Violeta Barijos de Čamoro, prva žena na čelu Nikaragve, preminula je u subotu ujutru u Kostariki, u 96. godini, saopštila je njena porodica.
Čamoro, koja nije djelovala kao tipičan lider, a na vlast je došla poslije ubistva svog muža, bila je predsjednica od 1990. do 1997. godine.
Tokom njenog mandata zalagala se za razvoj regiona i mir nakon godina krvavog građanskog rata, ali su je pratili problemi sa visokom inflacijom i ekonomskom krizom.
Poslije moždanog udara 2018. godine, Čamoro se povukla iz javnog života zbog tumora i drugih zdravstvenih problema. U oktobru 2023. godine, pod stalnom medicinskom njegom, preselila se u Kostariku, gdje žive dvoje njene djece u izgnanstvu: Kristijana i Karlos Fernando Čamoro Barijos. Sin Pedro Hoakin i ćerka Klaudija Lusija žive u SAD.
"Dona Violeta je preminula mirno, okružena ljubavlju i pažnjom svoje djece i ljudi koji su se o njoj brinuli", navelo je u saopštenju četvoro njene djece.
Bivša predsjednica biće privremeno sahranjena u glavnom gradu Kostarike "dok Nikaragva ponovo ne postane republika i dok se njen patriotski rad ne oda počast u slobodnoj i demokratskoj zemlji", dodali su njena djeca.
Rođena 18. oktobra 1929. u bogatoj porodici u južnom gradu Rivasu, nije djelovala kao neko ko bi mogao postati dio revolucionarnog pokreta. Školovala se u privatnim školama u SAD, ali je njeno obrazovanje prekinuto kada joj je otac umro od raka pluća.
Nakon povratka kući, Violeta Barijos Torres upoznala je i udala se za Pedra Hoakina Čamora, vlasnika i urednika novina La Prensa i žestokog protivnika diktatora Somoze. Čamoro je više puta bio zatvaran i protjerivan. Njegova smrt 1978. ubrzala je narodnu pobunu protiv Somoze koju su predvodili Sandinisti, koji su ga godinu kasnije svrgnuli s vlasti.
To je „Doña Violetu“, koja nije imala mnogo političkog iskustva, postavilo u centar političke scene. „Posvetila sam se politici da bi preko mene Pedro i Nikaragva pobijedili,“ napisala je u svojim memoarima „Snove srca“.
Nakon Sandinističke revolucije 1979, zbog odbijanja diktature, učestvovala je u Prvoj Vladi Nacionalne Rekonstrukcije, gdje je upoznala tadašnjeg – i sadašnjeg – predsjednika Nikaragve, Danijela Ortegu, vođu revolucionarnog pokreta tog doba.
Zadovoljna pravcem u kojem se stvari razvijaju nije bila, pa se povukla iz vlade koju je dominirao Sandinistički front (FSLN) i kritikovala ih je preko La Prense, postavši jedan od najglasnijih kritičara vlasti.
Kasnije se pridružila koaliciji od 14 partija koje su bile ujedinjene samo u protivljenju sandinističkoj vlasti.
Čamoro se 1989. kandidovala za predsjednicu Nikaragve kao kandidat opozicione koalicije i pobijedila sa 54% glasova, postavši prva žena predsjednica u cijeloj Americi.
„Vratiću narodu pravo da bira svoje lidere kroz poštene i otvorene izbore. I, prije svega, ponudiću iskrenost – ne samo u riječi, već i u djelu“, tada je poručila.
Njena pobjeda okončala je vojni sukob u Nikaragvi razoružavanjem oko 20.000 pobunjenika poznatih kao „kontraši“, većinom seljaka koje je podržavao SAD. Takođe je smanjila sandinističku vojsku sa preko 100.000 na oko 12.000 vojnika, promijenila joj ime u Nacionalna vojska i pokrenula njenu profesionalizaciju.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR