Nova vjerovatna vlada u Pragu dodaće još jednu državu onima koje se protive zelenom dogovoru EU i paktu o migracijama i azilu, napisao je istoričar, politički autor i kolumnista Timoti Garton Eš u analizi za Guardian.
Ako otvorite prozor u nekoj mirnoj ulici u centru Praga, prvi zvuk koji ćete čuti biće trrrrk-trrrrk-trrrrk kofera na točkićima koji prelaze preko kamenih ploča, dok turisti idu ka svom hotelu ili Airbnbu (češka prijestonica je prošle godine imala osam miliona posjetilaca). Dok obilaze Praški dvorac i pune barove u Starom gradu veselim razgovorom, ti posjetioci – mnogi od njih vjerovatno nesvjesni nedavne izborne pobjede desničarskih populističkih nacionalističkih partija – mogli bi pomisliti da je ovo samo još jedna normalna evropska zemlja. I znate šta: bili bi u pravu.
Neki bolje informisani novinski komentatori, u potrazi za zvučnom generalizacijom, pričaju drugačiju priču. Kažu da je ovo istočna Evropa koja se vraća na staro. Poslije Mađarske, Poljske i Slovačke, sada i Češka! Istina je, međutim, zanimljivija – i zabrinjavajuća.
Prije trideset šest godina, u vrijeme baršunaste revolucije u jesen 1989, ljudi u Pragu su mi stalno govorili da samo žele da njihova zemlja bude „normalna“. Pod tim su mislili na zemlje poput (Zapadne) Njemačke, Francuske, Britanije, Španije ili Italije. Pa, sada jeste. Samo što se normalnost u međuvremenu promijenila. Tada je dominantno zapadno „normalno“ bilo liberalno, internacionalističko i proevropsko; danas je sve više antiliberalno, nacionalističko i evroskeptično. U izbornoj kampanji, aktuelni premijer Petr Fijala pokušao je da mobiliše češke birače pitanjem: „Želimo li da idemo ka istoku ili ka zapadu?“ Ali šta to danas znači, kad je „zapad“ predsjednik SAD Donald Tramp i italijanska premijerka Đorđa Meloni, a da ne spominjemo Reform UK Najdžela Faraža, njemačku Alternative für Deutschland i francuski Rassemblement National, koji sada prednjače u anketama?
Vjerovatno novi premijer, Andrej Babiš, lider pobjedničke stranke Ano (Da), milijarder je i biznismen koji je svoje veliko bogatstvo iskoristio da napravi zavidnu političku karijeru. Već je bio premijer od 2017. do 2021. Opterećen pravnim procesima zbog navodnih koruptivnih poslova iz prošlosti, on nije čovjek dubokih ideoloških uvjerenja, već „preduzetnički populista“ koji ide tamo gdje su glasovi. Podsjeća li vas to na nekog? Možda na italijanskog Silvija Berluskonija? Ili Trampa.
Još ekstremnije su manje partije koje bi mogle biti njegovi koalicioni partneri: tvrdo desna stranka Sloboda i direktna demokratija, koju vodi polujapanski češki nacionalista Tomio Okamura, i ekscentrično nazvani Motoristi za sebe. Motoristi su za ministra spoljnih poslova predložili bivšeg trkača Filipa Tureka, koji iza sebe ima krajnje neprijatnu prošlost, uključujući i fotografiju na kojoj, navodno, iz automobila salutira nacističkim pozdravom. To je užasno; ali predsjednik zemlje Petr Pavel ima ustavno pravo da blokira njegovu nominaciju. A koliko je sve to zaista nenormalno kad je standard „normalnosti“ američki ministar odbrane Pete Hegseth, koji drži lekciju 800 visokih američkih oficira o važnosti sklekova i brijanja brade?
Francuska je istorijski bila zemlja koja najviše gleda s visine na istočni dio Evrope, kroz ono što nazivam intraevropskim orijentalizmom. Ali, čak i uz čudne likove poput Okamure i Tureka, češka politika je model demokratske stabilnosti u poređenju s francuskom danas. A Babiš može izgledati kao ozbiljan lider u poređenju s farsičnim figurama poput nedavne britanske premijerke Liz Tras.
Ako zagrebemo malo dublje, nalazimo dodatne dokaze o panevropskom mozaiku. Zahvaljujući izuzetnom ekonomskom rastu nakon kraja komunizma, Česi danas uživaju BDP po glavi stanovnika koji, mjerene po paritetu kupovne moći, zauzima 14. mjesto u EU – ispred Španije i Portugala. Češka ima najmanji udio stanovništva u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti u EU i jednu od najnižih stopa nezaposlenosti. Po drugim pokazateljima, kao što je visoko obrazovanje, stoji lošije.
Zahvaljujući nasljeđu dvojice velikih predsjednika Tomaša Gariga Masarika, osnivača Čehoslovačke nakon Prvog svjetskog rata, i Vaclava Havela, osnivača Češke Republike nakon hladnog rata, zemlja ima demokratske pluralističke institucije koje su prilično stabilne po današnjim zapadnim standardima. Među njima su senat koji populisti neće kontrolisati; nezavisni ustavni sud i nacionalni revizorski ured; kao i još široko poštovani javni servis televizije i radija. Sve će to biti pod prijetnjom dok su populisti na vlasti, ali aktivno civilno društvo i predsjednik zemlje će ih braniti. Kad bismo barem isto mogli reći za Sjedinjene Države.
Naravno, istorija je važna. Još postoje regionalne sličnosti koje potiču iz četrdeset godina sovjetske dominacije i komunističke vladavine do 1989. Ali sve su važnija nasljeđa predkomunističke istorije i carstava prije 1914. Uzmimo, na primjer, stav prema ratu u Ukrajini. Ljudi olako generalizuju da je istočna Evropa više naklonjena Ukrajini i neprijateljskija prema Rusiji nego zapadna. U stvari, to se prije odnosi na sjeveroistočne zemlje poput Poljske i baltičkih država, ali i na druge sjevernjake – Fince i Šveđane – koji imaju dugo iskustvo s ruskim imperijalizmom. Suprotno tome, zemlje jugoistočne Evrope poput Bugarske i Srbije, s nasljeđem pravoslavlja i osmanske vladavine, blaže su prema Rusiji i manje podržavaju Ukrajinu. U tom smislu, imaju više zajedničkog sa zemljama južne Evrope poput Grčke nego, recimo, s Estonijom ili Danskom. Opet, panevropski mozaik.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Češki zaokret udesno pravi je razlog za zabrinutost, posebno za Ukrajinu. Zahvaljujući inicijativi predsjednika Pavela, bivšeg generala NATO-a, zemlja je vodila izuzetno uspješan program koordinacije evropske kupovine municije za Ukrajinu, gdje god da se ta municija nađe. Prošle godine poslali su 1,5 miliona metaka u Kijev i planiraju 1,8 miliona do kraja 2025. To je daleko najveći dio evropskih isporuka municije Ukrajini. Sada Babiš kaže da bi to trebalo da preuzme neko drugi.
Šire gledano, vjerovatna nova češka vlada ojačaće antiliberalni, populističko-nacionalistički talas širom Evrope i snage u Briselu koje se protive zelenom dogovoru EU, paktu o migracijama i azilu, i gotovo svakom daljem koraku ka integraciji. Suvozač Motorista je veteran evroskepticizma Vaclav Klaus. I Ano i Motoristi pripadaju grupi Patriots for Europe, zajedno s austrijskom Strankom slobode, španskim Voxom, Fideszom Viktora Orbana i Rassemblement Nationalom Marin Le Pen.
Zato se ne treba opterećivati regionalnim generalizacijama. Svaka evropska zemlja ima svoje posebnosti, ali i mnogo zajedničkog. Pravi izazov sada je kako prevazići ovo nazadno novo normalno i doći do novog novog normalnog, koje će sigurno biti drugačije od onog iz devedesetih i dvehiljaditih. Poruka koju treba ponijeti kući u našim ručnim koferima (trrrrk-trrrrk-trrrrk) iz slavnog grada Masaryka i Havela jeste da mi, širom Evrope i čitavog zapadnog demokratskog svijeta, dijelimo iste probleme i moramo tražiti zajednička rješenja.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR