Kada smo napustili sebe?

Piše: Džuverović Pavle, student Elektrotehničkog fakulteta

Kuda? Zašto? Nazad, ili pak naprijed? Ljudi u mojoj okolini se u posljednje vrijeme sve više kuju u društvom nametnute okove. I ne, nije nam niko kriv – sami sebe vežemo. Stvarnost sve više liči na ispisane realističarske romane.

Brzo živimo, nekako bismo i tu brzinu podnijeli da nijesmo u stalnim društvenim krizama. I tako, kriza na krizu, beskrajno. Niko ne može da podnese takav pritisak u dužem vremenskom periodu. Kao šlag na tortu, pored društvene imamo i epidemiološku krizu. U opštoj krizi u kojoj smo, zaboravljamo ono najbitnije – ko smo. Gubimo svoju individualnost, pojedinac postaje sve više pesimističan i predvidljiv. Obezličavamo, postajemo tipovi – likovi predstavnici vremena, prostora i društvene grupe kojoj pripadamo. Empatije, toga je ponajmanje.

Izgubili smo osjećaj koliko naše riječi mogu uticati na druge, previše mrzimo. Poslušah neki dan uključenje jednog mladog čovjeka u emisiji na nekoj televiziji u susjednoj zemlji. Zastrašujuće je koliko teške riječi može jedan mladi čovjek da izgovori. To ne smije da bude stil obraćanja ni privatno, a kamoli u javnom diskursu. Ne smije nikada biti prihvatljivo da se na stranim medijima sve najgore govori o vlastitoj zemlji, o vlastitom društvu, o vlastitoj kulturi.

Ovo nije pitanje ličnih ubjeđenja, već kućnog odgoja. Ne treba se ponašati poput Fjodora Pavloviča, koji je „…išao po skoro svoj guberniji i sa suzama se žalio svima i svakome na Adelaidu Ivanovnu, što ga je ostavila, pričajući takve pojedinosti koje bi se svaki muž stidio da saopštava…”. Svi smo nezadovoljni, živimo u vremenu sveobuhvatnih tegoba i nezadovoljstva, ali to nam ne daje za pravo da i sami doprinosimo opštoj mržnji.

Ne bi bilo ljudski da kada nastanu problemi i nesuglasice u porodici odlazimo kod komšija i govorimo najgore o svojima. Tragično je da jedna mlada osoba, kojoj se ustupi šansa da govori na medijima u drugoj zemlji, svoju rodnu grudu naziva „banana državom, protektoratom, koji ne smije da ima svoje mišljenje“. Kao pojedinci moramo da uložimo maksimalne napore da prevaziđemo izazove današnjice.

Izgubili smo i empatiju prema drugima. Zabrinjavajući je podatak da su u posljednja četiri mjeseca ubijene tri žene žrtve nasilja. I taj podatak prolazi kao marginalna informacija, tek poneko reaguje. Od ljudskih života su preče nečije funkcije, te umjesto da rješavamo problem nasilja, ljudi se pozivaju na proteste koji koriste isključivo samim organizatorima.

Mantra je „odbrana izborne volje“, i ta mantra se ponavlja, poput nekog rituala. Tako je, na jednom od tih protesta, aktuelna ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta poimenice targetirala ljude, pozivala na linč. Da li je to prosvjeta? Kultura? Nauka? Sport? U šta smo se to pretvorili? Možda nikada nijesmo ni bili bolji, ali makar se to nije vidjelo.

Izgubili smo i sistem vrijednosti. Zaboravili smo „sebe branimo od drugoga, ali i drugoga branimo od sebe“. Ne želimo da se saslušamo, nemamo razumijevanja za drugačije. Prije par dana je organizovano književno veče u Nikšiću gdje je zabranjen pristup ljudima koji imaju drugačije stavove u odnosu na pozvanog gosta. Čemu se onda i organizovao taj događaj, ako organizatori nijesu bili spremni da čuju i drugačije? Zatvaramo se u kaste i mislimo da je to dobro, a zapravo gubimo.

Izgubili smo svijest o značaju nauke. U Pasterovo vrijeme, čovjek je prosječno živio oko trideset godina. Od Pastera, do danas – zahvaljujući razvoju nauke – čovjekov životni vijek je više nego udvostručen. Umjesto da slušamo nauku, šta mi radimo? Ekonomski laici daju stav o ekonomskoj krizi, medicinski laici o vakcinaciji – a ljudi koji bi imali što da kažu o tim temama, ćute jer se boje linča. Tako većina profesora ćuti na izbor sveštenog lica u Upravni odbor Univerziteta, sekularne obrazovne institucije.

I eto, međusobno se sad posipamo pepelom. Malo prvi druge, malo drugi prve – kruženje pepela u prirodi. Prijeko nam je potreban predah – da svi stanemo, odmorimo ovih nekoliko dana do tog famoznog 4. februara. Da prodišemo malo, nastaviće život svakako. Oko svega se može dogovarati i pronalaziti kompromis – osim oko civilizacijskih tekovina: antifašizma; nauke; ljudskih prava i sloboda; suverene, građanske i sekularne Crne Gore. Da se vratimo sebi.