Moskva sebi pucala u glavu: Rusi na putu da postanu raskolnici

Piše Vladimir Jovanović za Antenu M

Piše: Vladimir Jovanović za Antenu M

„Tokom bogosluženja, koje će svršavati svjatjejši patrijarh Kiril, pominjanje predstojatelja autokefalnih pravoslavnih crkava počinjaće od patrijarha Aleksandrije, a ne Carigrada, kako je do sada bilo”, objasnio je juče mitropolit Ilarion Alfejev, „ministar” vanjskih poslova RPC i član Sinoda.

„To ne znači, dakle, potpuni raskid evharistijskoga zajedništva”, rekao je Ilarion, po primarnome obrazovanju – pijanista. „Na primjer, laici [mirjani, obični vjernici – prim.a] koji dolaze na Svetu Goru [u jurisdikciji Carigrada], ili se nađu u crkvama Carigradske patrijaršije, mogu se [od običnih sveštenika] u njima pričešćivati”, kazao je Ilarion. „Ali, mi odbijamo da liturgijski saslužujemo sa arhijerejima Carigradske patrijaršije, jer svaki put u bogosluženju oni pominju svoga patrijarha [Vartolomeja], a mi smo zabranili sada to pominjanje”.

No, praktični problemi Rusa, sa obznanom odluke Sinoda, počeće već danas – na Svetoj Gori. Relativno brojno tamošnje rusko monaštvo je, dakle, pod neposrednom Vartolomejevom jurisdikcijom. Tamo nije kao u ostalim grčkim crkvama, da patrijarha u službama pominju samo vladike, već Vartolomeja mora pominjati svaki sveštenik. Kako će se, ljubezni sinodski oci moskovski, zavjetovani da prisustvuju bogosluženjima svetogorski monasi Rusi onda pričestiti kod toga istoga sveštenika koji će pomenuti Vartolomeja?

Evharistija (εὐχαριστία) ili pričešće je svetotajinsko srce Crkve. Isus Hristos na Tajnoj večeri sa apostolima molitvom blagodarenja i činom blagosiljanja hljeba i vina (Lk. 22, 19-20) ustanovljava evharistiju konvergentnim centrumom sveukupnosti crkvenoga života. Nemoguća je bez sabiranja u evharistiji crkvena „punota“ ili „ispunjenje“ Hristovo. Evharistija je i „tajna sabornosti“, „tajna opštenja“ – zajedničenja.

E sad, nakon jučerašnje odluke Sinoda Rusije, jasno je da episkopati Moskve i Carigrada nijesu u evharistijskoj zajednici. Sabornosti među njima u perspektivi ne bivajet. Proklamovan, jednostranom odlukom Moskve, raskol se produbljuje. To najavljuju u saopštenju Sinoda RPC:

„Ako se nastave antikanonske aktivnosti Carigradske patrijaršije na teritoriji Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije (UPC-MP), mi ćemo biti prinuđeni u potpunosti prekinuti evharistijsku vezu sa Carigradskom patrijaršijom”.

Potpuni raskol: to je anatemisanje Vartolomeja, Carigrada i svih onih koji ga slijede. Samim tim, zabranilo bi se vjernim Rusima u dijaspori i da se pričešćuju u hramovima Carigradske patrijaršije.

Ali, ni sada nekakvo bogoslovsko opravdanje za jednostrani raskid zajedničarenja sa episkopatom Carigrada zaista ne postoji – čak i kad bi Moskva bila stoprocentno u pravu da ona, a ne Carigrad, ima isključivo kanonsko pravo na Ukrajinu.

Koliko mi je poznato, nikad u istoriji Pravslavlja raskola iz razloga koji sada Moskva pokušava opravdati bivalo nije: administrativno imenovanje egzarha. Đe je u tome krimen jeresi?

To je za Crkvu temeljno pitanje. Ako nema jeresi, po kojem osnovu nekome kliriku zabraniti da saslužuje i zajedničari sa drugim klirikom?! Naprotiv, po kanonskome pravu, ako neki klirik odbije da saslužuje bez valjanoga razloga, dakle bez krimena jeresi, sa drugim klirikom – onda je on raskolnik i podložan je gubitku čina. U slučaju da klirik optuži drugoga klirika da je jeretik – a to ne dokaže – sva optužba o jeresi se onda svaljuje njemu na leđa.

Je li Sinod Rusije naveo juče bilo koji kanonski utvrđen razlog jeresi Carigrada? Nijesmo o tome ništa pročitali. Po obrascu koji je ovđe nama dobro poznat iz spektra paracrkvenih aktivnosti Beogradske patrijaršije, sada Moskovska patrijaršija u saopštenju sinodskome takođe ne navodi jedan jedini konkretni kanon da bi temeljila odluku o razvrgavanju liturgijskoga jedinstva sa episkopatom Carigrada.

Moglo se iz Moskve još neko vrijeme prijetiti, makar praznom puškom, svim arsenalom odmazdi Carigradu, ali već sada, dok se glavni povodi ili događaji nijesu ni desili – makar bili i ozbiljno najavljeni – dakle, naprečac krenuti u „preventivni rat” i prekinuti tek tako zajedničarenje?

Ako je lukavi Fanar išta priželjkivao onda je upravo ovo: razjareni Rus udara prije početnoga gonga i to ispod pasa, pa u istoriju biva upisan pod neslavnom egidom bogomrskoga vinovnika „rata prijestola”. Živi bili, pa pročitali – Carigrad će u reagovanjima upravo trijumfovati sa ovim tezama.

Naime, objava jednostranoga raskola od strane Moskve se barem djelimično mogla opravdavati tek kad Carigrad zaista i povuče najavljene korake, od kojih najvažniji (a kao takav prethodi tomosu o autokefaliji Crkvi Ukrajine) glasi: neki arhijerej iz Carigrada, sa blagoslovom Vartolomeja, stupio u liturgijsku zajednicu sa „raskolnicima” iz Kijevske patrijaršije. Do ovoga trenutka, premda je jasno da se stvari, vođene na kanonski zaista perfektan način, nepovratno kreću ka tome – to se još desilo nije.

Dakle, Sinod u Moskvi je požurio da objavi da su dvojica Vartolomejevih egzarha već u Kijevu. Da su arhiepiskop Danilo (Zelinski) i episkop Ilarion (Mikolajevič Rudnik) zaista tamo, to službeno niko još nije potvrdio. Ali je na Sinodu u Moskvi juče dramatično patrijarh Kiril Gundjajev doslovno (zvaničan citat) saopštio: „Sada imamo pouzdanu informaciju da su oni stigli u Ukrajinu i počeli da rade”.

Je li to samo po sebi jeres? Neki arhijerej, ili dvojica arhijereja, makr ih poslao Vartolomej, ne mogu u Kijev! Taj krimen ne nalazi se u popisu zabrana ni u jednome nomokanonu. A ti arhijereji u Kijevu, Danilo i Ilarion, su „i počeli da rade”. Da rade, šta? Jesu li imali liturgiju sa „raskolnicima” ili bilo kakvu drugu konkretnu crkvenu radnju, ili su oni i sami neki „raskolnici”. Nijesu, čak ni Sinod Rusije to ne tvrdi u saopštenju.

Ali, evo odgovora zašto Rusi sumanuto žure i ne obaziru se na pravila. Patrijarh RPC Kiril juče „izrazio je nadu da će jerarhija UPC-MP nastaviti jedini pravi put – da obavljaja svoje službe u skladu sa kanonima Pravoslavne crkve”.

Takva formulacija u sebi krije strahovanja Moskve od drukčijega raspleta: najmanje desetak arhijereja UPC-MP, skupa sa arhijerejima Kijevske patrijaršije, diskretno je potpisalo još proljetos zahtijev Carigradu za izdavanje tomosa objedinjenoj Crkvi Ukrajine. Podatak je stoprocentno tačan i naravno Moskvi nije nepoznat. K tome, raspoloživi izvještaji ukazuju: svega trećina vjernika i klira UPC-MP se protivi autokefaliji, druga trećina načelno nema ništa protiv nje (prikloniće se matici zbivanja), a treća trećina navija za autokefaliju.

Kako sada Carigrad preuzima bogougodno izliječenje raskola u Ukrajini – nakon što je dvije i po decenije Ruska crkva pokazala da je u najmanju ruku nesposobna da izvrši svoju soteriološku misiju i ponudi rješenje kojim bi se jaz među istovjernom braćom prevazišao – jasno je da ne postoji niti jedan razlog za klirika ili vjernika Ukrajinca iz UPC-MP da ne bude dio nove i objedinjene kanonski autokefalne Crkve.

Stoga Moskva, makar po cijenu kršenja kanona, tj. još makar i bez djelimična oprvadanja, raskida liturgijsku zajednicu sa episkopatom Carigrada – ne bi li time, pod prijetnjom anateme, zaplašila klir i vjernike UPC-MP da ne saslužuju odnosno da se ne pričešćuju kod Vartolomejevih egzarha koji će narednih dana koordinirati proces stvaranja objedinjene autokefalne Crkve Ukrajine.

U Moskvi vjeruju i u dodatne adute. Sinod se obratio „u ovome teškome času za podršku pomjesnim autokefalnim crkvama”, pozivajući „predstojatelje tih crkava da razumiju zajedničku odgovornost za sudbinu svjetskoga pravoslavlja i iniciraju bratsku pravoslavnu raspravu o crkvenoj situaciji u Ukrajini”.

Što to znači, stvaraju li Rusi „antifanariotsku internacionalu”?

Multimilionsko slovensko stado Rusa, Bjelorusa, Srba, nešto Ukrajinaca, Čeha, šaka atipičnih Poljaka, pretpostavimo čak i Gruzini (kojima su Rusi prije deceniju djelove države vojno okupirali), te malobrojne pastve od ruskih tajkuna podmićenih Aleksandrije, Antiohije, možda i Jerusalima, a zašto ne i pravoslavni Turci… svi oni, dakle, okupiće se oko Moskve, „Trećega Rima”, sopernika prokletim Jelinima i njihovome Carigradu („Novome Rimu”)?

To su, braćo i sestre, nešto prepakovane fantazmogorične ekstaze votkom predoziranih velikoruskih intelektualaca 19. vijeka, od kojih su neke sada doduše i moguće – kao karikature. Iz pojedinih će crkava, posmatrajte pažljivo, narednih dana možda i dati za pravo Moskvi, na ovaj ili onaj način, uz ovu ili onu potresnu govoranciju i milozvučni apel da se sačuva jedinstvenost Pravoslavlja, ali suština, test njihove vjerodostojnosti, biće samo jedan: koliko će od tih crkava, inspirisani Moskvom, ukloniti Vartolomeja iz svojih diptiha i razvrgnuti liturgijsku zajednicu sa episkopatom Carigrada?

Hiljadu-i-sedam-stotina-godina vaseljenske tradicije Carigrada se ne može izbrisati gumicom. Nije u toj tradiciji sve blistavo, ali se poredak stvari zna. Na primjer, Carigrad je hristijanizovao Slovene, ili najveći broj njih, a ne obratno. Konkretno, Carigrad je hristijanizovao Ruse, a ne Rusi Carigrad. Nije Carigradska patrijaršija dobila onomad tomos od Moskve, nego obratno, etc.

I sad, pretpostavimo, ruski scenario: od Carigrada će se, osim njih, odvojiti i rusifikovani sateliti iz bivšega SSSR-a, možda Srbi (najkasnije kad zakukaju pošto im Carigrad poništi tomos iz 1922) i statistički beznačajni broj pravoslavnih Čeha, ili Poljaka? A Rumuni, ko je njih zaboravio? Tih pravoslavnih Rumuna je ukupno 16,3 miliona, imaju teške sporove sa Srbima koji im Vlahe pretapaju u srpstvo, ama i u Moldaviji su u neobjavljenome „ratu” oko jurisdikcije sa Rusima.

Dobro, Rumuni nijesu Sloveni. A šta će Bugari? Ostane li i Bugarin uz Carigrad, slovenstvo će ipak Vartolomeju okrenuti leđa? Teško! Dobiće Fanar par desetina miliona vjernih Ukrajinaca pod moralni omofor priznate autokefalije, zatim i Makedonce, a budu li se tako razvijale stvari, onda, daj Bože, pridružiće im se i – Crnogorci.