Kome smeta jotacija?

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Još od XIX vijeka traju polemike u vezi s uvođenjem slova ś i ź u zvaničnu pisanu komunikaciju na teritoriji Crne Gore. Zahtjevi za njihovo uvođenje (bili) su motivisani njihovom upotrebom na cijelome crnogorskom prostoru.

"Argument" za njihovo odbijanje (bio) je uvijek to što se (osim po izuzetku) ne upotrebljavaju izvan crnogorske teritorije. Kako u vezi s tim tako i u vezi sa svim ostalim - problematizuje se vazda isto: što će Crnogorcima ono što drugi nemaju? Tačnije - što će Crnogorcima ono što Srbi nemaju? Da je tako potvrđuje činjenica da su standardnim jezikom prihvaćeni nj i lj kao produkt jekavske jotacije (njedra i ljeto, npr.) jer se javljaju i kod drugih ijekavaca, ali ne i ć i đ kad su nastali jekavskom jotacijom (lećeti, ćedilo, đevojka) jer ih u opštoj upotrebi nema izvan teritorije Crne Gore.

Crna Gora, projektovana kao pokrajina Velike Srbije, Srpskoga sveta ili kakve druge velikosrpske kleronacionalističke državne tvorevine, nema dakle pravo u službenoj komunikaciji koristiti ni one oblike koji su bez alternative u neformalnoj komunikaciji u njoj.

Odnos prema tome problemu, tj. prema pitanju ima li Crna Gora pravo standardizovati i oficijelno koristiti svoja prepoznatljiva jezička obilježja, ma što o tim obilježjima mislili standardolozi u Beogradu ili Novome Sadu, jedan je od najsigurnijih pokazatelja odnosa prema ukupnoj kulturi crnogorskoj, prema pravu na postojanje.

Stoga je lako bilo i minulih godina uočiti ko su stvarni afirmatori crnogorskoga jezika i crnogorske kulture, a ko beogradski najamnici što se kriju iza narativa o tobožnjoj arhaizaciji crnogorskoga jezika, jezičkome nacionalizmu itd. Jer svako nametnuto gdje, ovdje, sjutra, djevojka, sjeme i sl. nametnuto je iz nacionalističkih srpskih ili (u jedan vakat) unionističkih jugoslovenskih razloga.

Da je tako, potvrđuje tvrdokorni otpor i propaganda koju protiv crnogorskoga jezika vodi Srpska crkva u Crnoj Gori čiji je doskorašnji prvosveštenik paradoksalno stekao ime Đedo iako je to oblik kojega u srpskome jeziku nema. Za to vrijeme jotacija je izgonjena čak iz toponimije jer su nam valjda i nazivi mjesta bili "pogrešni", pa je tako npr. Śenica postala Sjenica, Kiśelica postala Kisjelica, a u najnovije doba i Sveta Ćekla preimenovana je u Svetu Teklu.

Oni koji to čine imaju samo jedan motiv: preoblikovati Crnu Goru, promijeniti joj kulturni kod, izvrnuti joj svijest naopačke, usaditi joj inferiornu svijest kako bi što lakše postala dio Srpskoga sveta.

Na tome poslu bilo je svih ovih decenija nebrojeno mnoštvo najamnika. Međutim, koliko god da su oni nastojali potisnuti crnogorski jezik u dijalektizme, lokalizme, arhaizme, provincijalizme i ostale -izme, i danas je lako govornika crnogorskoga jezika prepoznati među govornicima ostalih štokavskih jezika.

Nema to nikakve veze s njihovim nacionalnim samoiskazom, to je povezano s time da govore onako kako se govori u državi Crnoj Gori. Zato je standardni crnogorski jezik i standardizovan upravo tako da uvaži sve što je u opštoj upotrebi u današnjoj Crnoj Gori. S time se još ne mire samo oni koji se ne mire s građanskom i suverenom državom Crnom Gorom.

S time se ne miri ni Boris Raonić i ostali Vučićevi argati koji su, osim što su osuđeni da budu gubitnici (jer nakon svake bitke Velika Srbija je sve manja), izabrali da budu i sramotnici kojih će se stiđete one generacije koje se budu školovale u oslobođenoj Crnoj Gori čiji prosvjetni i filološki eksperti neće biti Božena Jelušić, Rajka Glušica i ostali amoralni najamnici što kalauze šovinističkim i klero-nacionalističkim okupatorima Crne Gore.

Naš odgovor negatorima crnogorskoga jezika, onima što tvrde da tim jezikom niko ne piše, vrlo je jednostavan: počnimo pisati onako kako govorimo. Oni će nas dobro razumjeti.