Piše: Tomislav Marković
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pozvao je agente ruske Federalne službe bezbednosti (FSB) da ispitaju da li je na protestu u Beogradu 15. marta korišćeno nekakvo zvučno oružje protiv demonstranata, tokom odavanja pošte poginulima pod novosadskom nadstrešnicom. Putinovi opričnici su se odazvali bratskom pozivu iz prijateljske Srbije, prijehali u našu zemlju i bacili se na posao.
Nije nikakvo čudo što je Vučić pozvao baš istinoljubive stručnjake iz FSB-a da obave svoju balističku ekspertizu. Ako su FSB-veštaci utvrdili da je Aleksej Navaljni umro prirodnom smrću, da je Ukrajina napala Rusiju, te da svaki čas nepokorni pojedinci u matuški Rusiji ispadaju kroz prozor, usled sopstvene nespretnosti, za njih je luk i voda da presude kako naprednjački režim nije koristio zvučni top protiv mirnih građana.
Jedino ruskim bezbednjacima ne polazi za rukom da utvrde ko ubija one silne novinare, aktiviste i opozicionare u Rusiji, to je za njih nepoznanica.
Kad opričnici prebace normu
Majstori iz Rusije su naručiocu posla isporučili željene rezultate – nikakav zvučni top nije korišćen, sve je to laž i obmana. Tačnije, rečima iz izveštaja FSB-a: „Na osnovu dobijenih rezultata može se doneti kategorični zaključak da akustični uređaji tipa emitera LRAD koje poseduju policijski organi Srbije nisu primenjeni tokom protesta“. Ishod izveštaja slavodobitno je obznanio predsednik Srbije u jednom od svojih televizijskih nastupa, pošto on ima ekskluzivan pristup svim informacijama – pogotovo netačnim. Potom se izveštaj pojavio na sajtu Bezbednosno-informativne agencije, na srpskom i ruskom jeziku.
Da su se ruski obaveštajci zaustavili na konstataciji koju je od njih poslodavac tražio – da ilegalno zvučno oružje koje srpska policija poseduje, uprkos zakonu, nije upotrebljeno, afera bi se okončala u domenu očekivanog. Međutim, agenti su rešili da odu korak dalje, da prebace normu, pa su se tako bacili na objašnjavanje šta se to dogodilo famoznog 15. marta, što je njihov izveštaj načinilo jednim od najsumanatijih dokumenata u novijoj istoriji naše nesrećne zemlje.
Svašta je zblanuta srpska javnost mogla da čuje i pročita u poslednjih četrdesetak godina, otkad smo na udaru besomučne ideološke propagande. Dežurni perači mozga su nas mrtvi ozbiljni ubeđivali kako Davorin Popović u Sarajevu drži javnu kuću s maloletnim Srpkinjama, kako Mirza Delibašić ima privatni logor za Srbe, kako srpsku nejač bacaju živu lavovima u sarajevskom ZOO vrtu, kako su Srbi narod najstariji, kako su Trojanci bili Srbi, kako su Grci nastali od Srba i Krićana. Večernje novosti su čak pokušale da nam uvale sliku Uroša Predića „Siroče na majčinom grobu“ (ulje na platnu) za fotografiju iz rata u Bosni na kojoj je tobože usnimljen dečak na groblju kod Skelana.
Režirana provokacija i sinhronizacija
Sve te providne laži i suludi falsifikati su ništavni u odnosu na izmislice agenata FSB-a. Nije to nelogično, FSB je naslednica KGB-a, koji je naslednik NKVD-a i Čeke, a niko nije bio tako agilan u krivotvorenju realnosti, fabrikovanju dokaza, montiranju procesa i lansiranju propagandnih izmišljotina kao ruska tajna služba, pod svim imenima koja je nosila tokom poslednjih sto godina. Putinovi opričnici su svoj izveštaj krunisali nadrealnim zaključkom koji valja citirati u celini: „Postoje javne naznake režirane provokacije, uz učešće specijalno pripremljene grupe lica i korišćenje pametnih telefona za sinhronizaciju pokreta uz imitaciju efekta akustičnog topa i takođe blokiranje hitne pomoći“.
Dakle, građani se nisu našli na udaru zvučnog topa, nisu imali zbog toga napade panike i ozbiljne zdravstvene tegobe, već su sve to odglumili. I ne samo da su izveli predstavu kako bi naškodili čovekoljubivom naprednjačkom režimu, već je sve to režirano, isprobavano, pripremano, u čemu je učestvovala veća grupa ljudi. A gde su to uvežbavali da odglume efekat zvučnog topa? Na kom poligonu? Kako se to tačno pametnim telefonima sinhronizuju pokreti nekoliko hiljada ljudi? Koliko su probe trajale? S obzirom da se radi o komplikovanoj predstavi, morali su dugo da je pripremaju, danima, nedeljama, možda i mesecima. Kako to niko nije primetio? Nikom nije bilo sumnjivo što 5-6.000 ljudi nedeljama uvežbavaju da odglume efekte napada zvučnim topom, dok ih obojeni revolucionari koordinišu preko aplikacije na mobilnom telefonu? Šta radi BIA i za šta je plaćamo?
A na osnovu čega su FSB-mudraci doneli ovakav zaključak? Na osnovu pregleda videosnimaka sa protesta na kojima su uočili sumnjive elemente. Posebno im je bilo sumnjivo „prisustvo telefona u podignutim rukama učesnika na protestu kojima je bilo uključeno zadnje svetlo (torch)“. Na protestima se već mesecima pale lampe na telefonima tokom demonstracija, pogotovo uveče na odavanju pošte postradalima, ali to je sve očigledno bila priprema za diverziju 15. marta. Šta je još bilo sumnjivo ruskim agentima? To što „masa, pre nego što počinje da se razdvaja, sinhronizovano spušta ruke sa telefonima“. Ne, nego je normalno da nakon što začuješ neku ludački huk, neko čudo koje nikad u životu nisi čuo, pa te obuzme panika – trčiš naokolo sa podignutim telefonom.
Huk koji stiže iz pakla
No dobro, verujem da su ruski obaveštajci pošteno uradili svoj posao, pa su razgovarali sa nekoliko hiljada demonstranata koji su osetili udar zvučnog topa, pa su na osnovu toga doneli zaključke. Nisu? A jesu li razgovarali makar sa stotinak demonstranata? Nisu. Sa desetak slučajno odabranih građana? Nisu ni to. Sa koliko su demonstranata razgovarali? Tačan odgovor je: nula. Ni sa kim nisu razgovarali, nisu uzimali nikakve izjave od oštećenih, niti ih je to zanimalo. Jedino su pričali sa „pripadnicima bezbednosnih i medicinskih službi“, ali eto, oni nisu ništa ni čuli, ni videli, niti su osetili bilo kakve posledice od udara zvučnog topa, koji se nije ni dogodio. Baš čudno, ko bi pomislio da režimski poslušnici govore ono što režim traži od njih, što ih čini najpouzdanijim svedocima u svemiru i okolini.
Ako ruski agenti nisu hteli da uzimaju izjave od aktera događaja, mogli su bar da pročitaju neko svedočenje sa protesta. Šest nevladinih organizacija na čelu sa Crtom prikupili su svedočanstva gotovo 3.000 učesnika protesta i sve su to objavili na stranici zvuk.labs.rs. Dovoljno je letimično pregledati izjave građana, pa shvatiti da nisu ništa fingirali, da nisu halucinirali, već da je naprednjački režim izvršio teroristički napad protiv sopstvenih građana. Evo samo nekih izjava: „Zvučalo je kao tornado ili neka sila koja će da nas proguta, izgazi, smrvi“. „Taj zvuk ne mogu da uporedim ni sa čim u prirodi. Kao neki huk koji stiže iz pakla. Nešto jezivo“. „Ogroman strah da se približava nešto strašno i da je kraj, kao apokalipsa. Osećaj kao da će u sekundi da se desi nesreća i da nemam gde da se sklonim“. „Nevidljiva smrt, tako sam se u trenutku osećao“. „Kao da je duh prošao kroz mene“.
Napadnuti demonstranti su osećali strah, paniku, lupanje srca, dezorijentisanost, veliku uznemirenost, drhtanje, glavobolju, bol u ušima, mučninu, nemir, anksioznost, pritisak u ušima, padali su u nesvest, mnogima je sluh oštećen. Međutim, ništa od toga za istinoljubive FSB-ovce ne postoji, sve je to zavera opozicije i par miliona nezadovoljnih građana protiv režima Aleksandra Vučića, smišljena da upropasti Srbiju, jer je poznato da će Srbima nebo pasti na glavu čim naprednjaci odu s vlasti. Ako to nije dovoljno poznato, mogli bi FSB-agenti da naprave stručnu ekspertizu i to dokažu crno na belo, pošto im ta vrsta posla očigledno ide od ruke.
Neuvjerljive laži
Dobro, jasno je da verzija događaja koju su izložili Putinovi opričnici ima veze sa realnošću koliko i naprednjaci sa demokratskim vrednostima. U ovako nevešto složenu lažavinu ni dete predškolskog uzrasta ne bi poverovalo. Kad bi FSB agenti pisali izveštaj o policijskom premlaćivanju demonstranata, to bi izgledalo kao u aforizmu (čini mi se) Aleksandra Baljka: „Demonstranti su brutalno nasrtali na pendreke iznenađenih milicionara“.
Kad bi radili izveštaj o korupciji u Srbiji, ispalo bi ili da korupcije nema, ili da novčanice same upadaju u buđelare državnih funkcionera, samo da bi napakostile državi i stvorile lažni utisak da nam je rukovodstvo korumpirano.
Niko nije očekivao pošten izveštaj od opričnika kojima je posao da obmanjuju za račun režima, ali se postavlja logično pitanje: zašto ne lažu malo ubedljivije? Odgovor je jednostavan – to nije njihova tradicija. Još od staljinističkih vremena montirani procesi, podmetanje nevinim ljudima, krivotvorenje dokaza – izgledaju baš ovako, glupo, neuverljivo, jadno. Hiljade ruskih vojnika koji su dopali nacističkog zarobljeništva u Drugom svetskom ratu, po povratku u SSSR osuđeni su kao nemački špijuni i završili u Gulagu. Čim si bio u nemačkom logoru, znači da si nemački špijun, sama reč kaže.
Duga tradicija podmetanja
Uostalom, evo nekoliko primera te vrste razmišljanja iz bogate ruske istorije. Spisateljicu Jevgeniju Ginzburg su 1937. osudili na 10 godina robije, a potom na još osam. Na suđenju žrtva postavlja pitanje sudu: „Optužena sam po tački 8. člana 58. To je optužba za teror. Molim da mi se kaže ime političkog radnika kojeg sam, po vašem mišljenju, napala“. Dijalog sa sudijom dalje teče ovako, kao u drami apsurda:
– Ta valjda znate da je u Lenjingradu ubijen drug Kirov.
– Da, ali nisam ga ja ubila nego nekakav Nikolajev. Osim toga, ja nikad nisam živela u Lenjingradu. To se, čini mi se, zove alibi.
– Šta ste vi, pravnik?
– Ne, pedagog.
– Šta onda, bavite se kazuistikom? Niste živeli u Lenjingradu… Ubili su vaši istomišljenici. Znači, i vi snosite moralnu i krivičnu odgovornost.
Pesnik Josif Brodski optužen je 1964. za društveni parazitizam, da malo radi i da premalo zarađuje, a potom je osuđen na kaznu progonstva i prinudnog rada u trajanju od pet godina. U stvarnosti, Brodski je napustio školu kad je imao 15 godina i od tada je neprekidno radio i zarađivao, menjao brojne poslove, bio je metaloglodač u fabrici, pomoćnik u mrtvačnici, učestvovao je u geološkim ekspedicijama, na kraju se posvetio intenzivnom prevodilačkom radu i pisanju pesama. Sudsko veće je zaključilo i sledeće: „Iz ocene Komisije za rad s mladim piscima vidi se da Brodski i nije pesnik”. U stvarnosti, Brodski je verovatno najznačajniji ruski pesnik druge polovine XX veka, te dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine.
Nema sumnje da su agenti FSB-a izveštajem o zvučnom topu opravdali svoju reputaciju, ali i dugu tradiciju svoje firme, sačinjenu od samih laži, podmetanja, difamacija i falsifikata. Što se tiče događaja od 15. marta, uopšte nisu morali da se trude i da pribegavaju fingiranju nekakve ekspertize. Mogli su jednostavno da pogledaju snimak emisije koja je tog datuma išla na TV Informer. U studiju ove trovačnice su visoki funkcioner SNS-a, bliski Vučićev saradnik Vladimir Đukanović i Dragan J. Vučićević, Vučićev prijatelj i poslušnik – slavili upotrebu oružja, otvoreno govorili o zvučnom topu i puštali adekvatne pesme Baje Malog Knindže da se provesele tim povodom. Džaba su potezali onoliki put iz Moskve.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR