Puste želje

Za Antenu M piše: Ela Abramović

Članu Nacionalne komisije za UNESCO ovih će dana biti 73 godine, nazdravlje mu.

Mašinski inženjer, rukovodilac, političar, novinar, publicista, istoričar, heraldičar, bivši gradonačelnik.

Muž, otac, stric, komšija, prijatelj, građanin, sve iz stare cetinjske porodice i bez nasljeđenih repova, kako kaže.

Naoko, bogata biografija, ispunjen život.

U ovoj životnoj fazi, čovjek prirodno usporava, prihvata da se nešto završilo, miri se s gubicima, ali i otkriva uživanja u porodici i životu.

Svako s iole uvida u sebe osvrće se unazad i razmišlja – je li vrijedjelo biti ja, ko je postao od mene. Stari se, ali se razvoj ne završava. Zato nas ni starost ne lišava unutrašnjih konflikata i frustracija koje nosimo odranije, i koje nijesmo uspjeli da razriješimo. Nažalost i na štetu onoga što se zove – integritet, i što krasi mnoge naše starosti.

„Dolaze žene kojima ćemo biti robovi.. One će biti iznad sudova i države!“, uzviknuo je panično, prije nekoliko godina, jedan postariji katolički sveštenik u susretu s građankama koje su protestovale u Splitu zbog Istanbulske konvencije.

Ne bih zaobišla dobrog starog Frojda, koji bi na našim prostorima i sada imao dosta posla. Ipak, govoriću više o metaforičkom značenju onog izvornog muškog straha - straha od kastracije. Frojd je, naime, smatrao da kod dječaka, u preginitalnoj fazi razvoja, postoji strah da mu neko (najčešće moćan otac) može oštetiti ili odsjeći genitalni organ, zato što dječak tada više voli mamu i tata mu je glavni rival u toj ljubavi. (Sjetite se, iskreni muški čitatelji, kako ste se uplašeno držali za taj dio kad bi se odrasli neosjetljivo šalili s vama!)

I malo kasnije u razvoju, nepoznata „ženska crna rupa“ mogla je da izaziva taj isti strah - ginofobiju, ali se on najčešće prevazilazio poslije uspješnih seksualnih iskustava.

Ovaj strah nikada ne napušta veliki broj muškaraca i samo se transformiše u drugačije oblike i ponašanja. I ne zavisi ni od inteligencije, profesije, uzrasta, ni od društvene moći muškarca. Štoviše, vrlo je karakterističan za muškarce koji su uticajni i moćni u profesiji i politici (jer se to često, ali i potpuno neopravdano, zna izjednačavati i sa seksualnim moćima, a Ona im prijeti!).

Žene uspješne u profesiji ili politici, dokazanih sposobnosti, samouvjerene, koje otvoreno iskazuju stavove i osjećanja, prava su nevolja za ove muškarce.

Zato se ovaj strah najčešće očituje u mizoginim stavovima i ponašanju. „Ona mene da najaše!“ samo je jedna od paničnih misli u susretu s ovakvim ženama u politici i poslu, jer su kao takve prijetnja muškoj moći, dominaciji, snazi, sposbnosti (pa i seksualnoj!). Ona je mnogo lakša za „rukovanje“ kada je podatna, mirna, slatka, nasmijana, laskava, sasvim po ukusu predsjednika nam Parlamenta.

Nevaljalicu zato obasipaju najprljavijm i najperverznijim porukama, iza kojih su često i nedosanjane fantazije i radnje. Jer, ako već ja ne mogu, naći će se neko, makar na vašaru i sve uz trube! Uz muziku za ispod stomaka.

Premijerov kolega po struci i premijerov izbor za člana UNESCO komisije morao bi dobiti jasan odgovor i nešto za smirenje, makar zbog poštovanja prema onome što UNESCO jeste.

Za drugo sam ionako sigurna – ONE svakako dolaze i teško ga se vama nekima!