3 °

max 6 ° / min -1 °

Subota

29.01.

6° / -1°

Nedjelja

30.01.

8° / -0°

Ponedjeljak

31.01.

8° / 1°

Utorak

01.02.

5° / 0°

Srijeda

02.02.

7° / -1°

Četvrtak

03.02.

9° / 2°

Petak

04.02.

9° / 2°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Vlada nacionalne sramote

Stav

Comments 23

Vlada nacionalne sramote

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Darko Šuković

Kad se govori o rezultatima rada vlade, analitičari se radije služe brojevima, jer oni, ako su pouzdani, garantuju barem minimum objektivnosti. No, ima li smisla ponavljati brojke kojima smo sedmicama zatrpani, a koje, čak i kad su nesporne, bivaju posve oprečno tumačene i kvalifikovane?! Uostalom, da živimo eru beznačajnosti egzaktnoga potvrdio je premijer (premijerej, rekao bi briljantni Radosav Vrbica) Zdravko Krivokapić ocjenom da je njegova vlada „najbolja u istoriji“.

Ako bih, ipak, podlegao pritisku da numerički iskažem učinak aktuelnog apostolata, učinio bih to kroz svojevrstan pomen, kroz poređenje podleglih koronavirusu u Crnoj Gori i na Novom Zelandu. Kod nas je, do prije neki dan, kada mi je podatke poslao prijatelj iz Beograda, epidemija odnijela 2300 života, a na Zelandu 43!!! Dakle, 374 naša za jednoga njihovoga, kako bi to rekao jedan čovjek. Zašto poređenje sa Novim Zelandom, kad je sedam puta veći od Crne Gore, pitate se, možda? Zato što su mala Crna Gora i to daleko ostrvo, nakon prvoga talasa epidemije, bile prve dvije države bez ijednoga zaraženoga koronom.

Nesporna izuzetnost vlade Zdravka Krivokapića, kažem, ogleda se i u tome što se njeni rezultati ne broje, nego osjećaju. Kolektivni, skorosveprisutni stid što Crnogorci više nijesu stereotip lijenih karijerista u vicevima, nego objekat sprdnje u anegdotama. Čak i većina onih koji su glasali koaliciju ZBCG s tjeskobom gleda premijera po kojem je, inverzijom vremena, nastao lik Borata. Njegovo frfljanje i zaplitanje jezikom dok pokušava da prometne u rečenicu neartikulisane misli, njegovo refleksno povijanje do zemlje pred svakom mantijom, njegove somnambulije o pomjeranju planina vjerom i materijalnim dokazima da ima života poslije smrti, njegovo sumanuto antivakserstvo... njegovo ludilo sa puno sistema postalo je slika propasti jednoga društva i jedne države.

Zdravko Krivokapić prestao je davno da bude smiješan svakome ozbiljnome. Gubitke koje je taj „maksim“ nanio crnogorskoj „diviziji“ saniraće generacije. Strašno je što je najefikasniji bio tamo đe sebe smatra najjačim i đe ožiljci najteže nestaju. Zdravko Krivokapić nije pustio duha iz boce, nego ga je opjanio, pa ga pustio da tetura okolo i sablažnjava narod. Strašna je poruka koju su nam kreatori ovoga haosa poslali upakovanu u premijera: ako je on predsjednik Vlade, onda može svako; ako je on vjernik, ništa lakše; ako je on ekspert za kontrolu kvaliteta, ne postoji bofl; ako je on po mjeri Brisela i Vašingtona, šta fali da ga naslijedi čiča Mileta; ako je on legalista, i Sveto i Bato su...

... Ako je resor zdravstva učinio mnogo da nas je manje kao stanovnika, onda je premijer sa golemom većinom svoga kabineta učinio sve da nas ne bude kao Crnogoraca i ljudi sa dostojanstvom. „Prvi hirotonisani premijer“ i njegovo pažljivo odabrano tuce apostola nepogrešivo su cijepali jezgro crnogorskog identiteta i tanku opnu građanskog društva.

Etnički čista Vlada sa Dritanom na preponama, bagatelisanje Dana pobjede nad fašizmom zarad datuma njegove promocije u ceremonijal majstora svetosavizacije države, kurvanje sa evropskim vrijednostima od kojega samo Oliveru Varheljiju ne bi izrasli rogovi, laganje kao oblik djelanja i postojanja, apsolutno odsustvo potrebe za ličnim dignitetom i obaveze da čuva državni... Slobodu i čast, dva stuba na kojima je Crna Gora opstajala vjekovima, Zdravko Krivokapić, kao personifikacija i Vlade i vlasti, nagrizao je toliko da ne bi izdržali na pola stepena po Merkalijevoj skali.

Najlakše je reći – nije moj premijer i nije moja vlada. Problem je što – jeste. Kad mjesecima cvili da ga pozovu u posjetu Beogradu, zvanično cvili i u moje ime. Kad ćutke prihvati da ga neki Nedimović paorski dočeka na aerodromu, zvanično ćuti i u moje ime. Kad mu se Rama&comp sprdaju na večeri, sprdaju se i meni. Kad na samitu u Tirani stoji sam, sa strane, kao sirjak tužni... Građanin Zdravko Krivokapić prepoznat je kao antiteza crnogorstva i, kao takav, odabran da predstavlja Crnu Goru „na koju ćemo se morati navići“. Savršen izbor onoga ko ne računa „da je (stvarno) vječna“.

Kao što je „pošteni Albanac“ Dritan Abazović idealna figura za maskiranje konačnog rješenja crnogorskog državnog i nacionalnog pitanja, po mjeri interesa Beograda. I još nekih centara. Ne samo stoga što je praktičan za nošenje na ramenima beogradske omladine, nego zato što se njegov psihološki i politički profil savršeno uklapa u operaciju stvaranja Velike Srbije, od milošte prozvane Srpski svet. Ručica pravde koja sanja brzu izgradnju mega-zatvora u Mojkovcu, u koji će, kad postane moćan kao AV, utamničiti „polovinu Crne Gore“. A, da bi mu san postao java, treba Crnu Goru da uzida u Otvoreni Balkan. Prekjuče je otvoreno saopštio da treba „dati gas“ za realizaciju toga plana.

Bogami, ima nečega bolesnoga u ovoj Vladi, što je snažno kandiduje za najgoru u istoriji. Kakav se um sjeti da nagradi policajce za trovanje „miloga naroda“ na Cetinju? Takav etički i estetski mrak ne ide mi čak ni uz himalajske standarde disfunkcionalne političke pameti premijera, kadrog da javno kaže, usred Beograda, kako će jednoga dana moći slobodno da prošeta Prijestonicom. Čašćavanje parom za bacanje suzavca osmislio je neki viši nivo duhovne bijede i manipulisanja zlom.

Vjerovatno ista adresa koja je aktivirala populizam tamo đe je najopasniji, u javnim finansijama. I sad puk širom otvorenih očiju i zamrznutog mozga čeka da mu Milojko Spajić od Nove godine počne da dijeli pare koje nijesu zarađene. („Prvo zaradi pa troši“!) A Zdravko maliganskim pogledom i smijuljeći se vergla o skupštinskom konsenzusu za put u bankrot popločan minimalcem od 450 „evra“ i prosječnom platom od 700. Toliko je čovjek pominjao sprženu zemlju da će, bojim se, doslutiti.

U kontinuitetu je predano pržio i društvo. Pod nečijom je dirigentskom palicom (nema toga kome ću povjerovati u Zdravkovu političku autokefalnost) do savršenstva dovodio sve grijehe stare vlasti: partitokratiju, klijentelizam, selekciju i afirmisanje mediokriteta. Jedino, liše asistiranja u zapljeni slavnoga tovara kokaina, nije impresionirao kao borac protiv kriminala i korupcije. Dritan mu je ukrao taj dio pozornice.

Sa 1400 kg kokaina Vlada i medijska joj posluga pokušavaju da overdoziraju „divni narod“ osjećajem slobode da zakorači u Srednji vijek i Srpski svet. Revanšizam kolosalnih razmjera i impresivne temeljitosti, klerikalizacija i fašizacija društva, razur institucija i nacionalna segregacija, litijaške spomenice, negiranje genocida i vozdizanje ratnih zločinaca, materijal su za ciglu koju mnogi na Zapadu rado kupuju pod firmom reformi kakve su jedva dočekali.

Ko misli da je posrijedi greška, a ne plan, da su se nove gazde države zaigrale i ne znaju što čine, griješi jer još ne shvata šta je projektovani zadatak i cilj, makar glavnih izvođača radova. Vlada Zdravka Krivokapića sve vrijeme radi ono zbog čega je dovedena na vlast- s umišljajem sprovodi agendu sponzora Demokratskog fronta. A sve kobajagi neće. Treba li svi da budu kao Vesna, pa da svima bude jasno šta se dešava?

Ili svi treba da glume sljepilo, kao Božena i Suada?

Elem, za onoga kome je do Crne Gore u kojoj ima nade za prosperitet i kome je do evropskih vrijednosti iz brošuara EK, vlada Zdravka Krivokapića nije imala smisla ni jedne sekunde i na dokazivanje te očiglednosti, možda, nije trebalo potrošiti ni jedno slovo. Onaj kome ni godina nije dovoljna da to konstatuje, nema problema sa vidom, nego sa karakterom i vrijednostima.

Jedina nada za Crnu Goru je da prva godišnjica Krivokapićevoga premijerejovanja bude i posljednja. Zapravo, usuđujem se da prognoziram- to nije nada, nego izvjesnost. Ova Vlada je neodrživa, uprkos tome što je Srpski svet kao smisao njenoga postojanja još uvijek u igri. Kvaka je u tome što ovdje zaista ima „neki nedoder“ kojemu niko i nikad ne može dohakati. Petoga septembra u podne misliš da si trijumfovao, a onda svakoga narednoga dana ti se otkriva kako Belveder postaje simbol pobjede, a helikopter i pancir ćebe simbol poraza i izdaje.

I sramote!

Komentari (23)

POŠALJI KOMENTAR

CRMNICANKA

Kao i Uvek WOW! Sve rečeno !

Sol143

Dugo sam ostao ,kao okamenjen,šuteći i pokušavajući da zaronim u kristalno čistu dubinu ovog teksta.Darko, govorio si mojom, našom dušom,svih nas koji NEĆEMO DOZVOLITI DA NAM RASTAČU JEDINU NAM DOMOVINU! Hvala Ti !