Neće proći

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Opskurna privođenja na informativne razgovore kojima se autokratski režim u Srbiji brani od unutrašnjih i spoljašnjih „neprijatelja“ više nije lako ni nabrojati. Uz privođenja, uporno smo suočavani i sa deportacijama stranih državljana i zabranom ulaska u Srbiju svih „sumnjivih lica“. Na ovoj listi sumnjivih našli su se, dan uoči protesta 28. juna u Beogradu, crnogorski reditelj i kolumnista Danilo Marunović i grupica hrvatskih studenata koja se u Srbiju zaputila vođena vrlo privatnim i nimalo političkim motivima, dakle – ne na protest, nego na proslavu rođendana. Po Marunovića su došli istog dana kada je u Narodnom pozorištu u Beogradu zakazana predstava koju je režirao (Gospoda Glembajevi), repertoarski planirana prije par meseci. Potom su, na nekoliko sati, utihnule sve informacije o njemu.

Zašto je priveden, saslušavan i deportovan, cijelog dana nije saopšteno ni građanima Srbije ni građanima Crne Gore. Očekuje se da će to učiniti upravo Marunović, možda nakon povratka u svoju državu, čije su vlasti upečatljivom ćutnjom reagovale na objektivno uznemirujuću situaciju. Spekuliše se da je razlog privođenja njegov tekst Vidovdanom protiv Vučića, iako u njemu autor zapravo ni implicitno ni eksplicitno ne podržava najavljeni protest. Ako je to tačno, požar kažnjivosti za verbalni delikt zloslutno se širi iz Srbije ka Crnoj Gori. Prijatelji iz Srbije s kojima sam razgovarala nakon vijesti o „procesu“ kojem je Marunović podvrgnut, rekli su da osjećaju stid. Par njih je, upravo ovim povodom, izgovorilo da bi tako mogli da dođu po svakoga od nas.

Što se tiče hrvatskih studenata, očekivanja vesele proslave rođendana, po svoj prilici, zamijenjena su frustracijom zbog zabrane ulaska u Srbiju i onim posebnim osjećajem nelagode koju imaju svi oni koji su propušteni kroz obradu kafkijanskog tipa, a u kojoj se gubi demarkaciona linija između krivice i kazne, ili barem unutrašnja logika ovog uzročno-posledičnog slijeda.

Hapšenja studenata i aktivista osumnjičenih za pokušaj rušenja ustavnog poretka u Srbiji traju već danima. Nakon privođenja se satima ne zna gdje su privedeni i za koje djelo će potencijalno biti procesuirani. Nekadašnji povjerenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić naglas je izgovorio ono što misle mnogi, da je u Srbiji „tužilaštvo u nepodnošljivoj mjeri podređeno izvšnoj vlasti“, da je to „put u strahovladu“, da je „nedopustivo što akcije vode ljudi u civilu, često u sadjejstvu s ljudima takođe u civilu za koje se ne zna kojim formacijama pripadaju“, kao i da je „društvo antagonizovano do mjere koja je za svakog odgovornog krajnje zabrinjavajuća“.

Dan uoči studentskog i građanskog protesta u Beogradu do građana Srbije stigla je i vijest, zvanično saopštena iz Srbijavoza,  kojom obavještavaju korisnike usluga „da je  27. juna 2025. godine u 10:18 h primljen poziv koji je sadržao anonimnu dojavu da su na svim vozovima i prugama postavljene eksplozivne naprave“, te da je „privremeno obustavljen saobraćaj svih vozova za prevoz putnika dok nadležni državni organi ne izvrše potrebne provjere“. Gotovo identična obustava željezničkog saobraćaja dogodila se i 14. marta, takođe dan uoči velikog protesta u Beogradu. Opet zbog „anonimne dojave“ o eksplozovnim napravama na međugradskim linijama. Tog 15. marta, na dan do sada najvećeg skupa u savremenoj istoriji Srbije, bio je obustavljen i autobuski prevoz iz mnogih gradova ka Beogradu.

Nakon svih ovih podataka i informacija umjesno je postaviti pitanje – šta je zapravo (podsvjesna) platforma režima u Srbiji, jer je izvjesno da ukoliko ne pristane na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora ni antagonizovanost društva, ni protesti, baš kao ni, nažalost, primjena represije – neće proći. Na osnovu podataka koje je domaćoj i međunarodnoj javnosti ovih dana predstavila Crta da su u Srbiji u protekla četiri mjeseca održana najmanje 5.242 protesta i 901 zbor građana jasno je, međutim, da neće proći ni klizanje u totalnu vladavinu. Da neće proći potpuna kontrola države nad društvom, da više neće tako lako proći ni ideološka manipulacija, ni brutalnost. Kao i da je ostvarenje totalne moći, uz potpuno ukidanje demokratije i primjenu apsolutne kontrole, uz totalnu ofanzivu pro-režimskog medijskog aparata, uz masovni nadzor građana i manipulaciju izborima, za aktuelnu vlast postalo - nemoguća misija.

Proteklih sedam mjeseci prisustvujemo nevjerovatno istrajnoj borbi studenata i građana za uspostavljanje društvene kontrole nad državom. Već sama ta istrajnost dovela je u pitanje kapacitete autoritarne vlasti da kontinuirano proizvodi „političku normalnost“. Dinamika autoritarne vlasti i dinamika studentsko-građanskog otpora su se ukrstile na približno istoj ravni a ovo poklapanje suštinski ugrožava stabilnu i legitimnu reprezentaciju vlasti. Otuda sve češći krajnje afektivni i teško objašnjivi potezi kojima autoritarni poredak ulazi u fazu permanentne auto-subverzije. Sam sebi postaje najveći protivnik. Studentsko-građanski emancipatorski potencijal pokazao se kao nerješiva enigma za postojeću političku paradigmu. Stari i „oprobani“ načini vladanja više ne funkcionišu. To važi kako za stranku na vlasti, tako i, velikim dijelom, za stranke u opoziciji. Zbog toga je od sudbonosnog značaja pitanje pronalaženja nove političke paradigme kojom bi se, na miran način, prevazišla ova politička blokada.

Pitanje od sudbonosnog značaja za Srbiju, ali i za njeno okruženje.