Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Tokom državne posjete Ruskoj Federaciji predsjednika Kine šefovi dviju država dali su izjave o stanju bilateralnih odnosa i saopštili stavove povodom važnih međunarodnih pitanja, prije svega rata u Ukrajini. Peking je verbalno demonstrirao naklonjenost režimu Putina, ali u izjavama kineskog predsjednika uvijek treba čitati između redova.
Sa jedne strane, Peking je svjestan da trenutno nije u najboljim odnosima sa SAD i demokratskom Evropom, a s druge, gubitak američkog i evropskog tržišta označio bi kraj stabilnog razvoja nacionalne ekonomije i stagnaciju a možda i kolaps mnogih grana privrede, prije svega naprednih i inovativnih tehnologija i proizvoda široke potrošnje. Uz to, privredni i politički rat Kine protiv SAD i Evrope može označiti i punu stagnaciju odnosa sa Japanom, Južnom Korejom, Australijom i Novim Zelandom.
Nekoliko godina Kina bi, možda, i mogla nekako zaobići ova najbogatija tržišta ali čak i na srednji rok čeka je privredni kolaps. Rusija nudi nekakvu svoju zamjenu trgovinskih partnera Pekinga na zapadu, ali privredni kapacitet Moskve je petnaest puta manji od finansijskih mogućnosti zapadnog svijeta i to bi Kinu jednostavno bacilo na koljena.
Zato Peking igra na kartu maksimalnog proširenja ekonomskih odnosa sa RF, polako pretvarajući Rusiju u sirovinski dodatak Kine a s druge strane pokušava zadržati privredne kontakte sa industrijski i inovativno razvijenim zapadom. Peking smatra vrlo štetnom po sebe situaciju u kojoj bi bio prinuđen da bira između Moskve, sa jedne strane, i Vašingtona i Brisela, sa druge. Jasno je da zapadni svijet nikad nije bio Pekingu politički blizak, ali rušenje ekonomskih veza s Evropom i Amerikom za Kinu bi značilo strateški poraz.
Predsjednik Kine izgovorio je u Moskvi i riječi koje su prijale uhu Putina, ali to ne garantuje da će biti oštro nastrojen na sastancima sa zapadnim partnerima. Kina je spremna da jeftino uzima ogromne količine ruske nafte, plina i uglja a da zauzvrat daje svoje proizvode u elektronici i lakoj industriji, da produži vojnu saradnju s RF, ali ne i da da se uvuče u ratnu konfrontaciju sa čitavim zapadnim svijetom, koji se povodom ruske agresije na Ukrajinu neočekivano snažno ujedinio.
Crvena linija u ovom slučaju bilo bi slanje kineskog vojnog naoružanja i opreme za rusku vojsku koja je sada u dosta teškoj logističkoj situaciji. Peking nije previše zainteresovan da Moskva potpuno izgubi rat, ali ako i dođe do slabljenja Rusije Kina od toga može profitirati.
Putin se svaki put nepromišljeno oslanja u svojoj agresivnoj retorici na istorijske činjenice koje u principu vrlo slabo poznaje ali ih, pri tome, uvijek želi da okrene na svoju stranu. Recimo više puta je kazao da je Krim bio u sastavu Rusije i zato sada mora biti vraćen RF, želio to Kijev ili ne.
Pri tome zaboravlja da bi po istom osnovu svoje pravo na Krim mogla polagati i Turska koja je njime vladala više od 300 godina, dok je u rukama Rusije polustrvo bilo manje od 170 godina. Kremlj zaboravlja da Njemačka može zatražiti povratak Kalinjingrada, koji je 700 godina bio je Kenigsberg. Japan i dalje može zatražiti povratak niza ostrva u Kurilskom arhipelagu, koja je SSSR uzeo poslije Drugog svjetskog rata.
Što je najinteresantnije, saglasno istorijskim činjenicama Kina može zatražiti povratak svojih bivših teritorija koje je prigrabilo Rusko carstvo sredinom 19. vijeka. Godine 1858. i tokom naredne decenije bili su potpisani neravnopravni (a to osuđuje međunarodno pravo) dogovori o granici između Ruskog carstva i vladajuće kineske dinastije Cin, prema kojima je Kina izgubila više od 1,8 miliona kvadratnih kilometara u korist Rusije.
To je zemlja sve od jezera Bajkal i na istok do Tihog okeana. To je jedna od najvećih teritorijalnih pljački u istoriji čovječanstva. Vladivostok, Habarovsk, Ulan-Ude sve su to bivši kineski gradovi. I u kineskim udžbenicima sve se to i danas označava kako istorijska kineska teritorija. Predsjednik Si može koliko god želi govoriti Putinu o nekom najvećem, vjekovnom prijateljstvu, ali ako počne proces dezintegracije RF, zna se ko istorijski može pretendovati na koji di teritorije. O tome je i sam Putin uvijek brbljao i nešto želio dokazivati, a sada bi u se to moglo obiti o glavu.
Elem, Vladimir Putin moraće ekonomski plesati oko kineskog juana, politički prosjačiti za neku vrstu kineske vojne pomoći, a na kraju stoljetno prijateljstvo može završiti kolapsom Ruske Federacije koja ugrožava i ponižava susjedne narode, navodno kao povijesno podjarmljene Rusima. Putin je morao izjaviti da podržava kineski mirovni plan. A prije mjesec dana Marija Zaharova saopštila je da ovaj plan nije prihvatljiv za Moskvu.
Sada vidimo drastične promjene. Plan ima 12 točaka ali najbitnija je da na završetku rata mora biti uspostavljen princip teritorijalne cjelovitosti država. To znači da Ruska Federacija mora vratiti Ukrajini svi privremeno okupirane teritorije, uključujući Krim. Ako Peking stvarno misli to što je rekao, onda to zaslužuje posebnu pažnju.
Međutim, Putin je povodom kineske mirovne inicijative izjavio da treba računati na novu teritorijalnu realnost, što se čita kao ozvaničenje ruske okupacije dijela ukrajinskih teritorija. Do kraja nije jasno da li je to otvoreno rekao uz prisustvo predsjednika Đinpinga ili odvojeno za rusku javnost? U svakom slučaju, mi nismo čuli za kinesku reakciju na ove bahate riječi, a to već budi sumnju u iskrenost mirovnog plana Pekinga.
Ostalo je malo vremena da do kraja shvatimo poziciju Kine. Ako ona želi dati diplomatsko pokriće za rusku privremenu okupaciju tuđih teritorija, onda nema šanse da dobije bilo kakvu saglasnost Kijeva. Ali, ako Kina bude insistirala na sprovođenju principa Povelje UN, a to su principi nepovredivosti granica i teritorijalnog suvereniteta svake zemlje, tu će dobiti razumijevanje ne samo Kijeva, nego i većine članica međunarodne zajednice koje su glasale za Rezoluciju UN o teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine.
Na kraju treba razumjeti da Kina razmišlja ne samo o stoljetnom prijateljstvu sa Rusijom, nego i o stoljetnoj teritorijalnoj pljački kineskih teritorija koje je počinilo Rusko carstvo. Ako se Putin tajno obvezao da vrati Vladivostok, Habarovsk i Ulan-Ude, možda će time pridobiti potpunu naklonost Pekinga. No, time će izgubiti glavu unutar ruskog društva. On to dobra zna. Kao što to zna i predsjednik Si Đinping.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR