Ponavljači istorije

Za Antenu M piše: Vlado Lalović

Koncepti građanske slobode i religioznosti u sekularnim društvima jednostavno ne idu zajedno. Preplitanje vjerskog i političkog je kraj sekularizma, a pouzdan znak za to je kad vjerski lideri drže političke govore u simbiozi sa političarima koji govore jezikom religije. Proizvod jednog takvog čudnovatog braka politike i religije obično bude klerototalitarizam, poguban za oba roditelja i njihov zajednički dom.

Današnjem stanju crnogorske svijesti uveliko je doprinio okoštali obrazovni sistem. Oni koji su trebali da edukuju mlade jednostavno su zaboravili ono Bolinbrukovo mudro gledište - da istorija nije ništa drugo nego „filozofija koja podučava služeći se primjerima". Njen cilj nije samo da sazna šta se dogodilo u prošlosti a la l'art pour l'art, ili prosto želja da se ona oživi zato što smo strasno zainteresovani i radoznali za to kakvi su bili naši preci i da se na neki način povežemo s prošlošću, da saznamo što nam prethodi. Ovo nije bio glavni izvor zainteresovanosti ljudi za istoriju. Primarno je bilo prikupljanje i tumačenje podataka na kojima se mogu izgraditi opšta tvrđenja koja će nam u budućnosti pomoći čemu da težimo, kako da radimo, kako da živimo, šta da postanemo. Međutim, ovo nije bio stav koji je trebalo zauzeti u edukaciji mladih crnogorskih naraštaja u odnosu na korist koju su mogli izvući iz istorije, zato smo opet osuđeni da budemo njeni ponavljači.

Borba čovjeka nasuprut moći je borba sjećanja nasuprot zaborava. Prvi korak ka asimilaciji jednog naroda je brisanje njegove kolektivne memorije. A po Kunderi to znači uništenje njegovih pisanih dokumenata i knjiga, pouzdanih svjedoka kulture i istorije. U nastojanju da se proizvede nova kultura, izmisli nova istorija, neko mora da napiše nove knjige. Za kratko, narod će zaboraviti kako je sada i kako je nekada bilo, jer on saznaje o sebi iz knjiga koje su mu drugi napisali a njegova elita svesrdno prihvatila i unijela u školske programe. Ima jedna poznata i često prepričavana anegdota o Čerčilu i njegovom ministru odbrane. Naime, kad je Hitler napao Britaniju, Vinston Čerčil je okupio ministre da nađu izlaz iz postojeće situacije. Kao glavni problem ispostavilo se obezbjeđenje sredstava za odbranu zemlje. Britanski ministar je predložio da se novac namijenjen kulturi prebaci u ratni budžet, našto mu je premijer Čerčil odbrusio: „A što ćemo, onda, da branimo, ako ne kulturu?” Znao je mudri Englez što kultura predstavlja za narod i državu. Ako se ona ne odbrani zaludu je braniti sve ostalo. Jer upravo je kultura ono što nas karakteriše i izdvaja od ostalih; po čemu smo baš takvi, a ne drugačiji. Kultura u širem smislu, kroz jezik, pismo, književnost, umjetnost, arhitekturu, običaje, tradiciju, narodni duh i ponašanje predstavlja identitet jednog naroda.

Kultura nas podstiče da težimo visinama duha u životnoj stvarnosti. Kad umjetnost i kultura posrnu, neka svako društvo bude spremno na očaj koji neizbježno slijedi. Možda je zbog toga brutalizam bio takav znak socrealističke arhitekture, kad je mogao ukloniti ljepotu iz prostora, potisnuti i obeshrabriti pojedinca da povjeruje da ima malo vrijednosti u očima drugih. Bezvrijedne stvari nas čine da se osjećamo bezvrijednima i potisnutima.

Današnja podjela u Crnoj Gori nije nova. Ona je nastala duž ose dubokog ontološkog rascjepa u svijesti pripadnika niza generacija, a na površini, u društveno-političkoj ravni, ona se očituje kao suprotnost dva politička i kulturna koncepta, nacionalna razmišljanja i ponašanja. Crnogorski je primarno vezan za svoj kapitalni oslonac – državu – i iz vjekovne državotvornosti crpi snagu i istrajava. Njegov narativ je modernistički, deklarativno anacionalan i građanski, a politički diskurs obiluje lijevo-liberalnom retorikom i esetetikom. Dodatnu snagu, moglo bi se reći, crpi iz dubine svog etičkog bića. Srpski se u Crnoj Gori naslanja na kulturno-religijski koncept, etnos, predanje, mit i jednim dijelom tradiciju za koju nalazi inspiraciju u narativu nekih značajnih ličnosti crnogorske istorije. On je ideološki nacionalno-konzervativan i integralistički. Razlike između ova dva svjetonazora su oštre upravo zbog toga što nalaze egzistencijalni smisao na tri nivoa: estetskom, etičkom i duhovnom. Svaki od njih je značajan i ima važne aspekte u hijerarhiji individualnog i kolektivnog postojanja, pa je stoga bitno razumjeti datu realnost ako želimo imati jasan pogled na aktuelne procese i izazove sa kojima se suočimo.

Nacionalna elita mora biti odgovorna prema svojim uvjerenjima, ponekad i uz visoku cijenu. Ako je nestalna, ako nerijetko mijenja svoje ideološke poglede ili ih uopšte nema, što možemo od nje onda očekivati? U aktuelnom političkom trenutku, između mnoštva ostalih, nameće se i ovo pitanje: možemo li se pouzdati u snagu vlastitog odgovora koji bi predupredio dalje produbljivanje krize i pozitivno uticao na tok budućih događaja u Crnoj Gori? Rijetko kad, kao sada, nam je potrebna duboka svijest o značaju kulture i njenoj važnosti za crnogorsko društvo i državu koja je do juče slovila za prvu buduću članicu EU, a već danas je možda skliznula u neki sasvim drugi, neartikulisani svijet, u kojem neće biti mjesta za njeno nacionalno dostojanstvo, samosvojnu kulturu i pravo na slobodan sociopolitički, ekonomski, kulturni i duhovni razvoj.