Dana 26. aprila 1986. godine dogodila se Černobiljska katastrofa – jedna od najvećih ekoloških nesreća u istoriji čovječanstva. Na godišnjicu ove tragedije, sabrane su informacije o njenim posljedicama i značaju odgovornog odnosa prema životnoj sredini.
Tog kobnog dana svijet je svjedočio havariji u Černobiljskoj nuklearnoj elektrani. Tragedija, koja je odnijela na hiljade života i izazvala ogromne posljedice po okolinu, postala je simbol opasnosti koju nosi nuklearna energija.
Ukrajinska novinska agencija UNN prikupila je podatke povodom 39. godišnjice kako bi podsjetila na razmjere katastrofe i važnost brige o prirodi.
Hronologija događaja 26. aprila 1986.
Sve je počelo uveče, 25. aprila, kada su zaposleni u Černobiljskoj elektrani planirali izvođenje testova na četvrtom bloku. Cilj testiranja bio je da se provjeri rad sistema za hlađenje pri niskom nivou snage. Međutim, tokom testiranja reaktora, kada su neki sistemi hlađenja morali biti isključeni, došlo je do ozbiljnih propusta.
To je izazvalo nekontrolisanu lančanu reakciju i nagli porast snage reaktora.
U 1:23 poslije ponoći dogodila se čuvena eksplozija koja je razorila reaktor. Udarna sila bila je toliko snažna da je djelimično uništila zgradu energetskog bloka, a komadi betona, metala i tečnog reaktorskog goriva razbacani su stotinama metara unaokolo. Na krovu je izbio jak požar. Temperatura u samom reaktoru drastično je porasla, što je dovelo do dodatnog ispuštanja radioaktivnih materija.
U prvim trenucima nakon eksplozije, niko na stanici nije bio svjestan stvarnih razmjera nesreće. Tek nekoliko sati kasnije postalo je jasno koliko je situacija ozbiljna. Radioaktivni dim i para brzo su se širili na velike udaljenosti. Vjetrovi su tada nosili radioaktivne čestice preko mnogih dijelova Sovjetskog Saveza, uključujući južnu Bjelorusiju, sjever Ukrajine, pa čak i zapadne evropske zemlje.
Na mjestu nesreće odmah su reagovali vatrogasci i spasioci, pokušavajući da obuzdaju požar i lokalizuju štetu. Međutim, činjenica da vatrogasci nijesu bili upozoreni na prisustvo visoke radijacije, niti su imali odgovarajuću zaštitnu opremu, dovela je do tragičnih posljedica. Tako su, na primjer, poručnik Volodimir Pravik i njegove kolege, koji su gasili požar, bili izloženi smrtonosnim dozama zračenja, što je rezultiralo smrću od radijacione bolesti.
Požar na krovu elektrane bio je ugušen do jutra, ali potpuno gašenje trajalo je još nekoliko dana. Glavni zadatak bio je zaštititi treći energetski blok i održati rad sistema za hlađenje, čime su spriječene još teže posljedice.
U početku su sovjetske vlasti pokušavale da prikriju razmjere nesreće. Međutim, na nuklearnoj elektrani Forsmark u Švedskoj detektovane su radioaktivne čestice koje su, kako se vjerovalo, stigle vjetrom iz istočnog dijela SSSR-a. To je izazvalo međunarodni skandal. Tek 27. aprila, više od 24 sata nakon eksplozije, počela je evakuacija stanovništva iz obližnjih naselja. U tom trenutku, područje oko Černobilja već je bilo izuzetno opasno za zdravlje.
Uzroci katastrofe
Tokom godina, uzroci Černobiljske nesreće su se različito tumačili i često mijenjali izvještaji. Prema nalazima Državne komisije SSSR-a, suda i KGB-a, za nesreću su prvenstveno okrivljeni propusti osoblja.
Ovu verziju podržala je i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) u izvještaju iz 1986. godine. Ipak, 1993. godine IAEA je priznala greške u prvobitnim zaključcima. Danas se smatra da je glavni uzrok katastrofe bio u samoj konstrukciji reaktora. Konkretno, utvrđeno je da je reaktor tipa RBMK-1000 imao ozbiljne tehničke nedostatke koji su se manifestovali tokom testiranja. Takođe, u trenutku nesreće, kontrolne šipke nijesu pravilno funkcionisale, pa je umjesto smanjenja, došlo do naglog povećanja snage reaktora.
Još jedan važan faktor bila je niska „kultura bezbjednosti“. Ispostavilo se da nijesu samo operateri, već i dizajneri reaktora, uprava elektrane i druge osobe zanemarivale bezbjednost. Na primjer, reaktor je nastavio da radi i nakon što je sistem za vanredno hlađenje bio isključen na zahtjev dispečera, a operateri nijesu zaustavili reaktor, iako je operativna margina reaktivnosti bila manja od dozvoljene.
Posljedice katastrofe
Zbog Černobiljske nesreće, više od 200.000 km² teritorija Ukrajine, Rusije i Bjelorusije bila je kontaminirana radioaktivnim otpadom. Radioaktivni izotopi cesijuma-137, stroncijuma-90, joda-131, kao i plutonijum, raspršeni su na ogromnim udaljenostima, zagađujući poljoprivredno zemljište, šume, vodene resurse i zrak. Najveće posljedice bile su na šumama i poljoprivrednim zemljištima, a supstance koje su se taložile na biljkama i u tlu predstavljale su najveću prijetnju.
Kada je riječ o uticaju na zdravlje ljudi, mnoge međunarodne organizacije, uključujući Greenpeace, tvrde da su posljedice nesreće doprinijele povećanju broja oboljelih od raka. Takođe, važno je koliko je života tragedija odnijela. Ukupno, broj žrtava procijenjuje se na hiljade ljudi. Ipak, prema Černobiljskom forumu, zvanične procjene su mnogo niže. Istovremeno, stres izazvan evakuacijom i nesigurnošću doprinio je porastu morbiditeta među pogođenim stanovnicima.
Lekcije iz Černobilja i njihov značaj za današnji svijet
Černobiljska katastrofa pokazala je koliko opasna može biti nuklearna energija u slučaju nedostatka odgovarajuće kontrole i osjećaja odgovornosti za moguće posljedice. Jedna od glavnih lekcija ove tragedije bila je spoznaja koliko je važno da ljudi brinu o životnoj sredini.
Nesreća je prisilila mnoge zemlje da revidiraju politiku razvoja nuklearne energije i doprinosila je stvaranju novih pristupa nuklearnoj bezbjednosti. Osim toga, jasno je ukazala na ranjivost čovjeka prema tehničkim i ljudskim rizicima. Černobilj je postao simbol hrabrosti likvidatora i podsjetnik na to koliko visoku cijenu ponekad treba platiti zbog ljudske greške.
Stanje Černobiljske zone danas
Danas, Černobiljska zona, ili, kako je često nazivaju, Zona isključenja, predstavlja poput odvojenog svijeta koji živi svojim vlastitim životom. Nakon evakuacije ljudi, priroda je preuzela kontrolu i pokazala svoju moć u odnosu na sve što je čovjek stvorio. Napuštena sela prekrila su šumska rastinja, a teritorija je postala utočište za mnoge divlje životinje koje se rijetko nalaze u drugim dijelovima Evrope.
Radioaktivno zagađenje nije spriječilo floru i faunu da se aktivno razvijaju, pa se sve što ovdje živi polako oporavlja. Odsustvo ljudske intervencije omogućilo je prirodi da povrati svoja područja. Prije potpune vojne invazije, zona je bila zanimljiva naučnicima i turistima. Međutim, zbog vojne prijetnje i blizine bjeloruske granice, zona je pod pojačanom zaštitom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR