Zašto progone Adnana Čirgića i Aleksandra Radomana?

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

U svom izuzetnom članku o Miroslavu Krleži i hrvatskoj istoriografiji Ivo Goldstein nam donosi nekoliko zanimljivih piščevih osvrta o poimanju istorije. On piše da Krleža za istoriju kaže: „Historija je 'pratilica ljudskih slabosti, već po zakonu podmitljivosti spremna je da laže kad god joj se ukaže prilika: a prilike nisu rijetke', a na retoričko pitanje 'da li je ona magistra vitae?' odgovara: 'tko bi to znao? Bludnica u svakom slučaju više nego učiteljica'.“

Nešto lošiju i siroviju poentu od Krležine nalazimo u vicu omiljenom kod studenata istorije – istorija je silovana učiteljica života. Jedna freška odluka Višega suda u Podgorici koju na prvu kvalifikujem kao „silovanje prava“ podśetila me je na sve izazove zanata rekonstrukcije prošlog pred ostrašćenim napasnicima. Počeću ličnim śećanjem.

Jeseni 2008. godine dok sam kao student druge godine boravio u Nacionalnoj biblioteci na Cetinju i pregledao literaturu za jedan seminarski rad imao sam sreću upoznati tada mlade i perspektivne istraživače, sad afirmisane naučnike i intelektualce Adnana Čirgića i Aleksandra Radomana. Śećam se odlično našega prvog razgovora. Rekli su mi da priređuju i pripremaju za štampu zaboravljeni i potpuno zapostavljeni roman „Despa“ Nikole I Petrovića-Njegoša, koji se čuva u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Narodnoga muzeja Crne Gore. Tada sam prvi put i čuo za „Despu“, zato sam vjerovatno i tako detaljno zapamtio susret. Nekoliko mjeseci kasnije zahvaljujući predanome radu Čirgića i Radomana, „Despa“ je prvi put izašla iz štampe. Kako su zbog toga posla nagrađeni i kako im se zahvalilo na tome poduhvatu što su otrgli od zaborava djelo potonjeg crnogorskoga suverena, saznao sam nekolike godine kasnije, tokom našega prvog narednog susreta.

Što se desilo?

Sažeta retrospekcija izgleda ovako:

Koncem 2008. Čirgić i Radoman dobijaju CIP kod za preiređenu „Despu“ i šalju je u štampu.

Januara 2009. „Despa“ je pred čitaocima. Izdavači su Matica crnogorska i Institut za crnogorski i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“.

Marta 2009. u organizaciji Matice crnogorske održana promocija „Despe“.

Potom se u slijed događaja miješaju „mračne sile“.

Šestoga aprila 2009. (eto i simbolički datum katastrofe iz 1941) u izdanju osvjedočenih negatora postojanja crnogorske kulture i jezika Oktoiha i Svetigore a putem dnevnoga lista „Dan“ koji je 1998. osnovan kao glavno glasilo miloševićevske politike u Crnoj Gori, distribuira se roman „Despa“ naznačen kao „prvo izdanje“. Dakle, isti roman, isti naslov, isti autor, ali drugi priređivači: pop Crkve Srbije Predrag Šćepanović (zadnja korica) i Vesna Todorović (prednja korica), sestra Radomira Nikčevića, popa iste crkve. Znajući koliko proces raščitavanja zaboravljenoga i oštećenoga djela zahtijeva posla i boravka u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju đe se rukopis „Despe“ čuva, Čirgić i Radoman su kao savjesni istraživači zatražili evidenciju korisnika u Narodnome muzeju i utvrdili da se imena Šćepanovića i Todorovićeve ne nalaze na spisku korisnika, što znači da isti nijesu imali uvid u rukopis. Slijed daljih događaja neodoljivo podśeća na Kafkin „Proces“:

Čirgić i Radoman kao priređivači te Matica crnogorska i ICJJ kao izdavači podnose tužbu Osnovnom sudu.

Sudski postupci se otežu. U sporu se smjenjuje nekoliko sudija. Jedna od sutkinja prema riječima tužilačke strane obavezno prilikom zakazivanja ročišta pazi da ne zakaže datum na koji pada crveno slovo po crkovnome kalendaru.

Tuženi zahtijevaju vještačenje. Sud angažuje sudskoga vještaka da utvrdi da li se radi o istome rukopisu. Ko je vještak? Miodrag Jovanović. Ko je Jovanović? Jedna od perjanica protivnika postojanja crnogorskoga jezika i osoba bliska Crkvi Srbije.

Čirgić i Radoman upozoravaju Sud da mišljenje vještaka ne može biti objektivno zbog svega navedenog uz istcanje činjenice da su u ličnom nezboru s Jovanovićem. Sud odbija prijedlog. Jovanović vještači.
Vještak Jovanović „objektivno“, kao da istovremeno gleda u plećku od slona i plećku od mačke, utvrđuje da su roman „Despa“ Nikole I Petrovića-Njegoša i roman „Despa“ Nikole I Petrovića-Njegoša dva različita književna djela!

Sud prihvata nalaz i dominantno pod uticajem vještačenja donosi prvu presudu.
Sve to mora na Viši sud. Viši sud obara presudu. Da ne zamaramo činjenicama koje su slične prethodnima, sve to opet ide na nižu instancu, da bi poslije skoro 13 godina od prvog ročišta pred Osnovnim sudom, prije nedavno Viši sud potvrdio drugu presudu Osnovnog: Čirgić, Radoman i izdavači dužni su platiti na ime sudskih troškova preko 42.000 (slovima: četrdeset dvije hiljade) eura!

Krležina bludnica

Ubuđala opaska da istoriju pišu pobjednici kad se uzme u obzir navedeni slučaj doslovno se rascvjetava. Na stranu to što je čitav sudski postupak pomalo ličio na neku mješavinu zasijedanja Svetoga sinoda i četničkih ratnih sudova iz Drugoga svjetskoga rata, što su kroz njega šetale crkovne veze i crvena slova, brade i mantije te vještaci-mađioničari, on nam u potpunosti ogoljava stanje u crnogorskome društvu posljednih deceniju i po. A to je – nedodirljivost Crkve Srbije i njoj bliskih organizacija i pojedinaca. Ko gođ se suprotstavio njenome konceptu Crne Gore, njenoga identiteta i kulture, taj prolazi kao Čirgić i Radoman. Sistem koji je Crkva Srbije gradila u ovoj državi dolaskom nove vlasti postao je recept za uređenje zemlje. Pa pobjednik više ne piše istoriju no kroji i budućnost. Sve ono što je srpskoj crkvi tokom vladavine „bezbožničkoga režima DPS-a“ prolazilo ispod radara sada je postala zvanična doktrina. Zato je moguće da i institucija Suda koja bi po pojmu trebala biti nedodirljiva bude nagrižena pa da 2008. godina bude mlađa od 2009, da kralj Nikola pod istim imenom objavi dva različita romana, da čitav izbor ljudi koji učestvuju u procesu kao „objektivni“ bude i te kako probran u korist jedne strane. I da oni koji su ušli u istoriju crnogorskoga priređavanja kao prvi priređivači i promoteri zaboravljenoga djela Nikole I Petrovića-Njegoša budu kažnjeni.

Naša dužnost

Sva slobodomisleća crnogorska javnost dužna je stati uz Čirgića i Radomana. Oni se progone zato što ne pristaju na kolaboraciju s onima koji doslovno Crnu Goru daju u prćiju Beogradu kao dar za svoju izdaju. Progone se zato što ne dozvoljavaju silovanje crnogorske istorije i osporavanje crnogorskoga jezika, književnosti i kulture. A najviše zato što se njihovi kritički tekstovi doživljavaju kao opasni po novouvedeni klerikalni sistem koji zavodi sheme i kanone u mišljenju i nabija kacigu na svaku glavu, dok sve suprotno proglašava za jeres. Njih dvojica su personifikacija Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, institucije koja sija u crnogorskome mantijaškom crnilu. Na kraju, progone se zato što nijesu uzeli metodu nojeva i zabili glave u pustaru kao što to radi većina crnogorskih intelektualaca ne bi li sačuvala pozicije koje je imala prije „oslobođenja“. 

Kao njihov prijatelj, reći ću – nema boljih. Kao njihov kolega, reći ću – bez njih je savremena montenegristika nezamisliva. Ono što su Lisijen Fevr i Mark Blok radili za francusku istoriografiju, to njih dvojica rade za savremenu montenegristiku. A na pitanje kakvi su kao ljudi – to vi sigurno dobro znate jer nema građanskoga skupa i protesta za odbranu Crne Gore koji nijesu pośetili niti ijedne žrtve progona nove vlasti koju nijesu podržali. Najbolje među nama ne smijemo puštati ni po koju cijenu. Onako kako su oni za svakoga od nas bili tu, red je da sad mi budemo uz njih. Znajući da je istina na njihovoj strani, ići ćemo pred Sud u Strazburu. Tamo sigurno neće gledati kad je crveno slovo niti će moći podvaljivati „dokaze“ koje su ovđe prostirali kao čarobne ćilime.