Bilo da je riječ o pozivu na nasilje na Glastonbury festivalu ili izgladnjivanju ljudi na socijalnoj pomoći, njihovo “trovanje ironijom” uvodi jezive ideje u okvir mogućeg, piše u današnjoj Guardianovoj kolumni politički komentator Džordž Monbiot.
Zamislite kakav bi haos nastao da je neki kolumnista Guardiana predložio bombardovanje, recimo, kongresa Konzervativne partije i njihvog uporišta u Arandelu, Saseks. Ne bi se danima pričalo ni o čemu drugom. I da tvrdi da je “samo zbijao šalu”, nikad više ne bi dobio posao u novinarstvu. Njegov urednik bi odmah bio otpušten, a policija bi vjerovatno pokucala na vrata. A kad Rod Lidel, kolumnista Spectatora, zamišlja bombardovanje Glastonburyja i Brajtona – odgovori su: “Smiri se, draga, zar ne znaš za šalu?”
Novinar ostaje na poslu, kao i njegov urednik, bivši ministar pravde Majkl Gouv. Jedno pravilo važi za ljevicu, drugo za desnicu.
Isto se desilo i nedavno na GB News, kada je redovni gost Lujis Šafer izjavio da bi “izgladnjivanjem riješio broj osoba sa invaliditetom koje primaju pomoć”.
“Jednostavno ih izgladnite. Ljudi to moraju da rade, ne možete im samo davati pare... Šta drugo? Da ih ubijemo? Mislim, predložio bih i to, ali možda je ipak malo previše”.
Voditelj Patrik Kristis na to je odgovorio: “Da, to se danas više ne smije”.
Možete to nazvati šalom – ako vam je ubijanje smiješno. Ili misaonim eksperimentom. Lidel je u svojoj kolumni to i pokušao predstaviti: “Samo nagađam, onako sanjivo”. Ovakav “humor” omogućava da odvratne ideje neprimjetno uđu u prostor mogućeg.
Istraživači vide ovu praksu – korišćenje šala da se probiju tabui i pomjere granice govora mržnje – kao oblik “strateškog ubacivanja u mejnstrim”. Desničarski influenseri koriste humor, ironiju i mimove da plasiraju ideje koje bi u normalnim okolnostima bile neprihvatljive. Time publika postepeno postaje neosjetljiva i ekstremizam se normalizuje. Jedno istraživanje njemačkih Telegram kanala pokazalo je da desničarski sadržaj ozbiljne forme ima slab domet – kao i humor bez politike. Ali kad se ekstremizam upakuje u šalu, viralnost skače.
Humor daje mogućnost da se sve negira. U članku od 3. jula, nakon što je “samo tako” pomenuo ubijanje stotina hiljada ljudi, Lidel dodaje: “Naravno da ne mislim da to treba uraditi – bilo bi to užasno, psihopatski”. Teško je ne primijetiti namigivanje. Ovakve “šale” su već decenijama paravan za mizoginiju, homofobiju i rasizam: “Izgubila si smisao za humor, srećo?” – namig. Pišu se kao da su bezopasne, ali stvaraju moralni štit vlasnicima medija (hedž fond milijarder i evangelistički hrišćanin Pol Maršal vlasnik je i Spectatora i GB Newsa). Možda to možemo nazvati “ubistvom uz namigivanje”.
Kada ljudi ogugljaju na ironične pozive na nasilje, granica između “šale” i prave ideologije počinje da nestaje. Neki istraživači to zovu “trovanje ironijom”. Ako su ljudi stalno izloženi rasističkim stereotipima u “humorističnom” tonu, mogu izgubiti osjećaj mjere i početi da ih prihvataju. Ishodi su sve osim smiješni.
Bijeli suprematista Brenton Tarant, prije nego što je izveo teroristički napad u Krajstčerču na Novom Zelandu, najavio ga je “šaljivim” mimom na forumu 8chan. Isti tekst je ugravirao na pušku. Poslije napada, u kojem je ubio 51 osobu, desničarski influenseri su se smijali na račun tragedije, pa čak napravili i verziju pucnjave za igru Roblox.
Zanimljivo je koliko često oni koji “šaljivo” zagovaraju nasilje i dehumanizaciju, kasnije to i sprovode. Lidel je prihvatio policijsku opomenu zbog navodnog napada na trudnu partnerku (što je kasnije negirao). Džeremi Klarkson je napisao da bi Megan, vojvotkinja od Saseksa, trebalo da “gola ide ulicama svih britanskih gradova dok joj narod viče ‘Sram te bilo!’ i gađa je izmetom”. Za štrajkače iz javnog sektora rekao je: “Treba ih sve pobiti. Izvesti ih napolje i streljati pred njihovim porodicama”. U stvarnom životu, fizički je napao producenta.
Možda bi ovakve izjave bile manje opasne da štrajkače nikad niko nije ubijao, da koncerti i gradovi nikad nijesu bili bombardovani, da osobe sa invaliditetom nikad nijesu bile gladne ili likvidirane, da žene nikad nijesu bile javno ponižavane i napadane. Ali sve se to već desilo – i postaje vjerovatnije svaki put kad ironija pomjeri granicu prihvatljivog.
Kao šef diplomatije, Boris Džonson je “u šali” rekao da bi britanski investitori mogli pretvoriti libijski grad Sirte u novi Dubai, čim “počiste leševe”. Kad je postao premijer, čini se da je tu retoriku pretočio u djela. Bivši glavni naučni savjetnik ser Patrik Valans zapisao je da je Džonson smatrao kako je Covid “prirodan način da se riješimo starih”. Trebalo bi da prihvate sudbinu “i puste mlade da nastave život i spasu ekonomiju”. Tokom istrage o kovidu rečeno je da je pitao: “Zašto uništavamo ekonomiju zbog ljudi koji će uskoro ionako umrijeti?” Više insajdera tvrdi (iako on negira) da je rekao: “Nema više jeb**ih lockdowna – neka tijela gomilaju u hiljadama”. Zbog njegovog ravnodušnog odnosa, umrlo je više od 200.000 ljudi u UK. Smijemo se zajedno – dok ne shvatimo da su bili ozbiljni.
“Smiješni” mimovi poput Pepe the Frog i Doge, iako su prvobitno bili bezazleni, kasnije su iskorišćeni za umanjivanje i negiranje nacističkih zločina. Ko god bi se usprotivio, čuo bi: “Opusti se” ili “Nauči da se šališ”. Onda smo gledali kako predsjednik SAD koristi Pepe mim, a njegov saradnik Ilon Mask svoju kampanju protiv javne potrošnje naziva po Doge mimu. Sigurno su se dobro zabavili.
Vladajuće sile vjekovima koriste klovnove da izraze svoje najtamnije nagone. “Šaljivi” pozivi na nasilje često odražavaju stvarne želje i ohrabruju ih. Lidel i Šafer se predstavljaju kao marginalci, ali, kad izazovu previše problema, dobiju tek blagu packu. Ipak, na neki način, oni vjernije prikazuju istinu sistema nego najtrezvenija urednička politika. Ispituju naše granice. Pripremaju nas za haos i nasilje. Nijesu izuzetak. Oni su manifestacija. Ubija nas – šala.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR