Demokratsko naličje: I podjele i podvale

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

„Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti“
(Knjiga Propovjednikova, 1: 15)

Nakon izbora 30. avgusta od svih članica trojnoga pakta najdeblju hladovinu uživale su Demokrate. Grabeći poziciju prvoga čovjeka Skupštine mudro su izbjegli prljanje ruku u nesposobnoj izvršnoj vlasti i obezbijedili važan resurs za elegantno, manje vidno udomljavanje kadrova. Mogli su tako i bez mnogo natege da nastave kontinuitet svoje kampanje prodaje floskula „Mir je naša nacija“, „Pobjede, a ne podjele“ i sličnih parola koje niti što znače niti koga obavezuju – uz udobno izbjegavanje svake odgovornosti, sakrivanjem iza skupštinske većine čak i prilikom krčmljenja državne imovine u korist Crkve Srbije – da ih nije zadesila Rezolucija o genocidu u Srebrenici.

Ko god pamti rane devedesete jasno mu je koju je političku igru zaigralo rukovodstvo Demokrata. Baš kao što je na talasu AB revolucije, dirigovane iz Beograda, mlado, lijepo i pametno novo rukovodstvo SKCG, promijenilo naziv partije u DPS i zaigralo na loptu srednjega puta, baš tako su i negdašnji jugendi SNP-a, nabijeđeni da su mladi, lijepi i pametni, promijenili stranku a potom na talasu Molerban devolucije, još jednog prevrata osmišljenoga u Beogradu, došli u priliku da nastave istu igru. Zdušno podržane od medijskoga kancera Vijesti Demokrate se uporno pokušavaju predstaviti kao „srednji put“, između dva „ekstremna desna pola“, kako i Vijesti i Demokrate u svojim saopštenjima tretiraju koaliciju oko DF-a s jedne i opozicione snage s druge strane. Baš kao što je DPS sve do ’97. kreirao ambijent da Crnu Goru brani od radikalnih Srba iz Narodne stranke i separatističkih Crnogoraca iz Liberalnog saveza Crne Gore i SDP-a, danas srednjolinijašku koncepciju zasnovanu na ideji o dualnom identitetu nastoje (re)kreirati Vijesti, njihova služinčad iz Ure i Demokrate. Pa iako fašizacija društva uzima maha te danas ponovo proživljavamo mnogo toga što smo prošli prije 30-ak godina, ovo nijesu devedesete, a ta družina nema kadrovskoga ni intelektualnoga kapaciteta da svoju obmanu nametne crnogorskoj javnosti.

Uostalom, politika srednjega puta počiva na lažnoj predstavi o postojanju nekakvog po Crnu Goru destruktivnog velikocrnogorskoga nacionalizma, koji je barabar s uvezenim velikosrpskim nacionalizmom. Dok tu prvu pošast mogu ilustrovati u najgorem slučaju kakvom Tompsonovom pjesmom otpjevanom u kafani pred fajront, a njena se razorna moć mjeri decibelima, tragovi ove druge svako malo izrone u formi hladnjača po okolini Beograda ili novootkopanih grobnica po BiH. Dok strašni velikocrnogorski nacionalizam prijeti da građansku Crnu Goru uspostavi na cijeloj njenoj teritoriji, dotle ovaj drugi, za Demokrate i Uru manje opasni nacionalizam, kojem su uostalom dozvolili da postane dio vlasti, pretenduje na to da ako baš ne može cijelu Crnu Goru podvesti pod skiptar Srpskoga sveta, onda bar može provjerenom metodom saoizacije to postići na najvećem dijelu njene teritorije. Problem teorije srednjeg puta je u tome što je to agenda s oročenim djelovanjem, viseća konstrukcija koja se ipak mora potčiniti sili gravitacije. U sukobu s realnošću, prije ili kasnije morate se suočiti s izborom – desno ili lijevo, uz vodu ili niz vodu, na Ćipur ili put Terazija...

Koliko god bilo mučno gledati i slušati ogavnu lavinu Vučićevih medija uperenu ovog puta prema Demokratama i Krivokapiću, to je ipak bila tačka suočavanja sa stvarnošću. Srpski svet ne prašta ni najmanje koprcanje. Demonstrirao je to Vučić na primjeru Crkve Srbije, kad je na istome saboru prihvatio pokajanje Joanikija Mićovića, njegovu bezrezervnu pokornost, da bi ga potom lišio čina arhiepiskopa te ukinuo naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i raspuštio Episkopski savjet u Crnoj Gori, brišući jednim potezom sve simboličko nasljeđe svoga ljutog protivnika Amfilohija Radovića. To što se desilo Mićoviću, čeka i Bečića, bude li sebi dozvolio luksuz da pod pritiskom stranih ambasada nastavi, makar i u simboličkoj ravni, da slijedi put utaban Rezolucijom o genocidu u Srebrenici.
No, nasuprot krupnoj simbolici usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici s 55 glasova crnogorskih poslanika, ostaje činjenica da su negatore toga najvećeg zločina u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata, osobe koje slave ideologiju u čije je ime počinjen genocid, u izvršnu vlast, i po dužini i po dubini, uveli Ura i Demokrate. Za kratko pamćenje koje je u Crnoj Gori omiljena disciplina nije na odmet podśetiti da je, tu prije neki mjesec, inicijativa da se u Beranama jedna ulica nazove imenom Ratka Mladića dobila podršku iz redova lokalnih funkcionera Demokrata, od čega se u toj stranci niko nikad nije ogradio. Kao što je važno za profil te partije imati u vidu Bečićev doprinos pomirenju oličen u sramotnom govoru na odru Amfilohija Radovića, a nastavljen ovih dana kad je poručio da oštro osuđuje „napad na rektora Cetinjske bogoslovije, oca Gojka Perovića na Cetinju“, otvoreno obmanjujući crnogorsku javnost i dižući tenzije, što je postalo jasno nakon zvaničnoga saopštenja Uprave policije koje je potvrdilo da nikakvoga napada na poznatog provokatora i krvomutnika Perovića tog dana na Cetinju nije bilo.

Pokazalo se, naime, da je žrtva verbalnoga napada bio Cetinjanin Božina Čavor kojem je jedan od Perovićevih huškača uputio prijeteće riječi, nakon čega su ga okružili Perović i nekoliko njegovih sljedbenika, nastavljajući verbalni sukob u kukavičkom maniru svi na jednoga. U istome maniru popovi Crkve Srbije prijavili su Čavora uz optužbu koja je praćena gebelsovskom propagandom portala In4S i borba.me da je nasrnuo fizički na popa Perovića, Perovićeva sina i popove iz njegove pratnje. Samo nekoliko dana ranije na sličan način popovi Crkve Srbije, među kojima ima eufemistički rečeno i „bezbjednosno interesantnih lica“, okružili su u prostorijama Mitropolije Cetinjanku Hajdanu Huter izlažući je uvredama i prijetnjama, dok je vajni premijer Krivokapić njen dolazak u Mitropoliju kao građanke sa zahtjevom da se obrazloži započeta devastacija kulturnoga spomenika, nazvao grupnim napadom na Manastir!? Ekspresno saopštenje Demokrata, a potom i Bečićevo tvitovanje o navodnom napadu na Perovića začinila je funkcionerka Demokrata Nevenka Ćirović prijetećom fejsbuk objavom u kojoj poručuje da ne daje svetinje, ni Đeda, upućujući neprijatelju poruku primjerenu njenom shvatanju duhovnosti: „Ne damo ni njemu da se sažali na vas, nego neka, amin Bože, bije Božjom snagom i ne prestane dok vas ne nestane!“ Da je funkcionerka Demokrata u večernjoj školi vjeronauke preskočila nekoliko važnih lekcija – poput one da ne „uzima zalud imena Gospoda Boga svoga“ a jednako tako i one Gospodnje „nemoj imati drugih bogova osim Mene“, pa dakle ne divinizuj ni Đeda ako se izdaješ za hrišćanku – nije potrebno objašnjavati elementarno upućenima u hrišćanski nauk. Potrebno je, međutim, upitati Demokrate da li je kletva upućena svima koji nijesu naśeli na laž da je na Cetinju napadnut pop Perović zvanična poruka Demokrata da treba da nestane makar pola Crne Gore, a ako nije – hoće li se Demokrate, u skladu sa svojom verbalnom evroatlantskom platformom, ograditi od svoje funkcionerke!? Hoće li, istovremeno, Demokrate uputiti izvinjenje i Crkvi Srbije što njihova funkcionerka počivšega arhijereja te vjerske ustanove doživljava kao demonsku silu zaduženu za istrebljenje naroda!?

Punih usta potrebe za pomirenjem i prevazilaženjem podjela, Demokrate danas pelivanski namiguju stranim ambasadama i istovremeno promovišu nasljeđe podjela i mržnje što ih je za proteklih 30 godina po Crnoj Gori posijala Crkva Srbije. Projektovani srednji put po kojem će oni suvereno tabati teoriju dualnog identiteta, sa snažnim osloncem na autonomno jezgro Crkve Srbije u Crnoj Gori, zanavijek je poražen i ponižen na potonjem Saboru Crkve Srbije, pa u nedostatku „duhovnog“ oslonca Demokrate pokušavaju da balansiraju na žici, redom zaklinjanja u evropske vrijednosti, bez obaveze da ih doista usvoje, a potom redom vrištećih saopštenja đe vlastitu nemoć bilduju bljuvanjem po konkurenciji, huškačkim obmanama javnosti i dokazivanjem pravovjernosti Srpskome svetu. Umišljajući da su dosegli značaj i moć onog starog DPS-a, iz vremena dok se srednjolinijaška doktrina još uvijek opirala gravitaciji, Demokrate zaboravljaju važnu životnu lekciju o neminovnosti pada svega što je padu sklono.