to ne snosi bilo kakvu odgovornost.

A dok čekamo vladu 12 apostola, na čelu s mandatarom-Isusom, je li nam dopušteno da se nadamo Judi?