Soj i nesoj

Za Antenu M piše: Milena B. Martinović

Soj i nesoj – tradicionalno naše vjekovno određivanje ljudi najbolje govori o prirodi crnogorskog društva koje je oduvijek imalo samo jedan kriterijum po kome se ljudi mogu razlikovati – jesu li časni ili nijesu.

Danas kada nova vlast javnost obmanjuje da otvaranje granica, kad ih svi u svijetu zatvaraju, nema veze s novom vrstom virusa od koga Crna Gora svakoga dana gubi po desetak života, mi treba da vjerujemo u laž da je novi soj virusa u nas stigao još negdje prije, ko zna kad, jer su „eksperti“ ustanovili da ljudi oboljeli od ovog virusa nijesu bili u kontaktu s onima koji su negdje putovali.

Da se medicina u 21. vijeku grčevito bori s nepoznatim virusom u nastojanju da što brže reaguje i spasi čovječanstvo od ovoga zla, svima je jasno. Ali kako naši ljekari, koji su uglavnom u crkvama dok su popovi u bolnicama i zdravstvenim ustanovama, dolaze do ovih ekspertskih spoznaja nije sasvim jasno. Kao izvore saznanja oni navode izjave oboljelih. Niti vjerovatno, niti provjerljivo.

Istinu svi znamo – ona je na relaciji stari i novi soj virusa i nesoji. Istina je da su granice otvorene iz političkih razloga, da vakcina nije bilo iz političkih razloga i konačno da je najhumaniji poziv na svijetu, poziv ljekara u nas, nažalost ovakvom politikom, srozan na najniži mogući nivo. (Neka ne zamjere časni ljudi u ovoj profesiji.) Sve zahvaljujući novim „ekspertima“ koji se od svima očigledne istine brane izjavama da nijesu članovi nijedne stranke i da rade „sve da zaštite ljudske živote i zdravlje naših građana“. Jedno pričaju, a drugo čine. Ljudski životi u drugom su planu jer treba ostvariti nakane i ambicije „srpskog sveta“.

Promjena vlasti i građanske suštine crnogorskog društva dovela je do toga da od zemlje koja je u prvom naletu virusa znala da se izbori s njim, i stekne za to priznanje međunarodne zajednice, do zemlje u kojoj se razaraju tradicionalne vrijednosti suživota, multietičnosti, multukulturalnosti, u kojoj svakoga dana umire desetina ljudi i broj žrtava epidemije približava se jednoj hiljadi što je strašno, uznemiravajuće i prebolno.

Postali smo zemlja u koju se ne smije putovati, zemlja zaraženih, zemlja bez mjera. I naše vlastodršce sve to ne uznemirava jer ovi srpski misionari samo idu naprijed. I ne gledaju kolika je cijena.

Preteška vremena. No, i ova muka će jednom proći, kao svaka. I svi će ponijeti svoje breme.

Više nego ikad potrebni su nam plemeniti, časni i mudri ljudi. Koji će odano brinuti o Crnoj Gori i njenim građanima. Oni treba da dođu!