Bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko godinama je čvrsto držao stranu Rusiji. Nakon pripajanja Krima uslijedio je šok. Šta ako se Putinovi apetiti prošire i na Bjelorusiju? Od tada Lukašenko mijenja kurs, piše njemački "Welt".
Kada je predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko u septembru posjetio poligon za tenkovske manevre Borisovski, nedaleko od Minska, zadovoljno je dobacio najvišim vojnim zvaničnicima: Pozdrav generalima!
Dok su nekoliko stotina metara dalje štektali mitraljezi, a helikopteri napadali, Lukašenko se rukovao s mnogima, ali ne i s Vladimirom Putinom. Njegov najvažniji saveznik i inicijator zajedničke vojne vježbe “Zapad-2017” za to vrijeme bio je u posjeti vojnom poligonu kod Sankt Peterburga.
Iako se Rusija i Bjelorusija smatraju bratskim državama, Minsk je u međuvremenu postao jedan od najtežih postsovjetskih partnera. Od prije najmanje tri godine, Lukašenko se polako udaljava od proruskog kursa, a presudnu ulogu u tome odigrala je rusko pripajanje Krima, koja je šokiralo Bjelorusiju.
Postepeno udaljavanje simbolično pokazuje Lukašenkovo učešće na Forumu održanom u Minsku prošle nedjelje - drugi put poslije petogodišnjeg prekida, koji je trajao do 2016. godine. U isto vrijeme, Lukašenko je upravo do te godine bio na spisku lica u Bjelorusiji kojima je EU nametnula sankcije. Na Konferenciji u Minsku, ustanovljenoj 1997, političari, naučnici i predstavnici nevladinih organizacija iz EU, SAD, Bjelorusije i susjednih zemalja razgovaraju o političkim, ekonomskim i društvenim promjenama u Bjelorusiji i odnosima sa susjednim zemljama.
Ove godine, Forumu je prisustvovao i Zigmar Gabrijel (SPD), koji je od 2013. zamenik njemačke kancelarke. On je zahvalio Lukašenku što je stavio Minsk na raspolaganje kao platformu za razgovore o ukrajinskom sukobu.
Izbjegavanje na samitu
Rusija je, doduše, popustljiva i darežljiva prema Minsku - Bjelorusija je, najzad, tampon zona prema NATO (prema nekim procjenama platila je zapadnim susjedima čak 100 milijardi dolara subvencija na energiju između 2005. i 2015) - ali je i jednima i drugima jasno: dalje ovako više ne može, piše "Welt". Rusija ne želi da pomaže savezniku u čiju lojalnost nije sto odsto sigurna.
Na samitu Zajednice nezavisnih država održanom u oktobru u Sočiju, Lukašenko i Putin izbjegavali su jedan drugog, iako je izgledalo da je sukob izglađen. Prošle godine, Bjelorusija je odbila da plati Gazpromu dug 700 miliona dolara i zatražila je niže cijene, pa je Moskva prekinula isporuke do podmirenja duga.
Druga žarišta sukoba i dalje su aktuelna: Rusija je posle više od 20 godina uvela granične kontrole. Linijski letovi iz Bjelorusije, do tada tretirani kao domaći letovi, sada se opslužuju na međunarodnim terminalima. Bila je to reakcija Moskve na ukidanje viza državljanima EU koji dolaze u kratke posjete Bjelorusiji.
Još neki razlozi za zahlađenje odnosa između Moskve i Minska leže u ukrajinskoj krizi: Minsk do današnjeg dana nije priznao Krim kao rusku teritoriju, bjeloruske vlasti preporučuju da se na geografskim kartama i u udžbenicima poluostrvo i dalje prikazuje kao ukrajinska teritorija. Minsk nije podržao ni ruski rat u Gruziji prije devet godina, niti je priznao otcjepljene republike Abhaziju i Južnu Osetiju.
Ruska aneksija Krima je, osim toga, uznemirila Minsk: kao sovjetska republika koja je svojevremeno bila najviše “rusifikovana”, Bjelorusija je i dalje zemlja čiji predsjednik ne govori bez greške jezik te države i radije koristi drugi službeni jezik: ruski. Ako je Moskva “vratila” Krim, koji je navodno toliko “ruski”, i izazvala haos u istočnoj Ukrajini, zar to ne bi mogla jednom prilikom da uradi i s Bjelorusijom?
Šta ako Bjelorusija traži Smolensk?
Lukašenko je kritikovao Putinovu politiku: po logici ruskog predsjednika, rekao je on, Minsk bi mogao da traži od Rusije Smolensk, koji je nekada pripadao Bjelorusiji.
Dok je Boris Jeljcin bio predsjednik Rusije, Lukašenko je maštao o tome da će ujediniti Minsk i Moskvu i postati predsjednik državne unije. Državni savez je odavno realnost, ali Rusija i dalje vodi glavnu riječ. Već tri godine Minsk bojažljivo pokušava da se i ideološki distancira od Moskve i istakne bjeloruski identitet.
Lukašenkovi organi vlasti postepeno usvajaju stavove koji su nekada bili rezervisani za njegove protivnike i koje je država gušila, kao što je uloga bjeloruskog jezika ili kritički pristup nasleđu SSSR-a i carstva Romanovih.
“Umjerenu belorusifikaciju”, kako politikolozi nazivaju Lukašenkovu strategiju, naravno ne prati demokratizacija, piše "Welt". Vrata prema Zapadu možda jesu odškrinuta poslije djelimičnog ukidanja sankcija Bjelorusiji prošle godine i nakon njegove posredničke uloge u ukrajinskom mirovnom procesu, ali on je i dalje autokrata, čija vlast zavisi od Rusije, baš kao i bjeloruska privreda, gdje su ruske subvencije posljednjih godina činile čak četvrtinu BDP-a.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR