Bilo da su nesposobni, motivisani pukim preživljavanjem ili korumpirani, nijesu dorasli da vode svoje zemlje – a kamoli da donose odluke koje ugrožavaju cijeli svijetu, ocjenjuje u najnovijoj analizi Guardianov spoljnopolitički komentator Sajmon Tisdal.
Ovo nije bilo neminovno. Ovo je rat koji je Izrael izabrao. Mogao je biti spriječen. Diplomatski pregovori su bili u toku kad su izraelski bombarderi poletjeli ka Iranu. Nastavak izraelskih, nezakonitih i ničim opravdanih vazdušnih udara najvjerovatnije neće postići cilj koji su sebi zacrtali – da trajno zaustave navodne iranske napore na razvoju nuklearnog oružja – i mogli bi ga čak i ubrzati. Moraju odmah stati. Isto tako, Iran mora hitno prekinuti osvetničke udare i odustati od prijetnji napadima na američke i britanske baze.
Ovaj sukob više nije ograničen, kao prošle godine, na uzajamne napade i "precizne udare" na ograničen broj vojnih ciljeva. Sada je prešao u sasvim novu fazu. Moguće je da više ništa nije van domašaja. Civili ginu s obje strane. Vođe su mete. Retorika je izmakla kontroli. Dok se Izrael bori na više frontova, a iranski režim sabijen uza zid, Bliski istok je bliži katastrofalnom požaru nego ikad ranije.
Razlozi za rat se uvijek mogu naći. Korijeni velikih sukoba često sežu decenijama unazad – i to je slučaj sa višedecenijskom netrpeljivošću Izraela i Irana, koja potiče još od Islamske revolucije 1979. godine. Taj takozvani "rat iz sjenke" u posljednjim godinama je postao sve žešći. Ipak, do sada je izbjegnut totalni sukob. Pa, ko je najodgovorniji za ovo iznenadno i bez presedana izbijanje nasilja?
Odgovor: trojica bijesnih staraca, čije ponašanje budi ozbiljnu sumnju u njihovu sposobnost rasuđivanja, zdrav razum, motive – pa čak i duševno stanje.
To što je jedan od njih – izraelski premijer Benjamin Netanijahu – godinama svjesno provocirao sukob s Iranom ne znači da je morao da dođe do rata. To što je iranski režim trenutno ranjiv nakon izraelskih napada prošle godine i poraza svog saveznika Hezbolaha, ne daje za pravo da se izvede iznenadni napad na njegovu suverenu teritoriju. Istina je da inspektori UN-a tvrde da Iran krši nuklearni sporazum, ali to nije blanko odobrenje za rat.
Netanijahu, 75, nije sposoban da vodi Izrael, a kamoli da donosi odluke o životu i smrti u ime svog naroda. Nije uspio da spriječi terorističke napade iz 2023, a onda je izbjegao odgovornost. Nije ispunio obećanje da će uništiti Hamas i vratiti taoce, ali su njegovi vojnici ubili više od 55.000 Palestinaca u Gazi. Ušao je u rat u Libanu, pa u Siriji. Sad je na redu Iran. Gdje će stati? Možda napadne i Tursku? Ne bi bilo iznenađenje.
Rat je Netanijahuov izbor. To je ono što ga ujutro diže iz kreveta. To je ono što njega i njegove krajnje desničarske saradnike, koje je i Velika Britanija sankcionisala, održava na vlasti – i drži ih podalje od zatvora. Njegove odluke nanijele su ogromnu štetu ugledu Izraela u svijetu i raspirile antisemitizam. Tvrdnja da Izrael vodi borbu za sopstveno postojanje možda je djelimično tačna, ali i njegova lična borba za politički opstanak ima veliku ulogu. Protiv Netanijahua su podignute optužnice za ratne zločine u Gazi. Treba da bude uhapšen, a ne da mu se pruža podrška i ohrabrenje da počini još zločina.
Ajatolah Ali Hamnei, ratoborni iranski vrhovni vođa, druga je ključna figura u ovom sukobu. Trebalo je odavno da bude povučen u penziju, u Qomu. Ovaj 86-godišnjak upravlja represivnim, korumpiranim teokratskim režimom koji je odavno izgubio kontakt s narodom. Izbori su namešteni, pravosuđe korumpirano, cenzura sveprisutna. Režim je poznat po vojnoj nesposobnosti, ekonomskoj propasti i brutalnom progonu žena, gej muškaraca i boraca za ljudska prava, poput Nasrin Sotudeh.
Poput Netanijahua, Hamneija podržavaju tvrdi konzervativci, a osporavaju reformisti – ali on je taj koji donosi sve ključne odluke. Njegova tvrdoglava odluka da pojača obogaćivanje uranijuma, iako nema jasne civilne svrhe, dala je Netanijahuu povod. Iako se navodi da je narušenog zdravlja, Hamnei je glavni razlog zbog kojeg Iran ne odustaje od nuklearnog programa. Ali čak i bez njega, ideja da se taj program može u potpunosti eliminisati je – fantazija.
Ova iluzija možda će režimu doći glave. Izraelski udari su ubili visoke vojne komandante i oštetili nuklearne objekte, kao i raketne i dron jedinice. Hamnei lično, kao i ključni energetski sektor Irana, mogli bi biti sljedeći. U jednom snimku, Netanijahu je pozvao Irance da se pobune i uzmu svoju “slobodu”. Mnogi to i žele. Ali takav poziv, koji dolazi iz kompromitovanog izvora, lako može imati suprotan efekat – da ujedini narod i arapske lidere oko režima.
Iranske prijetnje da će napasti američke, britanske i francuske baze i brodove, ako stanu u odbranu Izraela, kao i najave zatvaranja Ormuskog moreuza, značajno povećavaju rizik od totalnog rata i globalne energetske krize – koja bi pogodila Zapad, a koristila Rusiji. Ovo su direktne posljedice slabašne i neodlučne politike Donalda Trampa.
Tramp, 79, je treći čovjek u ovoj izbjegljivoj tragediji. Tvrdio je da želi novi nuklearni sporazum s Iranom – nakon što je na glup način uništio prethodni. Ali nikad nije uspio da se dogovori oko uslova, a njegovi nestručni pregovarači stalno su mijenjali stavove. Djelimično zato što je Tramp, kao i po pitanju Palestine i Ukrajine, jednostavno previše lijen da se udubi u detalje. Umjesto toga se oslanja na svoj loš instinkt. To ga čini lakim plijenom za lukave političare poput Netanijahua.
Zbog Trampove nesposobnosti, kad je Netanijahu prošle sedmice poručio da je došlo vrijeme za napad na Iran – on je poklekao. A čim je napad počeo, Tramp se, po običaju, predomislio i počeo da preuzima zasluge i izbacuje svoje nadmene prijetnje. Svaki put kad progovori, Tramp nesvjesno potvrđuje iranske sumnje da SAD i Izrael djeluju ruku pod ruku.
Poruka za Kira Starmera: ko god još uvijek misli da Tramp ima ikakvu predstavu o tome šta radi na međunarodnoj sceni, trebalo bi da pogleda događaje od protekle sedmice. Bilo da se dodvorava Vladimiru Putinu, koristi carine kao oružje, sabotira prekid vatre u Gazi ili maltretira susjede – Tramp je ozbiljna prijetnja. Daleko bi pametnije i sigurnije bilo da Britanija zaobiđe njega – i vodi nezavisnu spoljnu politiku koliko god može.
Ova trojica bijesnih staraca mogu nas sve odvesti u smrt.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR