22 °

max 22 ° / min 15 °

Utorak

27.09.

22° / 15°

Srijeda

28.09.

20° / 14°

Četvrtak

29.09.

19° / 15°

Petak

30.09.

21° / 15°

Subota

01.10.

18° / 15°

Nedjelja

02.10.

19° / 12°

Ponedjeljak

03.10.

16° / 9°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Državno spasavanje Željezare: Brzo i kuso

Stav

Comments 2

Državno spasavanje Željezare: Brzo i kuso

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Miša Brkić

Strateška odluka.

Tek tako, k'o grom iz vedra neba.

Premijer se jedno jutro probudio, čuo da turski vlasnik prodaje nikšićku Željezaru i pomislio kako bi bilo pametno da država bude kupac čeličane. Premijer je priznao da se odlučio na takvu stratešku odluku jer je ideja njegove Vlade, od starta, da se državni kapital uvećava (odnosi se i na Luku Bar).  

Zatim se neutvrđenog datuma sastala vlada i odlučila da Crnoj Gori više ne treba Željezara. Umjesto proizvodnje čelika na prostoru Željezare u Nikšiću proizvodiće se ”zelena” električna energija, prerađivati otpad a možda će biti osnovan i tehnološki park. Vlada je naložila državnom preduzeću Elektroprivreda Crne Gore da njenu odluku sprovede u djelo.

Za sada ne postoji ni jedan javno objavljeni dokument iz koga bi se moglo sagledati na osnovu kojih se parametara vlada odlučila na takav korak. Ima samo javno iznijeto razmišljanje premijera da Crnu Goru ”čeka teška jesen u ekonomskom i energetskom smislu”, da je struja skupa (”jutros je na berzi dostigla 550 eura”, kaže premijer da bi uvjerio građanstvo kako prati svjetska kretanja) i da sve to ”treba da bude razlog da kao država pokušamo da napravimo energetske objekte koji će u ovom trenutku da generišu veliku dobit” s obzirom ”da smatramo kako je potencijal sunca u Crnoj Gori potpuno neiskorišćen”. Upitan koliko bi ta njegova energetska ”vizija” koštala Crnu Goru (odnosno građane), premijer je kazao da bi ”to sve koštalo 20 miliona eura“.

Premijer je još poručio da sve to radi jer je ”cilj države da ima zadovoljne radnike i proizvodnju”. Slično je 90-tih godina prošlog vijeka, kad je Srbija bila pod međunarodnom izolacijom, postupio i Slobodan Milošević - jedno se jutro probudio, pozvao direktora željezare u Smederevu Dušana Matkovića i naložio mu da - proizvodi pečurke da bi radnici, valjda, bili zadovoljni i da bi država imala proizvodnju. Petnaestak godina kasnije, aktuelni srpski vladar pokušao je da organizuje državnu proizvodnju čelika u Smederevu, ali je i taj posao propao. Stotine miliona evra štete platili su građani Srbije, a korist je (kroz sistem korupcije) izvuklo samo nekoliko pojedinaca bliskih režimu.

Radnici nikšićke Željezare nisu odbili premijerovu ideju, mada su joj (čini se) naklonjeni jer su smanjili intenzitet štrajka (ne štrajkuju glađu, ali i dalje sede na krovu poslovne zgrade), iako ona faktički znači gašenje proizvodnje čelika u Crnoj Gori.

Osim što je pala iznebuha, što je maglovita, što je bez stručnog i ekonomskog pokrića i što je remetilački faktor tržišne ekonomije, ideja o strateškom razvojnom zaokretu moguće je da deluje ”modernistički” i u skladu sa svetskim trendom - eto, Crna Gora pravi otklon od teške industrije i okreće se izvorima obnovljive energije.

Ali.

Mnogo je pitanja premijer ostavio bez odgovora.

Na primjer.

Na osnovu koje, čije i kakve analize je vlada zaključila da treba uvećavati državni kapital? Šta to znači sa stanovišta raspoloživog stručnog menadžmenta, održivosti budžeta, stabilnosti finansijskog sistema, pretećeg dužničkog ropstva...? Da li je iskustvo s državnim kapitalom u nacionalnom avioprevozniku Air Montenegro toliko dobro da je vlada odlučila da ga (državni kapital) proširi u Luci Bar i Željezari? Kad smo već kod Luke Bar, da li je vlada Crne Gore možda proučila iskustvo Luke Rijeka koja je sa kompanijom International Container Terminal Services (ICTSI) osnovala firmu Jadranaska vrata kroz model javno-privatnog partnerstva (51 prema 49 odsto) koja upravlja terminalom Brajdica i odakle se raznim robama snabdjeva srednja i jugoistočna Evropa (Češka, Slovačka, Mađarska, Srbija, BiH). ICTSI korporacija je u modernizaciju terminala Brajdica uložila više od 50 miliona dolara i za deset godina pretovarila dva miliona kontejnerskih jedinica. Postoji li studija bilo kog relevatnog nezavisnog instituta ili ekspertske organizacije koja bi sugerisala kako, s kojim kapitalom i u kojim djelovima Crne Gore (recimo Nikšić, Ulcinj, Grbalj) iskoristiti potencijal energije sunca a gdje postaviti vjetrogeneratore (recimo Nikšić, Rumija, Vrmac ili Velji Zalazi)?

Ko je, kada i na osnovu koje studije utvrdio da će konverzija nikšićke železare u solarni park koštati 20 miliona eura, ili je to samo odokativna procjena jednog amatera (makar on bio premijer)? Da li premijer zaista vjeruje da država treba da pokuša (!!!) da napravi energetske objekte koji će u ovom trenutku da generišu veliku dobit i kako je moguće da mu niko nije rekao da se bilo koji energetski objekat (osim šporeta ”smederevac”) ne pravi za četiri mjeseca da bi obezbjedio grijanje za nadolazeću tešku zimu?

U želji da prati svjetske trendove, Crna Gora nekritički slijedi još jedan “moderan” svjetski trend - etatizam - bez da analizira kakve on može imati društvene, ekonomske, psihološke pa i političke posljedice. Nije joj (kao uostalom i Srbiji) teško, sjeća ga se s nostalgijom kao doba ”ljepše prošlosti”.

Premijer otkriva da je ”cilj države da ima zadovoljne radnike i proizvodnju” pa zato traži od Elektroprivrede da kupi Željezaru. Ali, zar nije jedini i najvažniji cilj vlade (države) da ima efikasnu i jeftinu uslugu za sve građane i poreske obveznike?

Odluka premijera (vlade) da se povodom prodaje Željezare država umeša u odnos privatnih subjekata (prodavca i kupca) na tržištu otvara neka krupna pitanja i podstiče neke opasne tendencije u trouglu država - ekonomija - građanin.

U svakoj krizi, a to se događa i u aktuelnoj izazvanoj pandemijom i ratom u Ukrajini, vladine politike koje su do nedavno bile nezamislive u tržišnoj ekonomiji postale su neizbežne, navodno zbog novonastalih okolnosti. Veličina i obim djelovanja vlade, i razlozi za to, odjednom su se snažno proširili. Od toga nije imuna ni Crna Gora. Političari na vlasti procijenili su da država treba da budu ”slamka spasa” za vlasnike kompanija i građane. I novac iz državnih budžeta počeo je da se troši kapom i šakom na zadovoljavanje raznih klijentelističkih grupa. Moć vlada i njihovih nadležnosti, vice versa, podstakao je zatim preduzeća, sindikate i druge interesne grupe u svim državama (pa i u Crnoj Gori) da od države sve više traže usluge, subvencije i spasavanje. Državu, međutim, ne zabrinjava činjenica da traženje i davanje rente slabi konkurenciju, guši progres i podriva vjeru u političke i ekonomske institucije. Osokoljeni državnim patronatom građani počinju da očekuju previše od države, a premalo od sebe. Tako nastaje novi egzistencijalni model po kome se za veliki broj pojedinaca više ne procenjuje da li su sposobni da izdržavaju sebe i svoje porodice, nego koliko će dobiti od države da prežive. Ono što zabrinjava u slučaju namere države da kupi nikšiću železaru je nespremnost političke elite da sagleda problem. A problem s etatizmom je lako i neprimjetno zaglavljivanje u njemu.

Sve u svemu, premijerova argumentacija o ulasku države u kupoprodajni aranžman za željezaru je rastrzana, nekonzistentna, plitka, nestručna, pijačarska, demagoška i podređena političkom trenutku pred glasanje o povjerenju vladi.

Možda je zainteresovani kupac željezare Miodrag Davidović loš investitor i možda će mu se ta kupovina (ako je bude) obiti o glavu ako ne uspije da organizuje proizvodnju. On će, dakle Miodrag Davidović, zbog toga da propadne i izgubi pare. Ako se njemu to desi, to neće ništa koštati građane Crne Gore. Ali, ako propadne posao države sa Željezarom (pa i ideja sa solarnim parkom u Železari), e to će bogami platiti svi građani Crne Gore i to će se osjetiti u njihovim kućnim budžetima.

Ma koliko demagoški zavodljiva bila briga premijera o ”zadovoljnim radnicima”, valjalo bi gledati neumoljive brojke koje je nedavno usvojila vlada u ”Predlogu smjernica makroekonomske i fiskalne politike za period 2022-2025. godine”. A one kažu da državnom budžetu u naredne tri godine na naplatu dolaze glavnice kredita od 1,55 milijardi eura i kamate od 430 miliona eura. Pošto tih para vlada nema, država planira da se zaduži 2,35 milijardi da bi vratila dugove, finansirala kapitalni budžet (745 miliona eura) i obezbjedila stabilnost javnih finansija (da država ne bankrotira).

 

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

Dpero

Zbog ovakve naopake politike placamo danas! Placenici srbije u popova u zeljezari,KAP,rudnik boksita su iscrpljivali drzavu koju oni ruse i stvsraju dugove a dobili su sve,otpremine,stanove i nezasluzene penzije!! Zeljezara prodata privatniku i oni misle da upravljaju njom??

Sve vi cvjetalo

Ne kupuje se zeljezara za 20 miliona no i sa dugom od 60+55 miliona. A toliki nam je deficit u budzetu. Dobro kaze covjek probudio se na kucici-splavu i sunce mu udarilo u glavu poslije lumperajke prethodne noci.