Nauka i(li) vjera?

Za Antenu M pišu: Anđela Milović i Jakov Marković

Bivša ministarka Vesna Bratić, kao jedna od četiri jahača Apokalipse, tokom svog djelovanja ostavila je za sobom prah, pepeo i dim. Proizvod toga jesu i dvije, silom na sramotu, potpisane licence za dvije srednje vjerske škole. Postavlja se pitanje koji je cilj osnivanja te dvije škole? Ako posmatramo dosadašnje djelovanje Crkve Srbije onda se svaki pokušaj uvođenja vjeronauke svodi upravo na indoktrinaciju mladih ljudi. Poznavajući rad Vesne Bratić i Crkve Srbije jasno je da te škole neće širiti ljubav, mir, blagostanje i slogu, već indoktrinaciju svetosavljem.

I zbog toga se pitamo, da li će budući naraštaji u svojim školama izučavati teološke predmete ili društveno-naučne? Pitanje postavljamo stoga što znamo da nauka i dogma ne idu zajedno. Ukoliko smatramo da je Biblija knjiga u kojoj je napisana istina o stvarnim događajima, grdno se varamo. To je metafora, alegorija, knjiga i fikcija. Hajde da postavimo logično pitanje: da li svjedočimo nekom dizanju iz mrtvih, pomjeranju planina i sl.? Ne. Osim ako nijesmo vjerski fanatici. Za još jedan primjer možemo uzeti riječi jugoslovenskoga i srpskoga glumca Steva Žigona: “Vera ne može da bude nauka. Ako je vera onda nije nauka. Suština nauke je sumnja. Nauka napreduje samo zato što sumnja, čak i u ono što je već postigla, a vera od vas traži da verujete na reč.” Riječi Steva Žigona bi, možda, bile dovoljne, međutim ne možemo a da ne uđemo u duboke ponore ljudske svijesti.

Gledano kroz okvire psihologije za mnoge ljude asocijacija na nauku bila bi sloboda i znanje, a na  crkveno učenje strah i neznanje. Uticajni filozof Karl Marks u jednom citatu objašnjava da je religija opijum za mase. Ovakvu vrstu opijuma Crkva najbolje poznaje i koristi. Veliki ruski pisac Fjodor Dostojevski u djelu Braća Karamazovi provlači teološku, filozofsku tezu ‒ Ima li Boga?  Pitanje je da li će se ovo kapitalno djelo svjetske književnosti i filozofije tumačiti u novim srednjim vjerskim školama? Ili kako bi tumačili djelo Fridriha Ničea koji, u Tako je govorio Zaratustra, provlači filozofsku tezu da je Bog mrtav?

Interesantno je kako će vjerski eksperti objasniti svojim đacima rat na prostoru bivše Jugoslavije i ulogu dijela svoga klera koji je blagosiljao, osuđene i neosuđene, ratne zločince. Time se potvrđuje da je Crkva Srbije svoje uporište imala u ideologiji krvi i tla, i da je bila najdalje od vjere. Ovaj fenomen najbolje objašnjava citat Erazma Roterdamskog: “Svešću na to da je celokupna hrišćanska vera na neki način u savezu sa ludošću i da ni u kom slučaju nema sporazum sa mudrošću.” Možemo izvesti zaključak da nijedna sorta ekstremista nije više skrenula, nego oni koji su se upleli u crkvenu dogmu što nam, nažalost, potvrđuju i današnja društveno-politička dešavanja.

I na kraju nadamo se da je Vesna Bratić ubrizgala posljednju dozu srednjovjekovnog crkvenog opijuma, uz želje da će novi ministar prosvjete donijeti “renesansni duh” koji će nas podśetiti da, ipak, živimo u 21. vijeku. No, uzimajući u obzir njegovu izjavu da je srećan ako proizvede još jednoga rusofila, male su šanse da ćemo izaći iz začaranog kruga fanatizma.