O presudi Čirgiću i Radomanu - Neophodno više podrške rijetkim borcima za građansko društvo

Piše: Novica Vujović

Nastanak ovoga teksta ima za povod reakcije dijela crnogorske javnosti na jedan nedavni primjer iz naše sudske prakse iz kojega je u formi izvršne presude izišla kazna od nepunih 50.000 eura izrečena filolozima Adnanu Čirgiću i Aleksandru Radomanu te Matici crnogorskoj. U centru toga postupka našao se roman ,,Despa“ Nikole I Petrovića, a Adnan Čirgić i Aleksandar Radoman, kao priređivači izdanja iz 2008. godine, tužili su ,,Oktoih“ i ,,Svetigoru“, izdavače koji su to djelo objavili godinu kasnije. O samoj presudi i hronologiji događaja u rečenome procesu javnost su detaljno izvijestili tužioci Čirgić i Radoman, kao i njihov advokat – svi u iscrpnim prilozima u medijima. Osobitu je iznenađenost filološke struke pokrenuo način i metodologija vještačenja u tome procesu.

Nije ovđe, jasno je, riječ o analizi spomenute presude, već o atmosferi i tekstovima koji su joj u kontinuitetu prethodili da bi se s povodom osvrta na datu presudu nastavili s potpisom osoba što su se same proglasile za analitičare, kolumniste, eksperte.

Pažnju su javnosti, međutim, privukli tekstovi koji su nastajali povodom spomenute presude a s ciljem sramoćenja uglednih predstavnika naše akademske i naučne zajednice. Tako se u reagovanjima jednoga iz tužene strane, pored ostaloga, navodi da su Čirgić i Radoman hajduci i lažni naučnici. Diskursom opšte spektakularnosti i izlizanih formula o „izmišljenome jeziku“, „čirgilici“, „o fakultetu za dva slova“, „dr (bez mr)“ itd. trebalo je neistinama na račun Čirgića i Radomana obezbijediti bolju prohodnost i prijem kod čitalaca. Taj kritičar nije bez sljedbenika, a njihove aktivnosti nijesu bez stalnosti u pogledu napada na FCJK, rad te ustanove i njezine rezultate. U potonjih su nekoliko godina mnogi primjeri na horizontu naše društvene i akademske stvarnosti podređeni diskreditaciji FCJK i njegova čelništva, kako u medijima tako još i više na raznim informaciono-komunikacionim internet servisima. I jedna je knjiga s tim ciljem nastala čak - formalni joj je naslov Crnogorski jezik i nacionalizam, izdavač joj je bio najvišega ranga, ali stvarni učinak knjige ne nadmaša sferu aktivizma.

Dometi se jedne epohe, jedne kulture, mjere prema postignućima što ih ostvaruju najmarkantniji njezini predstavnici. Društva koja su u svojemu razvojnom putu kao prioritet prepoznala stvaranje elite po svim se parametrima svrstavaju u uzorna društva. Pogledamo li niz minule dvije decenije XXI vijeka zapazićemo da je Crna Gora na polju filologije, konkretno montenegristike, dobila dva uzorna imena – Adnana Čirgića i Aleksandra Radomana. Njihove su biografije opsegom i sadržajem pronijele postignuća savremene montenegristike i u udaljene slavističke centre. Oni daju bitna usmjerenja recentnoj montenegrističkoj literaturi i radu FCJK. Preko projekata te ustanove u naučnoistraživačke poslove u vezi s crnogorskim temama uključeni su stvaraoci slavisti – Mark Grinberg, Emil Tokaž, Stjepan Damjanović, Ljudmila Vasiljeva, Ranko Matasović, Mate Kapović, Hasnija Muratagić-Tuna, Robert Grinberg, Džon Koks, Božidar Jezernik, Simon Sazdov, Dmitar Pandev, Marko Snoj, Ilija Velev, da spomenem samo neke. I po tek suštom prepoznavanju montenegristike u statusnome smislu, i rezultatima kakvi su dodjeljivanje međunarodnoga koda za crnogorski jezik ili uključivanje u kapitalnu Brillovu Enciklopediju slovenskih jezika i lingvistike, i po znatnoj prisutnosti naše literature na inostranim katedrama, institima i bibliotečkim fondovima od Amerike do Japana, njihovim naučnim konferencijama i radovima – ovaj period zaslužuje da se izdvoji. Zasluga je to i onih naših najboljih filologa što su u duhu jugoslovenske, serbokroatističke škole stasavali kod Belića i njegovih nasljednika i ostavili kapitalne monografije o crnogorskim govorima, piscima ili epohama naše kulturne istorije. Tako kompleksne prirode golemo nasljeđe Čirgić i Radoman sa saradnicima na FCJK uvezali su u proučavanje kao sistem, dali mu adekvatnu kontekstualizaciju i reafirmisali ga u duhu današnje nauke. Velika većina kritičara na tu riznicu montenegrističke literature, na takvo njezino prihvatanje u svijetu – ne zna kako da odgovori osim neprikladnim riječima politikanata i ruženjem dostojanstva ličnosti.

Usput navodim kratku ali slikovitu pojedinost iz nedavnih dešavanja koju vidim kao primjer očitovanja principa koje Čirgić i Radoman slijede, kako u struci i nauci tako i građanskome smislu.

Produžetak kompromitacije

Nedavno je na površinu medijskoga prostora u nas izbila vijest da je državno priznanje ,,Miroslavljevo jevanđelje“ dodijeljeno Milutinu Mićoviću. Riječ je o nagradi za književnost. Ispostaviće se da je Mićovićevo djelo skromno, reklo bi se toliko da ga nikakva literarna stilistika ne može izdići iz korpusa zavičajnih pjesnika. Među onima koji su svjesni te činjenice svakako su filolozi Čirgić i Radoman. Oni su ipak reagovali, da to i istaknem, vidjevši da se u multikulturnom crnogorskom biću ustanovljuju kriterijumi s ideološkoga, političkog i vjerskog područja, i to pod mentorstvom Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i njezina zastupnika u žiriju. Obrazloženje odluke žirija na čijemu je čelu taj akademik superiorno je opovrgnuto Čirgićevim i Radomanovim književno-kritičarskim metodom i estetskim kriterijumima. Akademikov odgovor nije bio ishitren, pisan je gotovo neđelju dana, a donio je autoru produžetak kompromitacije. Ako ništa drugo, i ovi kratki rezovi tih dešavanja oko nagrade vjerodostojno drže živom izjavu Bogdana Popovića o dvije vrste akademika - jedni kojima je potrebna akademija i drugi koji su potrebni akademiji. Pa kad se ovi prvi domognu akademije, sve preduzimaju da u nju ne uđu ovi drugi.

Razumijem, da time i zaključim, da ima onih koji se u ponečemu iz širega društvenog angažmana s ovom dvojicom filologa ne slažu (što je i prirodno u multikulturnim i po više osnova razuđenim društvima kakvo je i crnogorsko) – ali sam siguran da napore hjihova borenja za antifašističke tekovine, građansko i pravedno društvo mnogi prepoznaju. Svjedok sam i da s meritornih naučnih adresa o njihovome djelu stižu vrlo pohvalne recenzije. Stoga je potrebno javno osuditi neprilične i tekstove ideološkoga predstavljanja u najgorem mogućem svjetlu ove dvojice članova naše naučne i kulturne zajednice. Mislim i zaista vjerujem da je tako, kad bi se pošteno čitalo njihovo djelo (a pritom se imalo volje da autora apriori ne odbacite zbog toga što je musliman ili što afirmiše osobenost crnogorske kulture, književnosti i jezika) – ne bi bilo toliko poruge, vikača na „izdajnika“, „plaćenika“, „rasrbljivača“. Korist bi od takvoga pristupa imala ukupna crnogorska kultura a društvu u kojemu se kreira perspektiva bi bila, makar malo, svjetlija.