Pad od smijeha

Za Antenu M piše: Vjera Mićović

Čitali ste, vjerujem, Ime ruže. Ako nijeste, gledali ste film. U oba slučaja, jasno vam je: nije to priča o manastiru, već onome zbog čega se svaka vlast, svuda, preznojava - o smijehu.

Sjećate se, izgubljena Aristotelova knjiga o komediji, redovnik koji, da bi sačuvao vjeru, truje svakog ko pokuša da je pročita i rečenica: Smijeh ubija strah! 

Opasan je smijeh, zna da posije  paniku. Zna da bude veliki protivnik kad si vlast koja je ogoljena, a ne podnosi da bude viđena u ogledalu.

Uprkos karakteru vlasti, mi smo trenutno, u benignoj fazi. Kod nas vlast, ohola i bez duha, pokušava samo da uguši smijeh i ne čudi sto je onaj kotorski, zdrav, inteligentan, satiričan, naišao na malu “maricu”.

Jer eto, neko se u Kotoru usudio da ismije ministra Slavena Radunovića, koji je predložio da se na referendumu! odluči hoće li Kotor ostati pod zaštitom UNESCO-a. 

Na fešti su mu odgovorili kako dolikuje — duhovito, precizno i razorno. Maska je govorila više od stotinu govora. Drustvenim mrežama su se širile fotografije  fenomenalnih karnevalskih maski- prostornih instalacija, alegorijskih  poruka sa jasnim adresantom koje ismijavaju nečuvenu glupost. Vjerovatno je baš to oduševljenje bilo alarm za naredbu:  Gasi muziku, skloni maske, program se prekida zbog pretjerane istine.

Izgleda da se u ovoj državi možete sprdati sa najvećim svetinjama - građanskim društvom, antifašizmom, njenim najblistavijim praznikom, ali ne sa ovom i ovakvom vlašću, uprkos činjenici da ne stižemo da pohvatamo budalaštine koje proizvodi. Na dnevnom nivou. Zato je stigla cenzura u prepoznatljivom ruhu Demokrata. Oni najbolje razumiju Radunovića, dijele isti problem. 

Lani je u Herceg Novom, spaljena lutka pisca Andreja Nikolaidisa, iz obrazloženje koje se graniči sa užasom, a tadašnji predsjednik opštine je to, s osmijehom, nazvao “mediteranskim šarmom”. Kad si vlast i užas možeš da prodaješ  kao šalu. 

U Kotoru, međutim, karneval pokušava da ostane ono što jeste — prostor slobode, humora, duhovitog otklona, ismijavanja besmisla. Zato je stigao prigušivač na feštu. I maske jesu pale, ali sa lica vlasti. I ne prvi put. Znamo ih. Bahati su, neuki, često sapliću jezik o rečenice koje ne razumiju, u odijelima koja su premala za njihov ego, a prevelika za znanje kojim raspolažu.

I sad se pitam, šta je to moglo da zaboli Slavena Radunovića, tipa čije se samopouzdanje graniči sa arogancijom? Čovjeka koji se ponaša kao da je doktorirao na Sorboni, a ne na nekoj školici Privredne komore u Novom Sadu, populiste i obožavaoca desničarskog performansa?

Odgovor je jednostavan - smijeh! Kotorske maske su ga pogodile tamo đe je najtanji, u uvjerenje da je neko, da je važan i moćan, da se njegova ne poriče. Radunović je čovjek koji voli ljude koji ćute i kleče. A vidi čuda, Kotor je pokazao da ga se ljudi ne samo ne boje, već da ga ne poštuju, da može da ima funkciju, ali ne i autoritet.

Kotor je sublimirani odgovor svih nas i naš smijeh kaže: Vidimo vas. Prepoznajemo vas. Car je go! 

U tome je moć satire, ne ruši zidove, ali im pukotine napravi. Ne mijenja vlast, ali je raskrinka. Ne ućutkuje autoritete, samo im pokaže da ne znaju šta rade. 

I jedna poruka vlastodršcima: iako se silno trudite da ućutkate svaku riječ što ne miriše na poslušnost, ima ovdje još đece velikog Crnogorca i vojvode Marka Miljanova. A on nas je naučio da čovjek vrijedi dotle dok smije svakome reći istinu u oči. Zato ćemo nastaviti da govorimo - građanski, civilizovano, uz salve smijeha.

Jer, da budemo pošteni, vi nam dajete više inspiracije nego sto satira može da podnese.