Pokladna poslanica popa Gojka

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Tek što je nastupilo mesojeđe, pojavio se na sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske, a potom i u biltenu te ustanove, dnevnome listu „Vijesti“, članak znakovitoga naslova „Litije – sedam (is)koraka emancipacije“. A u članku čiji je koautor pop zvijezda Gojko Perović, napisanom povodom dvogodišnjice započinjanja Klerikalne kontrarevolucije realizovane pod kodnim imenom litije, desila se i rečenica koja kao da je samim čudom izostala iz Riplijeve kolekcije „Vjerovali ili ne“: „Litije predstavljaju masovni, autentični pokret u svrhu jačanja sekularnog i građanskog života u Crnoj Gori.“

Tekst koautora Gojka Perovića s obzirom na vrijeme i mjesto u kojem se pojavljuje valja ipak shvatiti kao prilog slavljenju karnevalske kulture. To je, riječima Mihaila Bahtina, onaj pogled na svijet koji proizilazi iz narodno-vašarske kulture i suprotan je zvaničnim institucijama i hijerarhizovanome poretku, a karakterišu ga parodija, smijeh, groteska, okretanje svijeta naopačke, miješanje ozbiljnosti s ludorijom i sl. Karnevalizacija je zapravo postupak okretanja uloge sakralno – profano, pri čemu se ono sakralno izvrgava ruglu, a proslavlja materijalno.

E pa, divni moj narode, krenimo redom. Gojko Perović, dakle, veli da su njegove litije – sve do ljeta Gospodnjeg 2020. praktikovane isključivo kao vjerski ritual, otkako im se mijenja i značenje i smisao – pokret koji je ojačao sekularni i građanski život u Crnoj Gori. Ajde da za trenutak zanemarimo pokladni kontekst Gojkova teksta i rečenu konstrukciju uporedimo sa smrtno ozbiljnim tolkovanjem najvećega autoriteta savremenog srpskog pravoslavlja. Znano je i bez potrebe za elaboracijom da su građansko društvo i sekularizam temelji savremene zapadne civilizacije. Evo, pak, što o toj civilizaciji i tome, da prostite, sekularizmu beśeđaše najveći sin našega naroda Amfilohije Radović, zovom Đedo, duhovni otac Gojka Perovića: „Ta zapadna civilizacija je nosilac nove vizije svijeta, novog svjetskog poretka, ne samo državnog i socijalnog, radi se o novoj etici, novom pogledu na svijet, novom načinu života. To je potpuno sekularizirana, antihrišćanska imperijalistička ideja. Rekao bih da iza takvog oblika antihrišćanstva viri nos Sotone. Sotonizam, koji se javlja sve jasnije i jasnije, koristeći sva savremena sredstva, namećući se čitavom svijetu.“

Zapadna je civilizacija, dakle, ona koju prepoznajemo po idealima građanskoga i sekularnog društva, po riječima neospornoga duhovnog autoriteta Crkve Srbije Amfilohija Radovića čisti sotonizam. Pa je li to Gojko Perović zagazio u vode sotonizma ili se s nama, riječima njegova duhovnog sabrata iz Skupštine Crne Gore, samo sprda!? Kad kažu da su litije u Crnoj Gori ojačale njen građanski i sekularni život, Gojko Perović i ko god već bio njegov koautor zapravo svojem divnom narodu serviraju prigodni karnevalski oksimoron. Da nije zapisan u pokladno doba, rekli bismo – ne samo prijesnu laž već iskaz kojim brutalno vrijeđa pamet svoje pastve i ostalih čitalaca „Vijesti“.

A da ne bi ostala na jednom bizarnom naslovu i njegovoj rečeničnoj skici, Gojko Perović i kogod već uz njega svoju sprdačinu sa zdravim razumom razrađuju u 7 tačaka, sve bizarnijih jedna od druge, ne birajući slučajno baš broj 7, kao signal da nam Gojko servira nacifranu bajku, medijski spin nad spinovima što čitaoce ćera da jednom za svagda odluče – vjeruju li na riječ popu Gojku ili vlastitim precijenjenim očima.

U tih 7 tačaka Gojko i drugar mu razrađuju karnevalsko čitanje Klerikalne kontrarevolucije u kojoj su litije afirmisale sekularizam tako što su dovele do toga da Crkva Srbije, za koju kažu da se držala izvan politike, kako i sami zaključuju, smijeni vlast!? Litije su, vele autori, afirmisale princip ustavnosti i legaliteta, dovele do jačanja pravne svijesti u državi, demonstrirale građanski otpor pod crkvenim barjacima i pojanju koji je zadivio demokratsku Evropu i na posljetku „unutar građanskih snaga koje su dovele do emancipacije“ litije su, vele autori, „uspostavile nesvakidašnje narodno jedinstvo“ kao želju „za osvajanjem novih prostora građanskih sloboda“.

Litije su, poentiraju autori, uspjele da prevaziđu podjele „i da u prvi plan istaknu univerzalne hrišćanske, a time i demokratske teme i poruke“. Eto tako. Da ovo čita neko ko je upravo prispio u Crnu Goru, recimo preko Herceg Novoga ili Pljevalja, ili sletio u Tivat, đe ga je susrio ogromni mural s likom vođe protesta i borca protiv sotonizma Amfilohija Radovića zovom Đedo, a koju zgradu pored i prigodni grafit posvećen Ratku Mladiću i Srebrenici, pomislio bi – divna li je ova crnogorska emancipacija u kojoj su građani tu taman koliko treba da posluže jedinstvenome narodu, a demokratske teme valjatne jedino ako su univerzalno hrišćanske.

Kad za trenutak uklonimo karnevalsku mrenu Gojka Perovića, pa se priśetimo uzroka i posljedica Klerikalne kontrarevolucije, stvari izgledaju manje zabavno. Klerikalnu kontrarevoluciju u Crnoj Gori pokrenula je Crkva Srbije iz čisto materijalnih pobuda. Trebalo je srušiti prvo Zakon o slobodi vjeroispovijesti (kojim se u Crnoj Gori kanio pravno urediti položaj vjerskih zajednica, što neregistrovanoj Crkvi Srbije – koja je u po njih Periklovom dobu DPS vladavine, kad se predśednik Države radije pozivao na kanonsko pravo no na Ustav svoje zemlje, bila iznad zakona – nije baš bilo po sred srca), a potom i vlast koja je najavila da će prekinuti s praksom povlađivanja toj organizaciji.

Da podśetimo, taj je Zakon, uz međunarodnu verifikaciju Venecijanske komisije, uz višegodišnje doćerivanje i konsultacije, podržala baš svaka vjerska organizacija u Crnoj Gori, osim Crkve Srbije. Taj je zakon bio utoliko problematičan što je trebalo da uredi pitanje pravne svojine nad oko 50 km2 vrijednog sakralnog crnogorskog nasljeđa i imovine koji su u eri bogomrskoga DPS-a protivzakonitim prijepisima u katastru, za koje do dana današnjega još niko nije odgovarao, prepisani na razne titulare koji se mogu dovesti u vezu s Crkvom Srbije. Ova najveća kriminalno-korupcionaška afera u Crnoj Gori ostala je stavljanjem van snage Zakona, zataškana, po svoj prilici za sva vremena. Izmjene toga Zakona, za koje autori teksta vele da su rezultat podizanja pravne svijesti, sastavili su pravnici Crkve Srbije, kako je to potvrdio Joanikije II. Pritom bez konsultovanja Venecijanske komisije i bez saglasnosti niti jedne jedine druge vjerske organizacije u Crnoj Gori.

Tako smo kao princip afirmacije sekularizma dobili državu u kojoj zakone ne sastavlja Vlada, nego vjerska organizacija. Ukoliko se još potpiše i Temeljni ugovor koji će, opet po tvrdnji Joanikija II, biti iznad pravnih propisa Crne Gore, što reći o crnogorskom sekularizmu do „Gospodi pomiluj“. Veselnik Gojko, kako vidimo, kad kaže jačanje građanskog i sekularnog društva – misli na ovu Crnu Goru u kojoj izvršnu, zakonodavnu a i sudsku vlast kontroliše Crkva Srbije, na državu koja je pravno uređena taman onako kako je Karl Šmit preuredio njemačko pravo za naciste i ukinuo prepreke između naroda i vođe, što bi u crnogorskome slučaju bilo – između divnoga naroda i desantnoga mitropolita.

Koliko se Crkva Srbije pazila da afirmiše sekularizam i drži se izvan politike, najbolje pokazuje upravo Gojko Perović, koji je, po svjedočenju svih aktera te sapunice, nametnuo aktuelnog slučajnog premijera za nosioca liste političke grupacije koja danas čini 2/3 poslanika vlasti. Koliko se Crkva Srbije potrudila da doprinese građanskome ustrojstvu svjedoči i to što se više bradom nego glavom Amfilohije Radović potrudio da izabere premijera, a potom i najveći broj ministara i da stvar bude transparentna do kraja – o tome ko treba da čini Vladu i kako treba da bude izabrana političare izvijesti na sastanku u manastiru!?

Ruku na srce, ministri nijesu postali episkop Kirilo no njegova snaha, ni episkop Metodije no njegov sestrić, ni protoprezviter Dragan no njegov brat, ali to je ta cijena koju je Crkva Srbije morala platiti žrtvujući se za principe građanskog i sekularnog te posvemašnju emancipaciju društva. Emancipaciju shvaćenu ponovo u karnevalskom ključu, ne kao oslobađanje društva od zastarjelih običaja i shvatanja, od svake zavisnosti, ugnjetavanja i potčinjenosti, već sasvim obrnuto – oslobađanje od građana u korist divnog naroda, jednovjernog i jednonacionalnog, oslobađanje od sekularizma u korist klerikalizma, oslobađanje od antifašizma u korist fašizma. Najposlije oslobađanje od radnoga mjesta, prava i sloboda, a śutra, što da ne, i od života, svih onih koji se ne uklapaju u traženi emancipovani vjerski i nacionalni profil.

Jer kad Gojko i ostala bratija skinu karnevalske maske, ukazaće nam se staro, dobro znano Đedovo lice, brižno odnjegovano na tradiciji kulture krvi i tla.