Crnogorski popis - novi zadatak za srpski svet

Za Antenu M piše: Prof. dr Milorad Nikčević

Ovih se dana u Crnoj Gori i iz redova nove vlasti i iz redova nove opozicije može čuti jedna netačna tvrdnja. Riječ je o stavu da su novu crnogorsku vlast formirali Srpska crkva i Ura. Netačnost ove premise lako je prozrijeti. Naime, kadrovi Srpske crkve raspoređeni su na mjestu premijera, ministra ekologije, spoljnih poslova, ekonomskoga razvoja, kapitalnih investicija, poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, prosvjete, nauke, kulture i sporta, zdravlja, finansija i socijalnoga staranja te pravde i manjinskih prava.

Na mjestu ministra unutrašnjih poslova naći će se jedan građanski aktivista kojem je najveća kvaliteta to što i pored dugoga prisustva u javnosti još uvijek ne znamo što o bilo čemu misli, dok su kadrovi Ure ili bliski Uri – na mjestu potpredśednika (dakle, bez konkretnoga resora) te široj javnosti nepoznate dame koje će pokrivati resore javne uprave, digitalnog društva, medija te odbrane. To što ni čelnik Ure nije krio da strane ambasade ne dozvoljavaju da resori unutrašnjih poslova i odbrane pripadnu proruskim kadrovima potvrda je da pokrivajući te resore Ura nije štitila crnogorske nacionalne interese, već nacionalne interese NATO saveznika, koji u protivnom ne bi dozvolili da se takva vlada uopšte sastavi.

Kad se, dakle, pažljivo pogleda jasno je da je novu crnogorsku vladu formirala Srpska crkva, uz superviziju ambasada u Podgorici. Najava kandidata za naslov šampiona među minhauzenima, popa Gojka Perovića, tek što su izbori minuli, da će se „crkva povući iz politike“ stvarni smisao otkriva tek danas – Srpska crkva više nije faktor koji se miješa u politiku, već faktor koji je preuzeo upravljanje državom. To što makar na papiru ne kontrolišu javnu upravu, odbranu i moguće unutrašnje poslove za njih nije nikakav hendikep. Preko premijera oni će biti u prilici da i te resore drže pod kontrolom, no za njihove namjere u Crnoj Gori bilo je presudno važno da preuzmu one resore koje sad direktno kontrolišu – prosvjetu, nauku, kulturu, pravdu i manjinska prava, finansije...

Uostalom, samo naivni nijesu uočili jedan važan detalj vezan za Uru. Izuzme li se jedan podgorički ljekar, jedna budvanska sveznadarka i nešto cetinjske omladine obneviđele od bijesa prema Đukanoviću, koji danas imaju funkciju građanskoga dekora, rukovodstvo Ure odavno je u čvrstom zagrljaju Srpske crkve. Gazda Miško dugo već nijednu odluku ne donese što za mišljenje ne ode do svog kolumniste i prezimenjaka popa Gojka, ulcinjski fićfirić kojega su uvjerili da je zaista lider već se toliko odomaćio sastančeći po parohijskim domovima i manastirima đe mu je „čast“ boraviti, da nas ne bi više čudilo da ga je Daka doista uvjerio da su od istoga pretka što je na Kosovu vojevao protiv kletih Turaka, a mjesto izvršnoga direktora i potpredśednika Ure pokrivaju mladići čija je pripadnost i lojalnost Srpskoj crkvi javna tajna. Naravno, ne želim osporiti njihovo intimno pravo da pripadaju bilo kojoj vjerskoj ustanovi, već ukazujem na bjelodanu činjenicu da je direktni uticaj Srpske crkve već uveliko zarobio i ovaj deklarativno građanski pokret. Kad se sve to ima u vidu, izvjesno je da je onih nešto preko 5% glasača Ure, koji su na platformi promocije građanskih vrijednosti i najave borbe protiv korupcije i kriminala zaokružili tu političku grupaciju, brutalno prevareno tako što su njihovi glasovi predati na raspolaganje Srpskoj crkvi i priloženi projektu Srpskoga sveta.

Kad je sredinom jula žovijalni srpski stručnjak za rokenrol, zovom Aleksandar Raković, u Politici obnarodovao program „Srpskoga sveta“, vijest je prošla gotovo neopaženo. Ni ranije najave srpskoga predśednika Vučića da je veoma zainteresiran za popis u Crnoj Gori, ni ratna propaganda njegovih medija protiv Crne Gore koja je trajala duže od godinu dana, od prvih najava donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nijesu na vrijeme dovedeni u vezu s Rakovićevim istupom. A Raković je bio vrlo precizan. Kao prvu tačku programa naveo je neophodnost rušenja Mila Đukanovića, što je samo preduslov za etnoinžerenjering na popisu u proljeće 2021. godine. Proklamirani cilj svođenja Crnogoraca na ispod 25%, što bi posljedično značilo da će Srbi postati relativna većina, a Crna Gora, onako kako to nedavno najavi i mandatar Krivokapić, srpska država, izgovoren od strane jedne marginalne pseudointelektualne pojave, mogao je zazvučati kao desničarski egzibicionizam. No, sve ono što se u Crnoj Gori desilo nakon toga pokazuje da je riječ o programu čije je sprovođenje uveliko na djelu. Prvi cilj, rušenje Đukanovića, uspio je, a kampanja za sudbonosni popis već je uveliko u toku. Ne kriju to ljudi bliski Srpskoj crkvi poput Bata Carevića, Dake Davidovića, ali i njezina neformalnog portparola Jovana Markuša.

Biografija ove otužne cetinjske pojave tipični je obrazac renegata, od one fele što uvjerenja koja je nekad zagriženo slijedila danas mrzi silinom kakvu isijavaju samo najokorjeliji konvertiti. Ovaj nekadašnji marksista, obožavatelj Saveza komunista i Josipa Broza, kojega je partijska revnost izdigla do mjesta predśednika Opštine Cetinje u socijalizmu, danas je najekstremniji hulitelj na socijalizam, slavitelj ravnogorstva i svetosavlja i patološki negator svega crnogorskog. Od pojave Amfilohija Radovića u Crnoj Gori, kad se desila velika ideološka transformacija ove sociološke pojave, servilnijega služinčeta interesima Velike Srbije nije bivalo. Đe Srpska crkva i njeni velikodostojnici okom, tu ovo manastirsko đače skokom.

Tako je njegov najnoviji tekst „Za Srbe mjesto direktora Monstata važnije od ministarske fotelje“ objavljen na režimskome portalu In4S direktna najava da Srpska crkva ulazi u otvorenu kampanju za popis u cilju realizacije programa „Srpskoga sveta“! Pored niza interpretativnih pobačaja koje nudi njegov tekst, u njemu su iznešeni i grubi povijesni falsifikati čiji je cilj da se ucijepe u svijest crnogorskih građana kako bi proizveli željeni rezultat na popisu. Markuš, naime, osporava vjerodostojnost svih popisa u Crnoj Gori od 1948. do danas s ciljem da dokaže da su oni prekrajali istinsko demografsko stanje shodno ideološkim potrebama vlasti. To je način da objasni kako to da su Crnogorci od 1948. godine, kad su činili 90% stanovništva, 2011. godine spali na nepunih 45%, a Srbi s nepunih 2% stigli do gotovo 29%. Razumije se, te njegove hipoteze počivaju na manično-paranoidnome uvjerenju da je neko iz nekih razloga želio smanjiti broj Srba, pa je izmišljao nepostojeće nacije, Crnogorce i Bošnjake.

No, ostavimo li po strani tu teoriju zavjere koja je izdignuta na nivo nacionalnoga kreda, uočavamo da manastirsko đače u tabeli koju donosi uz svoj tekst otvoreno obmanjuje javnost navodeći da je na popisu u Knjaževini Crnoj Gori 1909. godine bilo 95% Srba i 5% ostalih. Na netačnost ovih često ponavljanih podataka nedavno je ukazao mladi crnogorski povjesničar Vukota Vukotić. On je, naime, dokazao kako ni u jednom od tri popisa realizirana u Knjaževini Crnoj Gori od 1879. do 1909. godine nije postojao podatak o nacionalnoj pripadnosti! Hvatajući u laži manastirsko đače, nekoć rigidnoga partijskog kerbera, i armiju njegovih sljedbenika koji obmanjuju crnogorsku javnost lažnim podacima, povjesničar Vukotić iznosi povjesno verificirano zapažanje:

„Ovo iz jednostavnog razloga jer su se prema zakonu, a od 1905, i po Ustavu, svi podanici knjaza/kralja Nikole smatrali Crnogorcima, ma koje vjere ili neke druge orijentacije bili. Njihov identitet bio je utvrđen samim podaništvom svojoj zemlji ili, kako bi se današnjim terminima to iskazalo, državljanstvom.“ Tome se preciznom Vukotićevu zapažanju doista nema što dodati, osim da bi nakon njega manastirsko đače trebalo da se od srama što javno laže za sva vremena povuče iz javnosti. Poznato je, međutim, da takve pojave nemaju ni srama ni obraza, pa bi bilo iluzorno očekivati da se zbog svojih besprizornih laži ikome izvini.

Na popisu iz 1909. godine, povijesna je činjenica, nije ni bilo nacionalnoga iskazivanja pa pada u vodu laž da se 95% žitelja Crne Gore na tome popisu izjasnilo kao Srbi. Manastirsko đače zapravo manipulira jednim drugim popisnim podatkom. Naime, pod uticajem vukovskoga koncepta da je štokavski dijalekt zapravo srpski jezik, uz kumovanje strane pameti i domaćih velikodržavnih planova na tome je popisu zaista postojala odrednica „srpski jezik“, iako nije bila riječ o nazivu koji je imao potvrdu u narodnome imenovanju, već konstrukciji koja je nametana kroz prosvjetni sistem, što potvrđuju riječi Andrije Jovićevića, zabilježene u njegovoj vrijednoj monografiji Riječka nahija: „Narod, masa koja je neobrazovana, zove svoj jezik naškijem jezikom; malo ga ko naziva srpskijem. Kad on koga pita, zna li govoriti njegov jezik, reći će: 'Znaš li naški?' – Ako ko ne razumije njegov jezik, veli: 'ne znaš naški'. Tako svoj jezik zovu Crnogorci uopšte, a i Skadrani i okolni Turci i Arnauti kažu: ne znam, ili znam vaški. Za ostale će jezike reći Crnogorac: znam, ili ne znam arbanaški, turski, talijanski... U novije vrijeme, od kada su se ljudi sa osnovnim obrazovanjem umnožili počinje narod svoj jezik nazivati srpskijem, ali nikada crnogorskijem.“

Rezultat jezičke politike promovirane u Vukovome programskom tekstu „Srbi svi i svuda“ bio je potiskivanje narodnoga samoimenovanja jezika („naški“) i nametanja sintagme „srpski jezik“. Kad se ima u vidu da su prvi učitelji, profesori, urednici novina, nosioci kulturnoga života u Crnoj Gori u vrijeme knjaza/kralja Nikole bili izvanjci, pretežno Srbi, te da su prve generacije crnogorskih prosvjetara ponikle u okrilju takve kulturne i prosvjetne politike, nije se čuditi otkud u popisu iz 1909. godine podatak da „srpskim jezikom“ govori 95% žitelja Crne Gore, ali to ne znači da Crnogoraca tada nije bilo, kako to hoće da pokaže manastirsko đače.

Jedini identitetski termin koji pominje Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. jeste „crnogorski državljani“ i to izvjesno implicira da su se svi žitelji Crne Gore smatrali Crnogorcima. Dakle, na popisu iz 1909. godine nacionalnoga izjašnjavanja nije bilo. Podatak da 95% stanovništva govori „srpskim jezikom“ (čitaj: štokavskim, u skladu s već objašnjenom romantičarskom tezom o svim štokavcima kao Srbima) manastirsko đače lažno interpretira kao da je 95% stanovništva Crne Gore izjašnjeno kao Srbi. Po toj logici ako bi pretpostavljeni popisni rezultat u SAD-u pokazao da tamošnje stanovništvo u 95% govori engleskim jezikom, to bi čuveni statističar Joco zvani Mrav istolkovao da 95% stanovništva SAD-a jesu Englezi. Uostalom, da se u Crnoj Gori, kako bi to htjelo naše manastirsko đače, 1909. godine 95% stanovništva izjašnjavalo kao Srbi, kako bi se moglo desiti da potpredśednik Podgoričke skupštine Savo Fatić samo 9 godina kasnije formuliše čuveni manifest crnogorske izdaje, koji i u naše vrijeme glasno ponavljaju brojni potuđenici: „Ja vas molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci, nego Srbi.“

Da Crnogorce kao narod nijesu izmislili komunisti, a da je tamo đe nije bilo prosvjetnoga nametanja sintagme „srpski jezik“ bilo među Crnogorcima svijesti o tome da je njihov jezik crnogorski, pokazuju i bugarski popisi s početka XX vijeka u kojima se redovno pojavljuju i Crnogorci i „crnogorski jezik“, što je nedavno objelodanio marni istraživač crnogorske dijaspore Miroljub Orlandić.

No, valja podśetiti i na podatke iz dublje prošlosti koji demontiraju laži manastirskoga đačeta da Crnogorci nijesu povijesni narod, već Srbi. U centru srpskoga kulturnog života 20-ih godina XIX vijeka, u Pešti, 1825. godine počele su izlaziti „Serbske letopisi“, oko kojih će se formirati nedugo potom i Matica srpska kao sukus srpske intelektualne elite. U prvome broju „Letopisa“ objavljen je članak o „koljenima“ slovenskoga naroda, a u podgrupi „Sloveno-serbskoga koljena“ nabrajaju se Bugari, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Slavonci i Dalmatinci (u vrijeme kad u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji još nije uzela maha crkvena propaganda koja je u tim krajevima proizvela Srbe i Hrvate).

Pod „sloveno-serbskim koljenom“ podrazumijevaju se južnoslovenski narodi koji djelomično ili u potpunosti pripadaju pravoslavlju. U toj kovanici čije porijeklo nije narodno, već rezultat crkvene propagande, htjela se promovirati svijest o dva faktora okupljanja južnoslovenskih naroda – etničkom (sloveno) i vjerskom (srpstvo izjednačeno s pravoslavljem). No ono što je izvjesno – srpska intelektualna elita sredinom 20-ih godina XIX stoljeća svjesna je postojanja Crnogoraca kao naroda, razlikujući ih od suśednih Srba. Crnogorci se u tome tekstu nazivaju i „Montenegrima“ i za njih se veli da su „slovenski obitavatelji planina crnogorskih u turskoj Albaniji, koja se od barskoga primorja proteže do Bosne“.

O Crnogorcima se u ovome izvoru još veli: „Od Turaka nikad nisu pokoreni bili, i dan danas su slobodni i nezavisni.“ Pojam „slavenosrpski“ kao fluidni nadidentitet, njegovan samo među elitom, uglavnom u crkvenim krugovima, nije imao uporišta u narodnoj samoidentifikaciji niti u Crnoj Gori niti izvan nje, pa je uskoro posve napušten, a u cilju promoviranja pansrpskoga ideološkoga koncepta i zamijenjen takođe konstruisanim pojmom „srpstvo“. Kako je na te pojmove gledao crnogorski vladika Petar I neka posvjedoči jedan odlomak iz njegova pisma ruskome konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću 5. marta 1826, pisanog kao reakcija na to što je ruska pomoć za Crnu Goru bila adresirana na „slavenoserbski narod“: „Mene je udivitelno što ova tisuća cekinah ne ide pravo cernogorskomu, nego slavenoserbskomu narodu. Može bit neka pulitičeska pričina tomu.“ U pismu Gagiću iz oktobra 1827. godine Petar I pišući o dolasku Sima Milutinovića, jasno pokazuje da u Crnoj Gori ne žive Srbi: „Kamo sreće da sam ovakvoga Serba čelovjeka kod sebe imao, dokle me ne bješe bolest i starost oborila. Ja ne znam da li bi se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubezni Milutinović saglasan.“

Da su Crnogorci narod, kako vidimo, još 20-ih godina XIX stoljeća znali su izvjesno i izvan Crne Gore, što potvrđuju predstavnici onovremene srpske kulturne i intelektualne elite koji o Crnogorcima kao samobitnome narodu pišu u prvome broju „Serbskih letopisa“, ali i Petar I Petrović-Njegoš, vladika crnogorski. Je li na njihove opservacije uticala Kominterna, titoistička diktatura ili Đukanovićev režim u fantastičkome imaginariju manastirskoga đačeta posve je svejedno. No da je neformalni glasnogovornik Srpske crkve obznanio naredni cilj njihova plana, onako kako je Raković obznanio cijeli plan prije nešto manje od pola godine, sad je više nego očigledno. Hoće li današnja generacija Crnogoraca znati da odgovori i na ovaj izazov, onako kako su kroz povijest Crnogorci mnogo puta odolijevali prijetnjama po njihov opstanak, pokazaće dani koji dolaze. Jedno je izvjesno – ako žele opstati na povijesnoj pozornici, više nego ikada potrebno je da se ujedine oko zajedničkoga cilja – odbrane svojega nacionalnoga imena i građanske i sekularne Crne Gore!