Piše: Tomislav Marković
Centar za politike emancipacije objavio je opsežno istraživanje koje pruža detaljan uvid u uslove rada u tekstilnoj industriji Srbije. Istraživanje je zasnovano na opsežnim, detaljnim intervjuima sa radnicima i radnicama iz pet fabrika, a rezultati su jezivi i porazni.
Svedočanstva sa fabričke trake ostavljaju utisak već viđenog – kao da gledamo seriju “Istorija radničke klase u Evropi” ili kao da čitamo gorke izveštaje Dimitrija Tucovića o tekstilnim radnicima početkom XX veka u Srbiji.
Evo samo jednog svedočenja: „Nadređena se drala na jednu radnicu što ne nosi prsluk, a to je čista sintetika. Radnica joj kaže: ‘Inženjerka, nije mi dobro, moram da skinem’. Ova joj nije dala. Radnica se vratila na mesto sva uplakana. I kad je otišla kući završila u bolnici – infarkt“.
Ni druga svedočanstva nisu ništa manje potresna. Na primer: “Koja se onesvesti oni je malo umiju i vrate je, ranije su merili pritisak, sad ne. A ako baš ne mogu da je povrate onda tek zovu hitnu”.
Ili: „Ne daju da se zove hitna pomoć, pozovu taksi. Ja sam jednom zvala hitnu kad je neka žena sa pegli pala (onesvestila se). Napolju ima 40 stepeni, unutra barem 50, a oni drže termometar da piše 27 stepeni. I žena pegla pegla, pegla, samo je pala u jednom trenutku. I mi je iznesemo, i zovem hitnu i njena ćerka, koja radi u upravi fabrike, se dere na mene što sam zvala i uzme ženu i odvede je kući”.
U jednoj od ovih pet fabrika uobičajena radna nedelja traje između 48 i 50 radnih sati. Većina radnica pristaje na ovakav režim prekovremenog rada zbog psihičkih pritisaka i zato što strahuju da će dobiti otkaz, dodatna zarada je sporedni motiv. U nekim fabrikama ne pomaže ni ako ne pristaneš na prekovremeni rad, jer je prevoz prilagođen neljudskom režimu, pa ne možeš da odeš kući kad se završi redovno radno vreme, već čekaš dva sata da oni koji rade prekovremeno okončaju radni dan.
Bolovanje kao kršenje radne discipline
I sve to za 65.000 dinara mesečno (554 evra), u proseku, uključujući i bonuse, prekovremeni i noćni rad. Zapravo, osnovna zarada je manja, obično je to minimalac, a do navedene sume radnice stižu zahvaljujući prekovremenim satima, ali i nečemu što se zove “bonus za prisutnost”. To je suma koja se isplaćuje radnici ukoliko nijednom ne izostane s posla, čak ni onda kad je bolesna. Kako veli jedna radnica: „Zimi sedimo i radimo u jaknama. Žene se prehlade, ne odu na bolovanje da im ne padne performans, dođu da rade pod temperaturom, kašlju, piju lekove same, ne idu kod lekara da ne dobiju bolovanje da ne izgube bonus za prisutnost.”
Nije lako otići na bolovanje ni kad si lošeg zdravstvenog stanja. Jedna ispitanica kaže da je lekar u lokalnoj ambulanti u njenom selu odbio da joj otvori bolovanje „jer ih zovu iz fabrike i proveravaju, ispituju ih zašto toliko često otvaraju bolovanja zaposlenima“.
Ako radnica ipak uspe da ode na bolovanje, po povratku u fabriku čeka je nova tortura. Pozivaju je na razgovor sa menadžmentom u kojem moraju da se pravdaju što su bile bolesne i da slušaju pretnje kako to ne sme da im se ponovi. Radnice nemaju mira ni dok su na bolovanju, jer menadžeri imaju običaj da im banu na vrata – kako bi ih proverili.
Uništavanje zdravlja
A uslovi rada su takvi da ugrožavaju i narušavaju zdravlje radnika i radnica, kako fizičko tako i mentalno. Za poslodavce su ljudi – resurs, potrošna roba, zamenljiva i nebitna. Većina je imala zdravstvene probleme zbog loših uslova u fabrici, muče ih problemi sa zglobovima i kičmom, oštećenja vida, sluha, respiratorne alergije, srčana oboljenja. Menadžment nije briga za to što satire radnike, većina fabrika ne organizuje lekarske preglede, a tamo gde se takvo čudo desi – to je tek puka formalnost.
Povrede na radu su uobičajena pojava, usled umora i iscrpljenosti, kao i prevelikog pritiska da se postignu previsoke, nerealne norme. Radnice redovno padaju u nesvest od premora, visokih temperatura i nedostatka ventilacije. Uobičajene su i mučnine, povraćanje, glavobolje (od vrućine i zagušljivosti), bol u leđima i oticanje nogu (od predugog stajanja koje traje satima), prošiveni prsti ili posekotine makazama, što se dešava usled premora. U jednoj od ovih fabrika bilo je i smrtnih ishoda zbog povrede na radu. I nikom ništa.
Psihičko zdravlje je takođe na udaru, jer poslovodstvo vrši konstantne pritiske da se postižu nenormalno visoke norme, pretnje otkazom su svakodnevica, a vređanje redovna praksa. Jedna radnica svedoči: “Zbog bolovanja, zbog pada performansa, ide šefica i priča da si glupa. Vređaju te stalno, kada odeš nešto da pitaš, da ti daju slobodan dan, vratiš se uplakana. Verujem da imaju treninge kako da nas kinje, nisu toliko pametni da smisle to sami”.
Rasna diskriminacija i seksualno uznemiravanje
Nije retkost ni diskriminacija po rasnoj osnovi, najčešće radnica i radnika romske nacionalnosti. Evo primera: „Jedna radnica iz Kragujevca je Romkinja. Zbog čega je nju direktor uzeo na zub, ja ne znam. I ode na bolovanje jednom, jer joj baš nije bilo dobro i kad se vratila direktor je pozove na razgovor. Ona je sa tog razgovora izašla sva uplakana, rekao joj je na kraju da sledeći put dobro razmisli da li joj stvarno treba bolovanje. Drugi put opet isto, a stvarno se trudila i radila, dolazila uvek prekovremeno kad treba da se dođe. Dobar i uzoran radnik. I svaki put je driblaju. Psihički je maltretiraju i još ako vide da se zaplače, krenu još gore. Ali radi i dalje, nisu je otpustili, dobar je radnik ipak“.
Seksualno uznemiravanje takođe spada u uobičajenu praksu koju prema radnicama sprovode pripadnici menadžmenta. „Jedan od menadžera iz inostranstva je stalno obilazio oko jedne radnice, dobacivao joj i pipkao je u prolazu. Ona je htela da digne tužbu, ali oni su rekli da će nju da tuže za lažno optuživanje i posle toga je nismo videli. Mislim da je dobila otkaz”.
Nije lako ni menadžerima. Njihovi prethodnici u prošlosti nisu imali ovakvih problema, recimo na američkom jugu ili u Rusiji. Tamo su lepo posedovali robinje na čija tela su imali zakonsko pravo, pa su mogli da ih siluju bez ikakvih posledica, a danas moraju da prete tužbama i da otpuštaju nepokorne radnice imune na njihov siledžijski šarm.
Ponižavanje, omalovažavanje i vrijeđanje
Sistematsko ponižavanje zaposlenih je standardni deo poslovne politike ovih fabrika. Menadžment ne dozvoljava radnicama i radnicima da koriste toalet po potrebi, već ga je moguće koristiti samo tokom kratke pauze. Nema dovoljno sanitarnih čvorova, kao ni sapuna i toalet papira. Kada postignu ili premaše normu, radnice bivaju “nagrađene” na ponižavajući način – aplauzom, sokom, slatkišima. Vikanje, omalovažavanje i vređanje su svakodnevna pojava. „Videla sam neke koleginice, posebno kada tek počnu da rade, kako skoro čitavo vreme plaču”, kaže jedna radnica.
I sav taj užas se ne odvija u nekim fabrikama koje jedva opstaju, već u pogonima koji snabdevaju velike modne brendove. To su Hugo Boss, Tommy Jeans, Mavi, Pierre Cardin, Zara, S’Oliver, Waikiki, Premier, Calzedonia, Intimissimi, Golden Lady, Primark, Tezenis, CCC, Balenciaga, Voile Blanche, Moschino, Gucci, Hogan, Candice Cooper, Falke, Esprit.
Radnice šiju i prave odeću u nemogućim uslovima, ponižene i vređane, radom narušavaju svoje zdravlje, upropašćavaju telo i dušu, za bedne plate. Zastrašujući je raskorak između njihovih zarada i cene odeće koju proizvode. „Nikad nisam primila preko 56.000 [dinara] sa svim bonusima, prekovremenim i subotama. Imala sam mesece kad sam bila na 42.000. A tamo radim na pakovanju i vidim i cene, i zujalice, a te Hugo Boss pantalone koštaju 27.000 dinara”. Mesec dana teškog rada tokom kojeg naprave ko zna koliko stotina komada odeće, a zarade taman toliko da kupe dva para pantalona.
‘Kožoderi radnički’
Istraživanje Centra za politiku emancipacije zaista podseća na neka vremena za koja smo mislili da su zauvek minula, pogotovo na tekstove Dimitrija Tucovića o tekstilnoj industriji u Leskovcu, objavljivanim u Radničkim novinama 1914. godine. U to vreme položaj radnika bio je još gori, ali sličnosti su više nego očigledne.
U tekstu objavljenom 5. maja 1914. godine, pod naslovom “Mali mučenici iz leskovačkih fabrika”, stoji fotografija dece-radnika koja rade po 12 sati dnevno, a ispod sledi objašnjenje: “Od četrdeset sedmoro, šestoro ih je stupilo u fabriku od sedam godina, četrnaestoro od osam, dvanaestoro od devet, osmoro od deset, sedmoro od jedanaest. […] Od ove dece, devetoro je tuberkulozno; sedmoro škrofulozno; dvadeset devetoro bolešljivo i slabunjavo. Nijedno dete nije nađeno kao zdravo! […] Ovu decu fabrikanti Ilić, Teokarević i Petrović upropašćuju u svojim preduzećima, tamo ih tuku, pa kad polumrtva od rada i tortura popadaju, dolaze im noću roditelji te ih nose kući”.
U drugom tekstu Tucović piše: “Leskovački fabrikanti javljaju se kao apsolutni gospodari leskovačke sirotinje. Po svom ćefu oni utvrđuju veličinu nadnice i dužinu radnoga vremena; po svom ćefu rade i obustavljaju rad. Na zaradama od kojih se ne može da živi oni drže ovo radništvo u paukovim mrežama i sišu mu krv na pamuk. […] Skoro cela naša tekstilna industrija stoji danas u rukama kuće Ilića, Teokarevića i Petrovića – jednoga nesolidnoga i nekulturnoga soja ljudi, debele glave, tvrde pameti ali još tvrđega srca, kožodera radničkih koji se ponose time što u njihovim preduzećima nema organizovanih radnika, kao što su u njima nadzornici razbojnici i komite a batinanje dece i žena redovna pojava”.
Porobljena deca i isceđeno radništvo
Dalje Tucović piše o jezivim primerima zlostavljanja radništva koje država svesno ne primećuje. “Kroz čitav niz godina mi tražimo od državne vlasti da ove moderne kapitalističke pirate suzbije u granice. Ali namesto da se smiluje prema porobljenoj deci i isceđenom radništvu, državna vlast se pravila gluva prema svima predstavkama radničkih organizacija i Radničke komore. Radnik je zaustavio mašinu da spase život radnice čije su kose pale na zupce – radnica je u kontoaru izudarana a radnik otpušten! Drugom prilikom, da se spase život radnikov, zaustavljena je mašina i slomljena su dva zupca – spasilac je izudaran i otpušten. Jednom prilikom, kada je jedan mališan probudio radnicu da je gazda ne zateče zadremalu, g. Petar Ilić, srdit što mu je žrtva izmakla, dočepa ga kao kakav zgramzov i ponese da baci u mašinu. Prestravljeno dete se razbolelo i umrlo”.
A šta su radili predstavnici vlasti i zakona? Je li bilo nekog ko je mogao da spreči zulum leskovačkih kontroverznih biznismena?
Evo šta kaže Tucović: “I mesto da ih za gaženje zakona kazni i kao društvene štetočine ukroti, ministar privrede im produžava koncesije, ministar vojni daje državne liferacije i ministar policije šalje žandarmeriju da ih čuva od razjarenih, ogorčenih radnica i dece! Da li je državna vlast svesna odgovornosti? Mi ćemo joj ići tragom. Mi ćemo je učiniti odgovornom za sve što može da nastupi iz ovoga nasrtaja leskovačkih fabrikanata na poslednji zalogaj hleba ove sirotinje, jer je državna vlast tolerisanjem ovih radničkih upropastitelja i odmetnika od zakona kriva što su oni danas tako drski, nasrtljivi, bezobzirni”.
Kad uništiš socijalizam
Mnogo šta iz starih Tucovićevih tekstova podseća na današnje stanje u tekstilnoj industriji – položaj radništva, neljudski odnos poslodavaca prema zaposlenima, državna podrška krvopilcima. Sasvim dovoljno elemenata za lament kako se kod nas malo toga promenilo u proteklih sto i kusur godina. Samo što je takvo lamentiranje moguće jedino ako bismo zaboravili na period socijalizma kad je položaj radnika bio posve drugačiji.
Već četiri decenije busamo se u nacionalistička prsa, udaramo u patriotske talambase, na sva zvona oglašavamo svete srpske zemlje, nacionalne interese, veliku Srbiju i ostale tlapnje, mantrajući o srpskoj ugroženosti. Dok smo se drogirali nacionalizmom, nekim čudom se dogodilo da su se radnici vratili u položaj od pre stotinjak godina. Drugačije nije moglo ni da bude, pošto smo s gnušanjem uništili socijalizam, odrekli se Tita, narugali se samoupravljanju i odbacili sve tekovine revolucije.
U tom oklevetanom i popljuvanom socijalizmu ovakvo ponižavanje i zlostavljanje radništva bilo je potpuno nezamislivo. SFRJ je bila radnička zemlja, a sva ona prava koja su nam doneli komunisti nakon pobede nad fašizmom nisu bila nešto što se podrazumeva. To tek sada vidimo, kad smo restaurirali sistem eksploatacije koji su revolucionari uništili. To je i bio jedan od ciljeva nacionalističke kontrarevolucije, to je nama naša borba dala. Krajnje je vreme da se osvestimo, da shvatimo kakvo smo zlo napravili drugima i sebi, pa da se vratimo tradicijama radničkim, levičarskim, socijalističkim na kojima smo jedan jedini put u istoriji stvorili društvo dostojno čoveka.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR