17 °

max 17 ° / min 11 °

Utorak

27.02.

17° / 11°

Srijeda

28.02.

18° / 11°

Četvrtak

29.02.

18° / 12°

Petak

01.03.

13° / 10°

Subota

02.03.

14° / 9°

Nedjelja

03.03.

12° / 9°

Ponedjeljak

04.03.

10° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Kisindžer

Izvor: EPA-EFE

Stav

Comments 9

Kisindžer

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Prije nekog vremena čuo sam priču koja se tiče poznatog britanskog filozofa i matematičara Bertranda Rasela. Rasel je bio veoma dugovječan - umro je u 98. godini i život mu se protegao od viktorijanskog doba do doba hipi pokreta. Kada je bio student, bio je pozvan na večeru na kojoj je „stidni gost“ bio poznati britanski državnik (višestruki predsjednik Vlade) iz XIX vijeka VilijemJuartGledstoun. Rasel, koji je bio nasljednik britanske aristokratske porodice poznate po liberalnim političkim stavovima, pričao je kako je bio ushićen što će upoznati Gledstouna.

Međutim, jedino što je Gledstoun, osim pozdrava, progovorio na večeri bile su sljedeće riječi: „ovaj konjak je veoma dobar, ali ne znam zašto ga služe u vinskim čašama“. I tako je Rasel ostao razočaran i uskraćen za šansu da prikupi malo mudrosti od političkog heroja iz mladosti.

Henri Kisindžera sam uživo vidio jedan put u životu, i to iskustvo je bilo još manje inspirativno nego Raselovo sa Gledstounom. Prije nekoliko godina bio sam član delegacije na velikoj međunarodnoj konferenciji i to jutro sam žurio da sustignem ostatak delegacije i ne zakasnim na sastanak. Dok sam brzo hodao prilično dugačkim hodnikom, primijetio sam Kisindžera sa pratnjom kako nailazi suprotnim pravcem. Kisindžer je, naravno, hodao veoma polako i uz pomoć pratilaca, ali je ipak izgledao veoma agilno i u prilično dobroj formi za nekog ko je imao više od 90 godina.

Palo mi je na pamet da se zaustavim, predstavim se i možda zamolim za zajedničku fotografiju (što inače mrzim, ali Kisindžer je Kisindžer). Ostatak delegacije je, međutim, nestajao iz vidokruga i trebalo je stići na sastanak. I onda sam pomislio – u redu, biće drugih prilika, na kraju krajeva konferencija traje dva dana. Kisindžer je, međutim, istog dana završio učešće na skupu. Iako sam u toku karijere imao priliku da se upoznam sa raznim državnicima (bivši političari obično mnogo frekventnije prisustvuju konferencijama, skupovima, večerama, prijemima i sličnim prigodama nego aktuelni), Kisindžera više nikad nijesam vidio uživo.

Kisindžer je umro prije oko neđelju dana. Od tada, preplavljeni smo člancima i postovima na društvenim mrežama gdje se najviše može pročitati o tome kako je autor bio Kisindžerov prijatelj, saradnik ili „čovjek od povjerenja“ ili, ako je dotični bio Kisindžerov protivnik ili nije bio saglasan s njegovim idejama, kako je imao ogroman broj prilika da se susretne s njim i u lice mu saspe šta sve nije bilo u redu s njegovom politikom.

Čak i u Crnoj Gori koja, koliko znamo, nije baš figurirala u Kisindžerovoj sferi interesovanja, može se naići na takva hvalisanja.
Drugi uobičajeni način da se o Kisindžeru priča nakon smrti je da se implicira (kroz tekstove) da je autor imao neki natprirodni, telepatski pristup Kisindžerovom umu – pristup koji omogućava da se sazna i saopšti, sa nevjerovatnom preciznošću, šta je pokojnik mislio o svakoj mogućoj situaciji ili međunarodnoj krizi.

Pošto autor ovih redaka nema dar telepatije, a Kisindžera je, kao što je gore opisano, vidio uživo samo jednom na pet sekundi, nećemo se baviti takvom vrstom analitike. Ipak, kroz proučavanje njegovog rada dok je bio na funkciji (1969-1977) kao i čitanjem knjiga, naučnih radova i autorskih tekstova koje je napisao (a bilo ih je ogroman broj) moguće je, u grubim crtama, skicirati na koji način je Kisindžershvatao međunarodne odnose i na koji način je svoje ideje primjenjivao u spoljno – političkoj i diplomatskoj praksi.

Prije svega, iako Kisindžer važi za ultrapragmatičnog pristalicu „realpolitike“, on je bio posvećen evroatlantizmu i čvrsto vjerovao u zapadne vrijednosti. To je, međutim, radio na svoj način. Smatrao je da, makar na kratki rok, zapadne vrijednosti poput demokratije, ljudskih prava ili slobodnog tržišta nijesu primjenjive na baš svaki kutak planete. Izjavljivao je da demokratske promjene u državama poput Rusije ili Kine „ne mogu biti postignute kroz pritisak i konfrontaciju u jednom američkom predsjedničkom mandatu (4 godine)“. Svakodnevni zadatak diplomatije, zaključio je, je stoga „rješavanje pitanja koji na kratki ili srednji rok utiču na mir u svijetu – poput kontrole naoružanja, zaštite životne sredine ili održavanja stabilnog svjetskog poretka“.

U jednoj od posljednjih knjiga koje je napisao, a koja se upravo zove „Svjetski poredak“, Kisindžer je predstavio i objasnio četiri istorijska poretka – evropski nakon Vestfalskog ugovora 1648, filozofiju „centralne imperije“ koju forsira Kina, „religijsku supremaciju“ političkog Islama i sistem demokratskog idealizma koji zastupaju i predvode SAD. Prirodno, kao (naturalizovani) Amerikanac i američki državnik, Kisindžer je bio zastupnik ovog četvrtog koncepta.

Ipak (i bez namjere da se ta dvojica porede u bilo kom drugom smislu) Kisindžerovo rješenje kako promovisati interese SAD i saveznika bilo je analogno Staljinovom konceptu „socijalizma u jednoj zemlji“ (razrađenom nakon Lenjinove smrti) nasuprot ideji svjetske revolucije koju je zagovarao Trocki. Kisindžer je čvrsto vjerovao da je sistem zasnovan na demokratskim vrijednostima superioran u odnosu na bilo koji drugi. Međutim, smatrao je da taj sistem nije svuda primjenjiv. Zato je svoju državničku djelatnost vidio kao čuvanje demokratije gdje je ona primjenjiva, i nalaženje načina da se ostvari miroljubiva koegzistencija sa državama gdje (po njegovom mišljenju) nije primjenjiva.

U tom smislu, može se zaključiti da je Kisindžer bio još čvršće ubijeđen u „američku izuzetnost“ od državnika poput Kartera koji su vjerovali u univerzalnost demokratskog idealizma. Prema Kisindžeru, američki sistem nije, kratkoročno ili srednjeročno, moguće uspostaviti u državama poput Rusije upravo zato jer je Amerika toliko izuzetna da je potrebno mnogo vremena da se postigne ono što je ona postigla.

Takođe treba imati u vidu da je Kisindžer, i pored sve slave koju je stekao, proveo samo osam godina života (1969-1977) kao donosilac odluka. Za tih osam godina, morao je da „igra sa kartama koje su mu bile podijeljene“. Kada je 1969 preuzeo funkciju savjetnika za nacionalnu bezbjednost predsjednika Niksona (kasnije je bio državni sekretar SAD), SSSR je bio na vrhuncu moći. Sa druge strane, SAD su bile optrećene unutrašnjim podjelama i upetljane u dugotrajni i skupi rat u Vijetnamu. NATO je takođe bio prilično uzdrman uslijed parcijalnog povlačenja De Golove Francuske iz Alijanse 1966. Ljevičarska, anti – ratna opozicija „establišmentu“ u SAD je jačala iz dana u dan, i na Zapadu je bilo ostalo malo apetita za Hladni rat.

Rješenja situacije koje su sproveli Nikson i Kisindžer su poznata – „časni mir“ u Vijetnamu nakon što su sami eskalirali konflikt i naredili bombardovanje Kambodže, otopljavanje odnosa sa Kinom i korišćenje sukoba Kine i SSSR da bi se dobili povoljni uslovi za „detant“ sa Brežnjevim, uspostavljanje uslova za trajni mir između Izraela i arapskih država nakon jomkipurskog rata – stabilizacija naftom bogatog Bliskog Istoka i smanjivanje sovjetskog uticaja u tom regionu. SAD-u je tada bilo prijeko potrebno „smirivanje situacije“ u svijetu i Kisindžer je svojim akcijama obezbijedioupravo to. „Ne treba nikad da odustanemo od naših principa, ali moramo da shvatimo da se naših principa ne možemo držati ukoliko prvo ne preživimo“ – objasnio je Kisindžer svoje hladnoratovsko rezonovanje.

Njegovi potezi dok je bio na funkciji su, međutim, naišli na osude sa svih strana političkog spektra. Liberali ga i dalje napadaju za bezobzirnost i makijavelističku spremnost da zažmuri na nevine žrtve (protivnike vojnih diktatura u Čileu i Argentini, civile u Sjevernom Vijetnamu, Kambodži, Istočnom Timoru i Bangladešu) radi „viših ciljeva“. Pristalice Ronalda Regana u Republikanskoj partiji ga nijesu voljele jer je za njih bio „premek“ prema SSSR – Regan je odbacio „detant“ i zaoštrio hladoratovska rivalstva.
Sadašnji, izolacionistički republikanci koji podržavaju bivšeg predsjednika Trampa kritikujuKisindžera jer ga smatraju prevelikim kosmopolitom, a i zamjeraju mu „mekoću“ prema Kini. Današnja ljevica ga često zove „ratnim zločincem“ – što je zaista interesantno s obzirom na to da dolazi od ljudi koji još uvijek nijesu u stanju da prevale preko usta da je Hamas teroristička organizacija ili da je i Putin ratni zločinac.

Kisindžer nije bio baš obožavan ni na Zapadnom Balkanu. U toku ratova devedesetih, zalagao se za „trodržavno“ rješenje u BiH (formiranje nezavisnih srpskih, muslimanskih i hrvatskih entiteta) i protivio se nezavisnosti Kosova. BiH je tada nazivao „vještačkom tvorevinom“ koja „nikad kroz istoriju nije postojala kao država“. Naravno, nakon 30 godina je poznato da je Kisindžerovo mišljenje o ovoj temi bilo pogrešno.

Ipak, Kisindžer je bio više nego sposoban da mišljenje promijeni kad vidi da je pogriješio. Možda najbolji primjer je Ukrajina. Kisindžer je godinama tvrdio da Ukrajina ne treba da bude članica NATO – zalagao se za njenu „finlandizaciju“ (pretvaranje Ukrajine u neutralnu „tampon državu“ između Rusije i Evrope). Ipak, nakon što je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu 2022, Kisindžer je postao čvrst pristalica članstva Ukrajine u NATO. Promjenu mišljenja je objasnio na tipično pragmatičan način – držanje Ukrajine van NATO je imalo smisla kako Rusija ne bi imala razlog da započne rat. Međutim, kako je Putin izvršio invaziju bez obzira na činjenicu da je Ukrajina bila van NATO – moralo se pristupiti jačanju bezbjednosti i Ukrajine i Evrope, a najbolji način da se to uradi je upravo prijem Ukrajine u NATO.

Ipak, pitanja poput BiH, Kosova ili Ukrajine ukazuju na limite Kisindžerovog pragmatičnog pristupa. Njegovo majstorstvo geopolitičkog šaha je bilo nedostižno kad su protivnici takođe bili voljni da igraju po pravilima. Sedamdesetih godina XX vijeka, SSSR i Kina nijesu težili uništenju svjetskog poretka – Sovjeti su i dalje vjerovali da mogu pobijediti u Hladnom ratu, a Kini je bila potrebna stabilnost i relativna otvorenost prema SAD i Zapadu kako bi započela sa prijeko potrebnim ekonomskim razvojem.

Danas je situacija drugačija. Lideri poput Putina (ili Vučića na Balkanu) upravo žele nestabilnost – potrebna im je da bi kod kuće održavali diktaturu. Da ponovo iskoristimo šahovsku analogiju – kada Putin ili Vučić izgube partiju, oni ne traže revanš, već prevrnu sto, uzmu čekić i razbiju tablu i figure. Stoga hladnoratovski koncept koji je prethodio Kisindžerovom – tzv “obuzdavanje”, je vjerovatno više svrsishodan u suprotstavljanju takvim liderima od Kisindžerovog pragmatizma.

Ono što je Kisindžera, međutim, činilo izuzetnim i različitim od svih njegovih savremenika nijesu bili njegovi uspjesi ili neuspjesi, pa čak ni njegove ideje. To je bilo iscrpno, enciklopedijsko poznavanje svjetskih dešavanja, sposobnost da se ostane savremen i relevantan čak i 50 godina nakon što je bio na vrhuncu moći (kad se Kisindžer rodio, telefon je i dalje bio relativno moderan izum – a četiri godine prije smrti Kisindžer je pisao članke o vještačkoj inteligenciji na nivou naučnog eksperta za tu oblast), kao i nevjerovatan individualni uticaj koji je imao na dešavanja u svijetu a koji je vrlo nekarakterističan za današnje, veoma birokratizovane institucije.

Upravo zato je Kisindžer, za razliku od vjerovatno bilo kog drugog državnog sekretara SAD u prethodnih 100 godina, “dobrodošao u klub” velikih majstora međunarodne politike poput Rišeljea, Meterniha, Palmerstouna, Gorčakova ili Bizmarka. Zato je, za ljude kojima su međunarodni odnosi profesija, biti na istom događaju s Kisindžerom bilo slično igranjufudbala s Mesijem. Savremene diplomate nijesu slavne ličnosti. Kisindžer je to bez ikakve sumnje bio.

Komentari (9)

POŠALJI KOMENTAR

d v

@Cudak cudni99 USA glavni "crimen" od 2016 obrnuo je CG u nokaut istorijsku društvenu i vrijednosnu regresiju! Istina može biti štetnija od najgore laži, ako se ne kaže u pravo vrijeme, na pravom mjestu, na pravi način i pravim povodom! Cijela stvar je vješto urolovana i svima će bit ubrzo jasna.

Cudak cudni99

@d v 3 Na kraju, zasto sredjene drzave nikad nemaju problem sa US prijateljstvom? I da li neko danas sumnja da je bolje biti US prijatelj nego srpski brat, ruski sin, kineski unuk, itd.?! Dugorocno, nas napredak ce uvijek zavisti od nas samih! OGLEDALO, A NE IZGOVORI! Pozdrav, i izvini na duzini :)

Cudak cudni99

@d v 2... neminovno ce ostat "razocaran USA prijateljstvom"! Slicno kao sto ce svako ko ne shvata da se politika vodi sopstvenim interesom ostati razocaran moralom odredjene politike! Dobro je i korisno biti USA saveznik, ali ako narod izadje na litije, sto ocekujemo od njih? Da glasaju umjesto nas?