Nikodim Milaš i sekularnost

Za Antenu M piše: Slobodan Backović

Zakonima se uređuje život i države i crkve. Osnovni zakon u većini država je ustav, a Hrišćanske crkve kanoni Vaseljenskih sabora i Apostolska pravila (Pravila svetih apostola). Pravila su zbornik od 85 kanona i većinom se odnose na sveštena lica.

Apostolska pravila nastala su u prvim vjekovima hrišćanstva. Istraživanja pokazuju da su se pojavila krajem drugog ili početkom trećeg vijeka. Trulski sabor (692) je drugim kanonom utvrdio obaveznost 85 Apostolskih pravila.

Za sekularnu državu kao što je Crna Gora zanimljiva su dva apostolska pravila. Ta pravila govore o učešću sveštenika u državnim poslovima: "6. pravilo: Episkop ili sveštenik ili đakon neka se ne bave svjetovnim poslovima. Ako to čini, neka se svrgne." i "81. pravilo: Rekli smo da episkop ili sveštenik ne treba da se bave javnim upravama, nego samo da se bave crkvenim poslovima. Svako ko tako ne postupa neka se skloni, ili da prestane sa time, ili, u suprotnom, neka bude svrgnut jer po zapovijesti Božijoj, niko ne može služiti dva gospodara (pogl. Mt. 6, 24)."

Kako je navedena pravila tumačio kanonista Nikodim Milaš (1845–1915) preuzeto je i prevedeno iz: Правила Святых Отцов Православной Церкви с толкованиями, священноисповедник Никодим (Милаш) (https://azbyka.ru/otechnik/Nikodim_Milash/pravila-svjatyh-ottsov-pravoslavnoj-tserkvi-s-tolkovanijami/).

Dio tog tumačenja glasi: "Pravoslavna crkva, vjerna duhu Hristovom i apostolskom, nikada nije dozvolila svojim pastirima da spoje svjetovnu i duhovnu vlast u svojoj ličnosti. Koliko je neprikladno da jedan duhovnik spaja dvije različite vlasti - duhovnu i svjetovnu, isto tako nije prikladno da se duhovna vlast miješa u poslove građanske vlasti, ili da te poslove podređuje sebi. Kao što duhovni autoritet crkve ima svoje božansko porijeklo i svoja sveta prava, tako i zakonita državna vlast u građanskom društvu potiče od Boga i ima svoja neosporna prava (Rim. 13,1-2.4). Zbog toga, državna vlast mora biti samostalna u svojim postupcima i odgovorna za te postupke pred Bogom i zakonima, kao što je duhovna vlast sveta u svojim duhovnim djelima. Kao što riječi samoga Spasitelja 'Ćesarovo ćesaru, a Božije Bogu“ (Mt 22,21) jasno izražavaju razdvajanje duhovnih i građanskih prava i dužnosti i potpunu nezavisnost građanskih prava, uprkos punom značaju duhovnih prava."

Dakle, jedan od najpoznatijih kanonista, Nikodim Milaš, u tumačenju 81. pravila kaže:"…nije prikladno da se duhovna vlast miješa u poslove građanske vlasti", "državna vlast mora biti samostalna u svojim postupcima i odgovorna za te postupke pred Bogom i zakonima, kao što je duhovna vlast sveta u svojim duhovnim djelima" i "jasno izražavaju razdvajanje duhovnih i građanskih prava i dužnosti i potpunu nezavisnost građanskih prava, uprkos punom značaju duhovnih prava."

Nikodim Milaš u tumačenju apostolskog pravila govori o odvojenosti države i crkve, duhovne i svjetovne vlasti, koja je zapisana i u našem Ustavu, a o čemu SPC uporno ćuti.

Događaji u našoj državi, kao prvo, nameću pitanje na koje bi trebalo da odgovori SPC koja se preko svoje instalirane Vlade radikalno umiješala u državnu vlast i skoro sve sfere društvenog života. Kad njeni predstavnici već komentarišu šta je ustavno i zakonito, onda treba da odgovore da li oni sami poštuju navedena apostolska pravila i da li Nikodim Milaš pravilno tumači ova pravila? Da li su vjera i vjerovanje stvar privatnosti svake osobe ili nijesu?

Da li SPC može biti učesnik političkih događaja, da li njeni sveštenici mogu biti u državnim organima i da li svjetovna lica mogu biti u crkvenim organima itd?

U medijima je bilo pokušaja da se slučaj paroha u UO Univerziteta Crne Gore obrazlaže neodgovarajućim primjerima. Naime, primjeri su navedeni za zemlje koje nijesu sekularne, a neke od njih imaju i državnu crkvu. Isto tako bilo je i objašnjenje da sveštenik koji je imenovan ima ustavno pravo da bude biran u Upravni odbor ali nije dopunjeno sa: "Biračko pravo se ostvaruje na izborima". I kad bi na izborima sveštenik bio izabran, recimo za poslanika sekularne države, morao bi da se raščini, skine mantiju i bude poslanik.

Pitanja za našu državu bila bi: da li su Krivokapić, kao predsjednik Vlade sekularne države, neki njegovi ministri, mogli iskazivati svoja vjerska opredjeljenja javno ili je to trebalo da ostane stvar njihove privatnosti? Da li Krivokapić može javno da izjavljuje: "sve drugo me u životu nije interesovalo ja sam tu slučajno došao braneći crkvu i svetinje, meni je to bilo primarno, sve drugo me u životu nije interesovalo"? A, onda je sa pozicije premijera, na koju je "slučajno došao", zbog "primarnosti" pokušao da klerikalizuje državu.

Da li su ministarke mogle u skupštini sekularne države da se javno prekrste, da li se moglo dozvoliti sveštenicima da osvještavaju prostor javnih institucija i ulica širom Crne Gore, da li su državne institucije mogle da budu kađene tamjanom svakoga jutra itd? Ko je pravio biznis i kolektivima javnih obrazovnih ustanova dijelio vjerske kalendare, ko je to finansirao?

Da li je država kao svog predstavnika u državnom organu mogla predložiti paroha SPC ili bilo koga iz drugih vjerskih zajednica? Kako mogu da objasne da u slučaju paroha nije grubo narušen Ustav koji su bili dužni da brane?

Da li Krivokapić i neki njegovi ministri uopšte znaju što je sekularna država? Svaka buduća vlast, zbog stabilnosti Crne Gore, mora poštovati ustavni princip sekularnosti, državne institucije moraju da budu potpuno neutralne u odnosu na vjerske zajednice i ne mogu da favorizuju nijednu vjersku zajednicu.