Crna Gora na koju se nećemo navikavati

Piše: Darko Šuković

Istorija se Crnoj Gori ponavlja kao ironija. Na petnaestu godišnjicu nezavisnosti državom vladaju oni koji su 21. maja 2006. zaokružili NE! Zapalo ih je, sticajem niza okolnosti, da pokažu postojanost svojih opredjeljenja i razurni potencijal taložene frustracije. Njihovo ponašanje prema (i) njihovoj državi ne zaslužuje, čak ni na praznični dan, ljepšu metaforu od one o prasetu i masnoj vreći.

Atrofirana prethodna vlast dozvolila je da joj u krilu naraste monstrum kadar da otruje društvo i sopstvenim rukama zadavi državu. Pogađate – mislim upravo na SPC. Trampizovani Zapad fasciniran Putinom posmatrao je kako Srbija i Republika Srpska po ruskom scenariju gaze najmanju članicu NATO-a i regionalnoga „lidera u EU integracijama“. Da, baš tako su u Briselu godinama opisivali Crnu Goru, dok im promjenu narativa nije nametnula potreba da sakriju svoju inferiornost i kapitulanstvo (često i korumpiranost, svjedoči uvjerljivo Hodorkovski) pred Kremljom, pa je smjena tridesetogodišnje vlasti postala lozinka za Podgoricu. Tako je i mitropolit Amfilohije postao „dragi“.

Nakon tri godišnja doba bez zraka državničke svjetlosti s prozora Vlade, teo-tajkunsku skalameriju na čijem se čelu klati „hirotonisani premijer“ Zdravko Krivokapić, a u kojoj, po dubini, divljaju fanatizovani svetosavci, pravovjerni sljedbenici vizije NATO-a i EU kao „Četvrtog Rajha“, ambasadori „kvinte“ i dalje pokušavaju da predstave kao prozapadnu Vladu i vlast! Samo da nekome „ruskokolonašu“ s crvenom kravatom ili kokardom na šubari ne pukne film i pošalje ih u rodno mjesto, zbog nepodnošljivog ideološkog mobinga.

Crna Gora je, dakle, već devet mjeseci pozornica na kojoj klerošovinističkoj (sa bujajućim elementima klerofašizma) Vladi i vlasti poteze suflira Moskva, a pozitivne ocjene za izvedbu daje Brisel i Džudi Rajzing Ranke, recidiv(ka – ako insistirate na rodno senzitivnom jeziku) Trampove diplomatije u Ambasadi SAD. Posljednji primjer te iščašenosti etike, logike i politike imamo u podršci Krivokapićevoj Vladi da se protiv političkog uticaja na Tužilaštvo izbori - olakšavanjem toga uticaja!?

Sa Zapada se, očito, Balkan i dalje vidi kao područje na kojem slabo uspijeva mozak. Inače bi se uzdržala EK, neki njeni komesari i ambasadori ključnih članica EU da baš ovako otvoreno pljunu u lice Venecijanskoj komisiji i unerede se po fundamentalnim principima koje proklamuju. Jeste da nam je premijer ravnozemljaš, ali ne hranimo se baš svi na njegovim pašnjacima, aman Evropo! Možda vam zvuči nevjerovatno, ali i ovdje poneko čita knjige, misli glavom i ima stav.

Ima ovdje, čak, dovoljno bistrih da prepoznaju, pa i razumiju, evropski grč pri pomenu proširenja. Tako da uopšte nije bilo neophodno da se EU ovoliko bruka povodom ovako male države. Dovoljno je bilo saopštiti javno da do daljnjega neće primiti nikoga, pa ni Crnu Goru, a ne pustiti na nas združene istočnodespotske odrede i militantne mantijaše, dozvoliti im da pokupuju domicilno plaho i lakomo i da kandidata za Evropsku uniju pretvore u okađenu župu srpskog sveta.

Prosto, nije bilo neophodno da Crna Gora postane klerofašistička, kako bi Brisel imao alibi što nije eurounijska. Može i ovako: zar je bilo neophodno na ljutu ranu trideset ljeta nesmjenjive vlasti, stavljati ljuti lijek srpskog sveta i svetosavske antiduhovnosti? No, možda je u varheljijanskoj viziji Zapadnog Balkana upravo takva Crna Gora, država –ljuštura, idealan oblik njene geostrateške egzistencije. Što dva (Orban i Vučić) uglave, možda, ipak, trećega i četvroga (EU i CG) veže? Valtazar Bogišić je, izgleda, zreo za dekonstrukciju.

Crna Gora, uz ili iznad svega, ima istorijski usud da susjedna i neobično prijateljska Srbija polaže pravo na njenu teritoriju, prošlost i identitet. Ima ova država i dodatni maler da se našla na aktuelnoj „liniji vatre“. Pa je, lišena stvarnih saveznika, pala kao žrtva jedine velesile „hibridnog rata“ i našla se u rukama marioneta Moskve i Beograda. I sad imamo situaciju u kojoj ni Tonino Picula više nije kadar da se snađe: em je zemlja koju prati pod neformalnom ali stvarnom okupacijom; em je marionetske vlasti „reformišu“ za EU po modelu monokulturne, svetosavske, parlamentarne teokratije; em je „džojstik“ u Kremlju; em je kasa u Briselu; em duguje Kini...
Zato, bez imalo sarkazma, kako bi pomogli našim evropskim prijateljima da pravilno razumiju premijerove pretpraznične poruke sa zgužvanog tepiha na Vili Gorica, garantujemo da ih treba razumjeti ovako: cilj je građanska i evropska Crna Gora bez Crnogoraca i manjinskih naroda, u srpskom svetu kojem je Sibir granica.

Vizija da se smrzneš... pod uslovom da nijesi Dritan&fourScomp. Krivokapićeve „proskule“ dramatično brzo postaju stvarnost, a što luđe zvuče, to se brže primaju. Brisel i Vašington, barem zasad, slušaju zatvorenih očiju.
Pun nade da će Zapad uskoro podići barem jedan kapak, pišem sljedeće redove...

Šta je, dakle, nova Crna Gora kojom nam prijeti aktuelna vlast? Na kakvu ćemo Crnu Goru „morati da se naviknemo“, kako komandno kaže herr Leposavić? Je li to Crna Gora „Srba i opozicije“, kakvom je vidi njegova duhovna sestra i koleginica ministarka Vesna Bratić?

Je li to antifašistička država u kojoj glasači Marka Kovačevića kaljaju Ljuba Čupića majicama sa likom đenerala Draže? U kojoj je Ratko Mladić heroj, a negatori genocida u Srebrenici vode Ministarstvo pravde i Odbor za ljudska prava?

Je li to građanska Crna Gora sa premijerom vjerskim fanatikom, bez ministara inovjeraca...pod uslovom da nijesi Dritan (nema&comp)? U kojoj premijer organizuje iftar za reisa dok priprema propise da desetinama hiljada muslimana oduzme pravo glasa? Je li to sekularna Crna Gora u kojoj su SPC i njeni popovi van zakona, a episkop Joanikije zakon?

Je li to Crna Gora koja ne zna kad je umro kralj Nikola, ni zašto je loša 1918.? Čiju Vladu vodi onaj koji i danas misli da je pravilno zaokružio 21.maja 2006. Iza koje(g) stoji 41 poslanik čvrsto uvjeren kako je prioritetni interes države Crne Gore da njenu kulturnu baštinu zakonom prepišu u vlasništvo državi Srbiji?

Crna Gora sa predsjednikom Vlade stravljenim od gesla „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“!? Crna Gora u kojoj je mahanje državnom zastavom kažnjivo, a njeno spaljivanje i bacanje u kontejner patriotski čin? Crna Gora u kojoj se pobjeda na izborima proslavlja srpskim trobojkama i skandiranjem: Ovo je Srbija!?

E, pa hvala na prijetećoj ponudi, na takvu se Crnu Goru nećemo ni pokušati da naviknemo. Niti ćemo se na toj platformi miriti. Dakako, da bismo živjeli u miru, slozi i zajedničkoj nam Crnoj Gori, nije neophodno da svako prihvati estetiku današnjeg Dana nezavisnosti na Lovćenu i Cetinju. Sasvim je legitimno uživati u sporom ritmu litija i pojanju Danice Crnogorčević. A, za prvi, najvažniji korak u pravcu pobjede nad podjelama, kako bi mir stvarno postao naša nacija, neophodno je da crno na bijelo znamo da se naša (u značenju – svih nas) država zove Crna Gora (a ne Republika Srbija ili Republika Srpska) i da nam je, ali iskreno, cilj da je skockamo po evropskim standardima. Pa, ako nas se iz EU sete, sete. I još nešto...

DA JE VJEČNA!!!

Srećan Dan nezavisnosti (onima koji slave)!!!